PODLOGA ZA »ZAKONOMANIJU« Pravo na obiteljsku mirovinu od 1. siječnja

Snimio: B. Čović
Teoretski je moguća konkurencija istih prava na obiteljsku mirovinu između udovice ili udovca i izvanbračnoga partnera, između rastavljenoga bračnoga druga s pravom na uzdržavanje i udovice ili udovca, između udovca ili udovice bračnoga druga i formalnih i neformalnih životnih partnera. Postojeći zakon dopušta sve te kombinacije…

Drugi reformski mirovinski zakon, koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014., nije u ovim posljednjim, već sedmim izmjenama i dopunama do dana 1. siječnja 2019. (NN 115/18) donio posebne novosti u području ostvarivanja prava na obiteljske mirovine. Ipak valja podsjetiti i upozoriti na neke odredbe kao npr. tko su prema Zakonu osiguranici koji se terminološki svrstavaju u članove obitelji s mogućnošću ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu. Važne su terminološke razlike naziva »udovica« i »udovac«, »razvedeni bračni drug« u odnosu na »životni partner« i »životni partner osoba istoga spola« i »izvanbračni drug«.

Tko sve ima pravo?

Prema odredbi članka 22. Zakona, osigurani su u slučaju smrti osiguranika ili korisnika bilo koje mirovine članovi obitelji. U stavku 2. toga članka proširuje se pravo na ostvarivanje obiteljske mirovine i nakon smrti osoba koje nisu bile osiguranici u času smrti ni korisnici neke mirovine, ali su bili učenici ili studenti ili na stručnoj praksi stradali. Isto se proširuje i na nezaposlene za vrijeme stručnoga osposobljavanja ili profesionalne rehabilitacije na koju ih je uputila nadležna službe za zapošljavanje. Također se isto odnosi i na slučajeve smrti kod obavljanja određenih poslova za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili rada za opće dobro ako je taj rad u skladu s posebnim propisima.

Nakon smrti svih tih osiguranika i s njima izjednačenih osoba Zakon daje mogućnost ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu proširenim članovima pojma obitelji, a to su: 1. udovica i udovac, 2. razvedeni bračni drug s pravom na uzdržavanje, 3. djeca rođena u braku, izvan braka ili posvojena, 4. pastorčad koju je osiguranik uzdržavao, 5. unučad koju je osiguranik uzdržavao, ali samo ako su bez oba roditelja ili ako imaju i oba roditelja kod kojih postoji potpuni i trajni gubitak radne sposobnosti prema sadašnjem Zakonu, 6. roditelji pokojnoga osiguranika (otac, majka, očuh, maćeha i posvojitelj), koje je osiguranik uzdržavao, i 7. djeca bez roditelja (braća, sestre i druga djeca), koje je osiguranik uzeo na uzdržavanje, ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednoga ili oba roditelja kod kojih postoji potpuni i trajni gubitak radne sposobnosti prema ovom Zakonu.

Slučajevi »životnoga partnerstva«

Što se smatra uzdržavanjem propisuje čl. 23. Zakona, koji kao bitnu okolnost propisuje obvezu dokazati život u zajedničkom kućanstvu, nepostojanje vlastitih prihoda od poljoprivrede i šumarstva ili da drugi stalni prihod nije veći od 66 posto svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskoga staža. Međutim, ako član obitelji nije živio u zajedničkom kućanstvu i nema vlastitih prihoda dovoljnih za uzdržavanje, mora se dokazati da je umrli osiguranik ili korisnik mirovine redovito uzdržavanomu osiguravao sredstva za uzdržavanje u prosječnoj svoti od najmanje 80 posto svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskoga staža.

Nadalje u članku 22.a. Zakona (mijenjan i dopunjavan dva puta, NN 151/14 i 33/15) posebno se određuje tko su ovlaštenici za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu za slučajeve sklopljenoga tzv. »životnoga partnerstva«. To su sljedeće osobe: 1. životni partner, 2. dijete nad kojim ostvaruje partnersku skrb, 3. dijete preminuloga životnoga partnera koje je osiguranik uzdržavao u skladu s odredbama ovoga Zakona i propisa o životnom partnerstvu osoba istoga spola, 4. životni partner roditelja osiguranika kojeg je osiguranik uzdržavao u skladu s odredbama Zakona i propisa o životnom partnerstvu osoba istoga spola.

Zakonodavac znatno proširio pojam obitelji

Odredbom stavka 2. toga članka propisano je da se primjenjuje i u slučaju smrti osiguranika ili korisnika starosne mirovine, prijevremene starosne mirovine, invalidske mirovine i privremene invalidske mirovine i na osobu koja nije sklopila životno partnerstvo s osobom istoga spola pred nadležnim tijelom – neformalno životno partnerstvo, ako je ta zajednica do smrti korisnika trajala najmanje tri godine i od početka je ispunjavala pretpostavke propisane za valjanost životnoga partnerstva i ako je postojanje neformalnoga životnoga partnerstva dokazano pred nadležnim sudom u izvanparničnom postupku.

Tim je odredbama zakonodavac znatno proširio pojam obitelji u mirovinskom osiguranju na slučajeve »sklopljenoga životnoga partnerstva istoga spola – pred nadležnim tijelom« i na »neformalno životno partnerstvo osoba istoga spola – koje nije formalno sklopljeno pred nadležnim tijelom«. Takva partnerstva uz već ranija izjednačavanja bračne i izvanbračne zajednice osoba različitoga spola kriju u sebi opasnost međusobne konkurencije mirovinskih i nasljednih prava. Tako će npr. zakonski rastavljeni bračni drug s dosuđenim pravom na uzdržavanje morati dijeliti mirovinu s neformalnim bračnim drugom. U životnoj praksi primjene mirovinskoga zakona glede prava na obiteljsku mirovinu pojavit će se načelo »dijelili ste partnera pa možete dijeliti i mirovinu«.

»Bolest« donošenja međusobno neusklađenih propisa

Očito je da zakonodavac nije dovoljno promišljao o posljedicama koje će nastajati u primjeni propisa i ostvarivanju mirovinskih prava članova obitelji. Teoretski je moguća konkurencija istih prava na obiteljsku mirovinu između udovice ili udovca i izvanbračnoga partnera, između rastavljenoga bračnoga druga s pravom na uzdržavanje i udovice ili udovca, između udovca ili udovice bračnoga druga i formalnih i neformalnih životnih partnera. Postojeći zakon dopušta sve te kombinacije pa će tek životna praksa natjerati buduće zakonodavce na izmjene i dopune ili će se primjenjivati voluntaristička tumačenja propisa ovisno o slučaju. Sve takve nedorečenosti upozoravaju na već dijagnosticiranu »bolest« donošenja propisa koji međusobno nisu usklađeni, što se naknadno pretvara u panično mijenjanje ili dopunjavanje propisa, što bi se moglo nazvati »zakonomanija«.