Katolička književnost, bujna do Drugoga svjetskoga rata, ugušena je nakon njega najgrubljom represijom te se počela buditi tek šezdesetih godina, prije svega u poeziji i kritici, a potom i u prozi, u čemu je izvanredan doprinos svojom »virtuoznom beletrističkom melodijom« (M. Dragić) dao romanopisac i pripovjedač svećenik Stjepan Džalto.
Rođen je 21. listopada 1931. u Voljicu kod Uskoplja, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu pohađao je u Rijeci i Zagrebu. Bogosloviju je studirao i završio u Đakovu, gdje je 1959. godine zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Do 1965. godine bio je župnik u Rostovu, nakon toga u Brusnici, a od 1970. u Obrima. U jesen 1975. kratko je bio župnik u Modriči, a potkraj godine bio je imenovan župnikom na Uzdolu u Rami, gdje je podigao crkvu, što je u ono doba bio i te kakav pothvat! No dva i pol mjeseca proveo je u zatvoru u Mostaru. Od 1986. upravljao je župom Glavice kod Bugojna.
Tijekom rata sudjelovao je u organizaciji obrane Hrvata. Od 1996. godine živio je u Zagrebu, katkad boraveći kod dominikanaca u Splitu. Godine 1998. imenovan je pastoralnim suradnikom u župi Skopaljska Gračanica. Posljednje mjesece proveo je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Bio je vrstan propovjednik, sa smislom za šalu i omiljen u narodu. Pet godina prije smrti oslijepio je nakon moždanoga udara, a umro je 24. rujna 2008. u Sarajevu.
Od 1966. surađivao je u »Glasu Koncila«, »Malom koncilu«, »Danici«, »Maruliću«, »Glasniku Srca Isusova«, »Veritasu«, »Našim ognjištima«, časopisu »Nova et vetera«, »Kani«. Objavio je romane »Naricanja Frane Markanova« 1983., »Pod Jurcanovim orahom« 1990., »Novo selo« i »Čudna zemlja« 1995., »Zvonimirovo« 1996., »Drug nastavnik iz predvojničke« 1999. i autobiografski »U tami svjetlost« 2006., zbirke pjesama »Spontanosti« 1988. i »Trzaji« 1995. te zbirke priča »Selo svađalovo« 1972., »Gladne i nemirne godine« 1974., »Priče iz Pasjih Korita« 1983., »Župna kronika« i »Eva i ja« 1995., »Fra Marijanova Bosna« 1997., »Svečev kafić« 1998., »Posljednji dominikanac« i »Spaljeno ognjište« 2000., »Bog u novcu – vrag na koncu i druge priče« 2004., »Priče od uzdaha« 2006. te dvije balade i tragedije »Krv i suze« 1997., crtice »S ljudima« 1998. i drame »Pismo« 2002.
»Kod Džalte je poput drugih velikana pisane književnosti: Augusta Šenoe, Ksavera Šandora Gjalskoga, Dinka Šimunovića, Maka Dizdara, Ive Andrića, Novaka Simića, Ivana Aralice, snažan utjecaj usmene književnosti« (M. Dragić). To je »proza izrazito pučkog sadržaja… velikim dijelom korespondira s prozom pisaca kao što su Ante Jakšić, Mara Švel-Gamiršek, Ivo Balentović i Stjepan Krčmar« (B. Petrač). »Džalto nas podsjeća na velike majstore koji su slikali regionalne ambijente univerzalno i umjetnički vrijedno. (…) Džalto umjetnički dešifrira zagonetke bosanske zabiti, a njegova proza slijeva se s pojedinačnim zvucima i šumovima njegova sela u impresivnu epopeju zemlje Bosne« (R. Grgec).
Nedvojbeno, »Stjepan Džalto svojim je djelima stvorio epopeju bosanskoga malog čovjeka, iskazujući duboku zabrinutost za sudbinu svoje rodne Bosne – jer boli Bosna i kad se o njoj šuti, a kamoli kad se govori« (M. Dragić). Radi popularizacije književnoga stvaralaštva i u njegovu počast kulturna udruga »Hrvatska uzdanica« Uskoplje utemeljila je književnu nagradu Stjepan Džalto za najbolju neobjavljenu kratku priču.
