PJESNIK KOJEGA JE OTKRIO SKLADATELJ Nenad Novaković – sanjar nebeskih stvari

Početkom stoljeća rana smrt od bolesti nije bila rijetkost među hrvatskim književnicima. Antun Branko Šimić, Đuro Sudeta, Kuzma Petković i Aleksa Kokić samo su neki rano umrli. Neki pak mladi poginuše, kao Ivo Kozarčanin i Fran Galović, da se i ne govori o onima poslije stradalima na postajama križnoga puta, poput Vinka Kosa. Tko zna »gdje bi im bio kraj« i mjesto na hrvatskom Parnasu da su poživjeli. Sličnu je sudbinu imao Nenad Mirko Novaković, koji bi zacijelo ostao nepoznat da nije u nakladi Glasa Koncila izišla njegova knjiga »Isusov poeta«, u kojoj su tiskane izabrane pjesme toga pjesnika i svećenika. Knjigu je pripremio njegov prijatelj i suradnik skladatelj Slavko Nedić, koji je i uglazbio nekoliko njegovih pjesama.

Rođen je 1. studenoga 1957. u Sladojevcima kod Slatine. Za svećenika je zaređen 1983. Za kratke svećeničke službe bio je upravitelj župe Zablaće, pastoralno je djelovao kod sestara milosrdnica u Šibeniku, gdje je bio i župni pomoćnik u župi Srca Isusova, a od 1986. postao je župnikom u Betini na Murteru. Poginuo je u prometnoj nesreći 17. siječnja 1989. na Jadranskoj magistrali kod Žaborića dok je išao u Prhovo u župi Primošten – Stanovi slaviti misu.

Napisao je oko četiri stotine pjesama, od kojih je dio objavljen u časopisima »Spectrumu«, »Glasu Koncila«, »Kani« i »Našim ognjištima«, a velik je dio ostao u rukopisu. Pisao je i prozu, uglavnom objavljenu u »Spectrumu«, časopisu studenata Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu.

Pisao je u duhu poetika sedamdesetih i osamdesetih, kada su poezijom vitlali razni ludistički eksperimenti, i bio pod njihovim utjecajem, ali istodobno nije dopustio da ga zavedu razorne mode koje su u ono vrijeme lomile i formu i sadržaj, i bit i smisao poezije. A poezija je, kako je rečeno, »kuća bitka«. U toj kući Novaković nije tražio apstrakcije i fantazije, nego je tražio i našao živa Krista. O njemu i njemu je pjevao, kako svjedoči već prva pjesma u zbirci »Treće doba«:

Može se reći da je s tih četrdesetak riječi prerečena bit evanđelja: od poziva na obraćenje do riječi Isusove da će nebo i zemlja proći, ali njegove riječi ne će proći.

U svijetu koji je doživljavao »skučenim« slobodu traži i nalazi samo u želji i težnji biti »Isusov poeta«. To je njegov poziv, a »pozivu ne možeš reći ne« (»Vjera je ipak izbor«). Njegova je zapravo u srži egzistencijalistička poezija katkad istodobno kruta i meka, opora i nježna, primjerice u pjesmi »Molitva u tramvaju«:

Podsjeća na kratkoću životnoga hoda, kao da je slutio svoj kratak zemaljski vijek: »Prolaze dani, prolaze sati, prolaze minute. / Koliko je blizu ušća, on niti ne sluti« (»Život je potok«). U cjelini poezije izražajno suspregnut, nerijetko poseže za minijaturama u pet-šest stihova, najčešće bez naslova, primjerice: »Morao sam opeći se / o Tvoju riječ, / osjetiti bol istine, / da mi pogled u budućnost / vedar bude«. Gdjekad one imaju gnomski karakter pa poezija uzmiče pred aforizmom: »Čovječe pazi / da jednoga dana / ne postaneš i sam robot / kao što robote stvaraš.«

U dostupnim pjesmama kao glavni motivi mogu se iščitati zahvalnost, vedrina i čežnja za Božjom i ljudskom bliskošću, što lijepo ilustrira pjesma »Oporuka«:

Slavko Nedić uglazbio je pjesme »Treće doba«, »Isuse Kriste Uskrsnuli«, »Ne, ne – da, da«, »Utakmica ljubavi«, »Ako sam već rijeka«, »Životni stol«, »Hoću (moj Gospodine)«, »Vjera je ipak izbor«. Većinu tih skladba izvela je na »Uskrsfestu« i na svojim albumima »Pobjednici smrti« i »Ako sam već rijeka« snimila grupa »Karizma« iz Zagreba. Pjesmu »Samo Tvoj« uglazbio je don Gašpar Dodić i objavio na albumu »Buđenje«.

Valja se naposljetku složiti s mišlju Stjepana Lice u predgovoru knjige: »Ovi stihovi otkrivaju jednu dušu koja je – ne obaziruć se na godine – očuvala u sebi ono dječačko, a to znači plahost i sjetnost, a uz njih i vrckavost i osjetljivost za ono dobro što osvjetljuje čovjekov put.« Ili da tek kratko parafraziramo njegov stih: bio je sanjar nebeskih stvari. Tko zna što bi još pjesnički dosanjao da je poživio.