PJESNIK KOJI SE S GOSPODINOM IGRAO LOVICE Bog i bog Danijela Dragojevića

Smrt pjesnika najljepša je kušnja njegove poezije. Ima li, naime, u stihovima ljepote, oni će nakon smrti poput ptica okrilatiti: ta pjesnikov ih je anđeo lišio svega tega pjesnikove vanjštine. No smrt pjesnika ujedno je najteža kušnja njegove poezije. Ima li, naime, u stihovima istine, oni će nakon smrti poput ptica propjevati: ta pjesnikov ih je anđeo lišio i svakoga vela pjesnikove nutrine. A kada tako od istine propjevaju, otkrit će i sve ono što je veo dotada skrivao: gorko, grubo, gadno, gnjusno.

Mudriji će taj pjev nazvati proroštvom. I ako je istina da nitko nije prorok u svom zavičaju, tada je pogotvo istina da nitko nije prorok doli u mjeri u kojoj je mrtav. Život je najprisniji zavičaj, a smrt izlazak iz zavičaja – u vječnost. Zato je dobra poezija neizlječivo zavičajna, ali i ljekovito vječna: pjesnik njome zaviruje u vlastitu smrt i iz nje dovikuje onostrane vijesti. Blage, klete? Turobne, radosne? To već nije do pjesnika, nego do čitatelja.

Iz ravnodušnosti u samozadovoljstvo

Sve navedeno možda je najbolje dokazala nedavna smrt devedesetogodišnjega pjesnika Danijela Dragojevića, Korčulanina koji je ovaj svijet napustio 19. veljače u Zagrebu. Kao da su se tek nakon njegove smrti u potpunosti obistinile riječi njegove »Čestitke« iz 1981.: »Vi biste htjeli moje najsočnije riječi! One koje Bog meni govori od časa kada me je rođenjem pokrio po glavi. Naprijed u ravnodušnost! Idite i gušite se u zadovoljstvu svoga veoma uspješnog života.« Doista, nema tko nakon smrti Danijela Dragojevića nije prozborio o »pjesniku oka i stvari« – bilo da mu iskaže zasluženu počast, bilo da se razmaše njegovom nezasluženom relikvijom. Nizali su se nekrolozi i panegirici, anegdote i citati; no kao da su svi načas morali ustuknuti pred formom koju bi najtočnije bilo opisati ravnodušnošću nabujalom do samozadovoljstva. Uzrok tomu književnomu fenomenu prorokovao je sam pjesnik: Bog mu je govorio najsočnije riječi!

O Danijelu i bogu

Neporecivo je, naime, da ni jedan hrvatski pjesnik nije toliko posezao za Bogom kao Danijel Dragojević – dovoljno da se može reći da je izrazu »Bože« podario istu vedrinu kojom je u hrvatskom iscijelio »moje«, »malo« i »dobro«. No jednako je tako neporecivo da se ni pred jednim pjesnikom kao pred Danijelom Dragojevićem nije toliko posezalo za riječima dostojnima kakva poganskoga boga. Dovoljno je pročitati koju od spomenutih naplavina ravnodušnoga samozadovoljstva da se pomisli da je pjesnik sama sebe rodio, a ostavio neprebrojivo potomstvo; da je živio herojski i skončao tragično; da se zvijezdama hranio te su ga zvijezde i sahranile.

Tomu pripadaju i toposi o pjesniku koji izbjegava čitatelje (četrdeset je godina bio urednikom Trećega programa Hrvatskoga radija), o pjesniku kojega kritika mimoilazi (dobio je mjesto i u antologijama i u lektiri, a nagrade je sam odbijao), o pjesniku kojega književnici prešućuju (jedini je književnik koji je za života postao središnjom temom jedne poetičke studije i jedne pjesničke zbirke). »Opet mi je podvalio neki bog«, našalio bi se pjesnik.

Mit o predcima

Koliko god bili prozirni ti ahistorični mitovi o Dragojeviću, toliko oni zorno pokazuju svu historičku nezrelost hrvatske književnosti. Uzmimo za primjer mit o Dragojevićem predcima. Sve ako se i zanemare nebrojene njegove natuknice o Rimbaudu i Artaudu, Pongeu i Supervielleu, pojava Dragojevićeve poezije ne može se zamisliti bez ispovjednoga tona jednoga Dragutina Tadijanovića ili govornoga ritma jednoga Milivoja Slavičeka, bez urbanoga egzistencijalizma jednoga Dalibora Cvitana ili nadrealnoga mediteranizma jednoga Drage Ivaniševića.

Pristupimo li mitu stazom negacije, Dragojevića možemo opravdati trima njegovim umjetničkim antipodima. Bio je on sve suprotno od svojega blizanca Ivana Dragojevića, političkoga alegorista; bio je on sve suprotno od Radovana Ivšića, teatarskoga avangardista; bio je on sve suprotno od Josipa Vanište, slikarskoga minimalista. No bio je on sav sazdan od Ivanove bajke, Ivšićeve igre, Vaništine drame: gospodar zamjenica, a ne spodoba od mjenica. »Samo Bog zna što znači kada kažem mi«, priznao bi pjesnik.

Mit o potomcima

Možda će upravo Dragojevićeva umjetnička sukladnost s Vaništom – očuđujućim stilom djela koliko i »čudačkim« stilom života – najbolje ocrtati kako nezrelost hrvatske književnosti ne leži u nepoznavanju navedenih književnih činjenica, nego u nepriznavanju natknjiževnih vrijednosti. (Primjerice, vrijedne zamisli da književno zvanje ne obuhvaća tek tvorbu djela, nego i njegovu činidbu životom.)

