Odlomak iz Mudrih izreka predstavlja uosobljenu Mudrost koja, poput nekoga domaćina, gradi svoju kuću. Pritom si je »otesala sedam stupova«. Ovdje se u prvom redu govori o kući, i to o bogatoj i prostranoj kući, kojoj su svod morali pridržavati stupovi. Ipak, hebrejska riječ bet, »kuća«, »dom«, upotrebljavana je i kao naziv za hram, svetište: bet adonai, bet el, itd. Broj sedam koji se odnosi na stupove označava savršenost i stabilnost čitave građevine.
Sljedeći redak uvodi čitatelja još dublje u tematiku hrama. Mudrost je »poklala svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol«. Klanicama su se prinosile životinje, vino je bilo dio žrtve ljevanice, a na stol su bili postavljani izloženi kruhovi. Nakon što je tako u ovom hramu Mudrosti sve bilo spremno za žrtveno slavlje, poslane su djevojke da objave gozbu. Poziv je upravljen svima, »svrh gradskih zidina«. Nitko ne može reći da nije čuo. Pozvani su i »neiskusni« i »nerazumni«, oni koji ne bi bili dostojni hramske gozbe. Njima je upućena riječ: »Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vino koje sam pomiješala.« Ako se sve događa u hramu, onda je ta gozba znak zajedništva. Sve su drevne žrtve bile znak zajedništva između čovjeka i božanskoga. Osobito je to slučaj sa žrtvama pričesnicama kod kojih je dio žrtve bio spaljivan Bogu na čast, a drugi bi dio pojeli oni koji su prinijeli žrtvu. Hram koji je ovdje u pitanju hram je uosobljene Mudrosti, a koji jedu i piju od onoga što je ona pripremila imaju dijela u Mudrosti. Iznenađenje u toj žrtvenoj gozbi sastoji se u zamjeni uloga. Nisu ovdje ljudi koji prinose žrtvu, nego je Mudrost ta koja je sve već pripravila. Ona prinosi žrtvu i poziva ljude da imaju dijela s njom. Zbog toga osobitoga zajedništva »neiskusni« i »nerazumni« pozvani su da ostave svoju ludost, kako bi živjeli, te da hode putom razboritosti. Mudrost od njih očekuje svojevrsnu obrednu čistoću. Dok stupaju u njezin hram kako bi imali dijela u njezinim žrtvama, moraju biti čisti od životne ludosti. Pozvani su, ustvari, na promjenu života. Žrtvena gozba u hramu, domu Mudrosti, nerazdvojno je povezana s obraćenjem.
Nakon što se Isus predstavio kao »kruh živi« koji je tijelo njegovo, Židovi se pitaju kako im on može dati tijelo za jelo. Isus, međutim, dodaje nešto još teže razumjeti. Ne samo da govori o tijelu Sina Čovječjega, nego sada počinje govoriti i o krvi njegovoj. Ne budu li jeli tijela (grč. sarks znači točnije »meso«) njegova i pili krvi njegove, ne će imati života u sebi, a tko ih jede i pije, ima život vječni. Isus je pravi kruh i kao Božja riječ i kao žrtveni dar, koji se predaje tijelom i krvlju za život svijeta. Tijelo koje Isus ovdje toliko puta spominje doziva u pamćenje početak Evanđelja i govor o utjelovljenju: »Riječ je tijelom postala.« Ta Riječ u početku »bijaše kod Boga«, baš kao što Isus i u ovoj besjedi ranije kaže o sebi: »Onaj koji je kod Boga, on je vidio Oca.« Zajedništvo s tim tijelom daje zajedništvo i na vječnom životu. Zato je to tijelo »jelo istinsko« i zato je Isusova krv »piće istinsko«. Ta hrana i piće počelo su jedinstva između čovjeka i Krista. »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.« Govor koji uključuje »biti u« i »ostati u« pojavljuje se u mnogo inačica u Ivanovu evanđelju. Riječ je uvijek o nekom odnosu nutarnje prisutnosti koja ovisi o vrsti zbilje ili o osobama o kojima Ivan govori. Gotovo je uvijek u pitanju uzajaman odnos, kao što je to slučaj i ovdje. No time se ne iscrpljuje taj govor o uzajamnosti. Isus nije samo uzajamno povezan s onima koji jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, nego je ponajprije poslan od Otca te po njemu živi. Tko Isusa blaguje, ima dioništvo i u tom životu. Isus se tada ponovno vraća na primjedbu Židova o mani što su je njihovi otčevi jeli u pustinji. Taj kruh o kojem on govori nije mana koju su njihovi otčevi jeli. Oni su svi pomrli, a blagovanje Isusova kruha, tijela njegova, omogućuje život uvijeke.
Poslanica Efežanima poziva kršćane da razmotre pomno kako žive. Kršćanin mora mudro živjeti. Što to znači vidi se u Poslanici Kološanima: »Mudro se ponašajte prema onima vani: iskupljujte vrijeme! Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba.« Mudrost kršćanina očituje se u načinu kako se odnosi prema drugima. I dok je u Poslanici Kološanima riječ o načinu ponašanja prema »onima vani«, to jest prema nevjernicima, u Poslanici Efežanima više je riječ o unutarcrkvenim odnosima, koji moraju biti označeni mirom, skladom i razumijevanjem. I ovdje se traži od kršćana da »iskupljuju vrijeme«. Valja shvatiti što je volja Božja, pa je stoga pametnije ispunjati se Duhom. Kršćani su potaknuti da među sobom razgovaraju »psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama«. Njihovi međusobni odnosi moraju biti vođeni molitvom. Ako svagda pjevaju i slave Gospodina u svom srcu, ne će živjeti kao ludi, nego će u njihovu srcu biti mudrost Gospodnja. Na koncu ih pisac poslanice poziva da »svagda i za sve« zahvaljuju »Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista«. To će moći činiti ako među njima bude »sveza savršenstva« – ljubav, te ako njihovim srcima bude upravljao mir Kristov. Kršćani su pozvani da svojim jedinstvom svjedoče mudrost, ljubav i mir koji su u njima.
