PLODNI PISAC SVEĆENIK STJEPAN DŽALTO Umjetničko dešifriranje zagonetke bosanske zabiti

Stjepan Džalto
Stjepan Džalto

Katolička književnost, bujna do Drugoga svjetskoga rata, ugušena je nakon njega najgrubljom represijom te se počela buditi tek šezdesetih godina, prije svega u poeziji i kritici, a potom i u prozi, u čemu je izvanredan doprinos svojom »virtuoznom beletrističkom melodijom« (M. Dragić) dao romanopisac i pripovjedač svećenik Stjepan Džalto.

Oslijepio nakon moždanoga udara

Rođen je 21. listopada 1931. u Voljicu kod Uskoplja, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu pohađao je u Rijeci i Zagrebu. Bogosloviju je studirao i završio u Đakovu, gdje je 1959. godine zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Do 1965. godine bio je župnik u Rostovu, nakon toga u Brusnici, a od 1970. u Obrima. U jesen 1975. kratko je bio župnik u Modriči, a potkraj godine bio je imenovan župnikom na Uzdolu u Rami, gdje je podigao crkvu, što je u ono doba bio i te kakav pothvat! No dva i pol mjeseca proveo je u zatvoru u Mostaru. Od 1986. upravljao je župom Glavice kod Bugojna.

Džalto nas podsjeća na velike majstore koji su univerzalno i umjetnički vrijedno slikali regionalne ambijente. Njegova proza slijeva se s pojedinačnim zvucima i šumovima njegova sela u impresivnu epopeju zemlje Bosne.

Tijekom rata sudjelovao je u organizaciji obrane Hrvata. Od 1996. godine živio je u Zagrebu, katkad boraveći kod dominikanaca u Splitu. Godine 1998. imenovan je pastoralnim suradnikom u župi Skopaljska Gračanica. Posljednje mjesece proveo je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Bio je vrstan propovjednik, sa smislom za šalu i omiljen u narodu. Pet godina prije smrti oslijepio je nakon moždanoga udara, a umro je 24. rujna 2008. u Sarajevu.

Umjetnički dešifrira zagonetke bosanske zabiti

Od 1966. surađivao je u »Glasu Koncila«, »Malom koncilu«, »Danici«, »Maruliću«, »Glasniku Srca Isusova«, »Veritasu«, »Našim ognjištima«, časopisu »Nova et vetera«, »Kani«. Objavio je romane »Naricanja Frane Markanova« 1983., »Pod Jurcanovim orahom« 1990., »Novo selo« i »Čudna zemlja« 1995., »Zvonimirovo« 1996., »Drug nastavnik iz predvojničke« 1999. i autobiografski »U tami svjetlost« 2006., zbirke pjesama »Spontanosti« 1988. i »Trzaji« 1995. te zbirke priča »Selo svađalovo« 1972., »Gladne i nemirne godine« 1974., »Priče iz Pasjih Korita« 1983., »Župna kronika« i »Eva i ja« 1995., »Fra Marijanova Bosna« 1997., »Svečev kafić« 1998., »Posljednji dominikanac« i »Spaljeno ognjište« 2000., »Bog u novcu – vrag na koncu i druge priče« 2004., »Priče od uzdaha« 2006. te dvije balade i tragedije »Krv i suze« 1997., crtice »S ljudima« 1998. i drame »Pismo« 2002.

»Kod Džalte je poput drugih velikana pisane književnosti: Augusta Šenoe, Ksavera Šandora Gjalskoga, Dinka Šimunovića, Maka Dizdara, Ive Andrića, Novaka Simića, Ivana Aralice, snažan utjecaj usmene književnosti« (M. Dragić). To je »proza izrazito pučkog sadržaja… velikim dijelom korespondira s prozom pisaca kao što su Ante Jakšić, Mara Švel-Gamiršek, Ivo Balentović i Stjepan Krčmar« (B. Petrač). »Džalto nas podsjeća na velike majstore koji su slikali regionalne ambijente univerzalno i umjetnički vrijedno. (…) Džalto umjetnički dešifrira zagonetke bosanske zabiti, a njegova proza slijeva se s pojedinačnim zvucima i šumovima njegova sela u impresivnu epopeju zemlje Bosne« (R. Grgec).

Kada Partija propagira ateizam na selu…
»Način pripovijedanja jest kombinacija naracije i dijaloga, s razmjerno rjeđim opisima krajolika, iako se i pejzažni opisi i opisi milieua upleću u radnju i u funkciji su dočaravanja atmosfere… Osim u rjeđim djelima na književnom standardu, jezik pripovijedanja većinom je hrvatski jezik kako se govori u autorovu rodnom kraju, dakle štokavska ikavica začinjena mnoštvom regionalizama, žargonskih izraza iz usmenih govora, nerijetko i turcizama, a ponekad i učenih riječi te izraza koje donosi moderni život, za koje kazivač ili neki lik obično tumači od koga je tu učenu ili novu riječ čuo. Pripovijedanje, dijalozi i unutarnji monolozi, kojih isto tako ima i koji su nešto kao pučki tijek struje svijesti, sve to isprepleteno je i natopljeno narodnim izrazima, uzrečicama, poslovicama, dosjetkama, mudrim izrekama i sentencama, kletvama i psovkama (ali ne i onima grubljima i vulgarnijima), poštapalicama te rimovanim izričajima pripovjedača ili likova, nerijetko i u stihu, no većinom unutar proznih diskursa« (Z. Gavran).
Evo nekoliko rečenica primjera iz romana »Naricanja Frane Markanova« iz epizode kada Partija propagira ateizam na selu: »Na toj kuferenciji digo se niki drugi i započe protiv Boga, vire i crkve. Te ovo, te ono. Svi šute, kad se ona [didova žena, baba Anuša] diže i dojde bliže njemu, i tijo pojde vako: – Dite moje, nemoj više protiv vire i Božje sile. Grijota je to. Bog će te pokarat. Ne griši. Bog ti je dao pamet, pa budi pametan. Misto toga bolje bi bilo da svit nagovaraš na dobro. Eto, da tu školu poprave judi, pa da im dica uče čitat i pisat, da nisu slipa kod očiju. (…) I ti imaš dušu, dušo moja, čuvaj se.«
Književna nagrada

Nedvojbeno, »Stjepan Džalto svojim je djelima stvorio epopeju bosanskoga malog čovjeka, iskazujući duboku zabrinutost za sudbinu svoje rodne Bosne – jer boli Bosna i kad se o njoj šuti, a kamoli kad se govori« (M. Dragić). Radi popularizacije književnoga stvaralaštva i u njegovu počast kulturna udruga »Hrvatska uzdanica« Uskoplje utemeljila je književnu nagradu Stjepan Džalto za najbolju neobjavljenu kratku priču.