Među pjesnike međaše u hrvatskom religioznom pjesništvu nedvojbeno se ubraja i Izidor Poljak. Rođen je 7. svibnja 1883. u Bednji. U Varaždinu je pohađao nižu gimnaziju, a više razrede u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji. Godine 1903. upisao je studij bogoslovije, no zanesen idejama borbe za slobodu, pravdu i rodoljublje, napustio ga je i upisao studij prava u Zagrebu.
Ipak, vratio se u bogosloviju, u Sarajevo, gdje je zaređen 1907. Bio je kapelan i vjeroučitelj u Sarajevu, a 1914. imenovan je vojnim svećenikom, zatim je bio kateheta na državnoj preparandiji u Derventi, a 1921. zbog bolesti je otišao na obližnju novoosnovanu župu u Bijelom Brdu, no 1923. premješten je na novu župu Boće pokraj Brčkoga. Gradeći crkvu, razbolio se od upale pluća te 21. kolovoza 1924. umro u bolnici u Brčkom. Tijelo mu počiva u kapelici na brčanskom groblju.
Pjesnikovati je započeo za bogoslovskih dana objavljujući u »Vrhbosni«, »Luči« i »Prosvjeti«, poslije »Hrvatskoj prosvjeti«. Godine 1909. izdao je zbirku »Pjesme«, a zbirka »Sa Bijelog Brda« izišla mu je 1923. Sabrane pjesme priredio je biskup Đuro Kokša 1983., što je bila reakcija na tadašnju nepravdu njegova izostavljanja iz niza »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, a izbor poezije izišao mu je (s Đurom Sudetom) u nizu »Stoljeća hrvatske književnosti« 2004.
Uz Marina Sabića i Milana Pavelića bijaše Poljak početkom 20. st. ponajbolji hrvatski religiozni pjesnik, ispjevavši ponajljepše stihove o svećeničkom životu, ne mimoišavši ni socijalnih, domoljubnih i drugih tema te ostavivši više antologijskih pjesama. »Poljak je pjesnik duše i čovječnosti, ljudi i svoga naroda, ali ponajviše pjesnik traženog i nađenoga Boga« (Z. Gavran).
»On je jak individualitet i snažan reprezentant jedne generacije: generacije koja je stvarala temelje katoličkom književnom pokretu…« (Lj. Maraković). Njegovi stihovi »Kuda koracam, / Hoću da bacam / Snopove zlatne svjetlosti« (»Planite, b’jeli ognjevi duše!«) imaju u tom smislu i programski značaj. (L)
