PODSJEĆANJE NA DIPLOMATSKU AKTIVNOST SVETE STOLICE UZ 30. OBLJETNICU PRIZNANJA Papa Ivan Pavao II. odigrao je proročku ulogu

Što je prije tri desetljeća Vatikan činio kako bi hrvatska stekla međunarodno priznanje?

Bio je prvi radni dan u drugom tjednu siječnja 1992. godine kada je Državno tajništvo Svete Stolice poslalo diplomatsku notu na francuskom jeziku na jednoj stranici gusto ispisanoga teksta kojim objavljuje da međunarodno priznaje Republiku Hrvatsku i Republiku Sloveniju. Snažna aktivnost koju je vatikanska diplomacija više mjeseci provodila nije ostala bez rezultata. Sveta je Stolica 13. siječnja 1992. priznala Hrvatsku, a dva dana nakon toga to su učinile i brojne druge zemlje. U taj proces bili su uključeni i vatikanski crkveni diplomati i predstavnici hrvatske politike, a uz 30. obljetnicu iz dostupnih materijala i svjedočanstava izravnih svjedoka tih događaja (tadašnjega tajnika Svete Stolice za odnose s državama mons. Jean-Louisa Taurana i tadašnjega djelatnika u Državnom tajništvu mons. Nikole Eterovića), donosimo pregled važnijih događaja koji su prethodili međunarodnomu priznanju Hrvatske.

8. svibnja 1991.
Papina reakcija na krvave okršaje

Sveti Otac Ivan Pavao II. bolno je reagirao na prve krvave okršaje u Hrvatskoj 8. svibnja 1991. U javnom je obraćanju osudio uporabu oružja u rješavanju nagomilanih teškoća, smatrajući da na taj način nikada ne će biti pronađeno prihvatljivo rješenje. Zbog toga je pozvao sve odgovorne da svim silama nastoje »pronaći pravedno i mirno rješenje problema koje sila oružja nikada ne će moći riješiti«.

Nikola Eterović: Sveta Stolica i Hrvatska. Priznanje – Ugovori – Suradnja

Papa Ivan Pavao II. smatrao je da će međunarodno priznanje dviju republika zaustaviti borbe u kojima su od 1990. bile žrtve tisuće nevinih ljudi, i upravo se to i dogodilo. Dajući jasne naputke svojemu državnomu tajniku, papa je zatražio – to mora biti jasno – da svaka inicijativa bude popraćena jednim pojašnjenjem: Sveta Stolica se zauzela za priznanje novih republika da bi se neprijateljstva zaustavila, a ne proširila.

Jean-Louis Tauran: Uloga pape Ivana Pavla II. u međunarodnom priznanju Hrvatske

lipanj 1991.
Susreti s veleposlanicima i državnicima

»Sveta Stolica i Sveti Otac prelomili su u lipnju 1991., kad su odlučili da Hrvatsku i Sloveniju treba međunarodno priznati. Tada su započeli snažnu diplomatsku aktivnost, posebno prema svim državama Europske zajednice, s čijim je veleposlanicima organizirano više sastanaka na kojima se Sveta Stolica, kao nikad u povijesti, zalagala za hitno međunarodno priznanje Hrvatske. Tauran je, kao Francuz, imao sastanak od gotovo pet sati s predsjednikom Francuske Francoisom Mitterrandom. Kazao mi je kako je upotrijebio sve svoje talente, argumente i autoritet Svetog Oca da francuskog predsjednika uvjeri u potrebu hitnog međunarodnog priznanje Hrvatske. Nažalost, rezultata nije bilo. Mitterrand je njihov dugi razgovor završio kratkim zaključkom:

– Dragi Jean-Louis, ali Srbi su naši stari prijatelji, posebno od Prvoga svjetskog rata. Ne možemo ih ostaviti same. Ne mogu podržati hitno međunarodno priznanje Hrvatske.