Zbog neusporedivo veće zrelosti likovnoga miljea Vaniština je mistična pojava stekla i obožavatelje i osporavatelje; mistični Dragojević stekao je pak hram s nezavidnom svitom: graditeljima i svećenicima, trgovinom i sirotinjom – a biča od užeta niotkuda. Stoga i nije čudno što je od bajkovitosti njegovih zareza – njegovih asindetona i poetizacije proze – naša književnost mahom baštinila prozu; što je od zaigranosti njegovih uskličnika – njegovih apostrofa i tepanja stvarnosti – naša književnost mahom baštinila stvarnost; što je od dramatičnosti njegovih upitnika – njegovih aporija i sumnjičenja sebe – naša književnost mahom baštinila sebe. Lelek koji bi da postane pravorijek. »Bože, ako te nema, tamo gdje te nema, u toj praznini smjesti ga, čuvaj ga, čuvaj ga se«, uzdahnuo bi pjesnik.

Prirodopis i »naravoučenije«

No što je onda bio Danijel Dragojević? I gdje u njegovu pjesništvu svoje prste ima Bog? Zar je pjesništvo uopće prikladna »šala za jednog Boga«? Pjesniku bi se ta pitanja možda i svidjela da na njih već nije odgovorio čitavom zbirkom pjesama – »Prirodopisom«. U naslovu te knjige nalazi se, naime, sva poetička misao pjesnikova, njegova estetika i etika, ludost i metoda. To nije tek filozofsko pjesništvo koje bi na Heraklitovu tragu do gara žarilo prirodu; to nije tek pjesnička filozofija koja bi na Pascalovu tragu do ponora uzvisila čovjeka. To je proučavanje naravi stvari koje nikada ne bježi od »naravoučenija«; pogled obrazloženja koje neprestano dokida granice pojma i slike, ali i uzvik nepresušnoga oduševljenja krumpirom i pužem, vratima i stepenicama, kućom i otokom, uzlom i sjenom, olovkom i oblutkom. »Bogom u travi«, rekao bi pjesnik, ne bez bojazni od Spinozina panteizma.

O Danijelu i Bogu

»U putu od mene do stabla jedini je razlog stablu«, reći će Dragojević negdje na početku svojega pjesničkoga putovanja. I više od putovanja k prirodi, Dragojevićevo je pjesništvo trajnim bijegom od Boga: nebeska lovica jednoga djeteta »među zvijezdama i stabljikama« zemaljskoga voćnjaka, »Božjega citata«. Ako se, naime, »o Bogu išta zna«, to je da će on svakako »morati pristati na to da je sunce«; jer on je okrutan i dobar kao more, on blagošću ispunja šum kiše. Spuštajući se »u nečiji pogled«, Bog »snima, smije se«; u pužu misli »nešto lijepo« jer je i sam »nešto široko / s krilima«. Makar je njegov grad »nedosegnut«, on pjesnika vodi »među samo moje i njegove riječi«, uzimajući ga pod svoje – vrtoglavicom.

I tako započinje molitva: »za jedan otok«, za »obilje zraka, očaravajuće riječi, dobre završetke«, za vokative. No tako započinje i sumnja: jer Bog »traži da ga tražimo u pustolovini / jezika«, na mjestima gdje se »ne vidi, ne čuje, ne sluti, / ne čeka i na kojima mu se ne govori«, u trenutcima kada preostane samo »nigdje i ništa od Boga pomno pripremljeno«. Tako Bog od onoga »što se / što me / mijenja« polagano postaje ono što »nastanjuje prazno (puno po / potrebi)«, pa čak i »prozor, lijepo opće mjesto, zatvarano / i otvarano«. Na svoje pitanje: »Ako to što nestaje, što ne prestaje / odlaziti nije Bog, što je onda?« pjesnik konačno sam odgovara: »Možda sam Bog, a možda samo nekoliko milijardi tona bilo čega.«

Iz smrti u rođenje

»Blagoslovljeni cinik« pred kraj života s gorkim će smiješkom potvrditi davno mu upućenu optužbu za »religiju bez Boga«: »Odnedavno u meni se nastanjuje jedan ateist.« Vjerovati mu je tek dopola, koliko zbog stihova koji slijede, toliko i zbog tišine koja im prethodi. Nije to tek tišina iz koje je izniknula Dragojevićeva »Četvrta životinja« –  najočitiji pjesnikov naklon Pismu i proroku po kojem je dobio ime. To je i tišina kojoj je davno izručio svoj međašnji, pasionski ogled o umjetnosti, »Veronikin rubac« iz 1970.; to je tišina u kojoj još odjekuje njegov međašnji, marijanski govor na dodjeli Goranova vijenca 1992.

Navesti ih je u obrnutu redoslijedu, onako kako izrasta istinski pjesnik: iz smjera smrti u smjer rođenja. »Da li je taj koji piše samo ruka koja piše ili je on nešto još usto? (…) On kao Marija pri Blagovijesti mora biti spreman za čin službe. On mora govoriti i mora biti pripreman da Duh primi u svakom trenutku.« – »Tko je autor toga portreta, Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje. Jedan nikako. Prava riječ (…) nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku. To je, mislim, prava angažiranost, koja se ne prestaje nikada događati.«

Iz »Početka jednoga pisma«