Tauran mi je rekao kako ga je to još više učvrstilo u uvjerenju da je sveti otac Ivan Pavao Drugi u pravu te da su se s još više žara usmjerili na aktivnosti međunarodnog priznanja Hrvatske.«

Mate Granić: Diplomatska oluja

30. rujna 1991.
Ratne okolnosti pokrenule akciju

Nakon što se situacija pogoršala, posebno na vojnom planu, dozrijevala je ideja da bi se priznavanjem neovisnosti Hrvatske i Slovenije moglo ubrzati traženje pravednoga mira na tim prostorima. Mislilo se da bi na taj način bilo moguće poštovati načelo o pravu naroda na samoodređenje u demokratskoj državi, čiji bi se čelnici obvezali na poštovanje svih ljudskih prava, uključujući i prava nacionalnih manjina. Takvo je uvjerenje potaknulo Svetu Stolicu da se aktivno zauzme za stvaranje »međunarodne suglasnosti« (consenso internazionale) o priznavanju Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Taj je izraz uporabio kardinal Angelo Sodano, državni tajnik, u razgovoru za njemačke novine Die Welt, 30. rujna 1991. godine.

Nikola Eterović: Sveta Stolica i Hrvatska. Priznanje – Ugovori – Suradnja

5. kolovoza 1991.
Posjet nadbiskupa Taurana

»Sveti Otac me 5. kolovoza 1991. poslao u Zagreb. Još se sjećam gužve u katedrali i na trgu: više od pet tisuća ljudi molilo je zajedno sa mnom za mir, dok se iz daljine čula grmljavina granata. Dana 6. kolovoza susreo sam se sa svim članovima Biskupske konferencije Jugoslavije, a sljedećega dana, 7. kolovoza, susreo sam se u Beogradu sa srpskim patrijarhom Pavlom i s ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom.«

Jean-Louis Tauran: Uloga pape Ivana Pavla II. u međunarodnom priznanju Hrvatske

26. studenoga 1991.
Memorandum Vatikana

Suočen s intencijom međunarodne zajednice, kardinal Sodano pozvao je 26. studenoga 1991. u Državno tajništvo veleposlanike država članica KESS-a. Uručio im je memorandum koji se poziva na neka osnovna načela međunarodnoga prava, a posebno na osmo načelo Završnoga dokumenta iz Helsinkija »Jednakost prava i samoodređenje naroda«, kao i na deseto načelo koje se odnosi na ispunjavanje obveza u dobroj vjeri, koje proizlaze iz međunarodnoga prava. Kardinal Sodano bio je vrlo jasan: za Svetu Stolicu bilo je vrlo bitno da se priznanje dviju republika odvija kontinuirano (isti dan od svih država) i da se temelji na načelima Helsinškoga dokumenta.

Jean-Louis Tauran: Uloga pape Ivana Pavla II. u međunarodnom priznanju Hrvatske

16. prosinca 1991.
Dogovor ministara Europske zajednice

Nastup Svete Stolice nije ostao bez učinaka. Oni se vjerojatno mogu vidjeti i u odluci ministara vanjskih poslova 12 zemalja Europske zajednice, koji su se 16. prosinca 1991. u Bruxellesu dogovorili o postupku priznavanja svih jugoslavenskih republika koje će to formalno zatražiti i, jasno, koje će za to ispuniti određene uvjete. U službenoj izjavi 20. prosinca 1991. Sveta je Stolica pozdravila i poduprla to stajalište zemalja članica Europske zajednice. U toj je izjavi Apostolska Stolica objelodanila da će, uz spomenute uvjete, potvrdno odgovoriti za zahtjeve Hrvatske i Slovenije i priznati njihovu neovisnost koja se temelji na pravnim i demokratskim načelima. (…) No bilo je i drukčijih stajališta, protivnih priznavanju bivših jugoslavenskih republika. Tako je, na primjer, još 15. prosinca 1991. službeno stajalište Sjedinjenih Američkih Država bilo očuvanje Jugoslavije, i dakle, protiv priznavanja njezinih pojedinih republika kao suverenih i neovisnih država.

Nikola Eterović: Sveta Stolica i Hrvatska. Priznanje – Ugovori – Suradnja

13. siječnja 1992.
Međunarodno priznanje Svete Stolice

Svojim priznanjem Sveta Stolica htjela je pokazati svoju načelnu politiku. Ona je nastojala primijeniti načela međunarodnoga prava u konkretnom slučaju. Njezino stajalište nije bilo hirovito ili provizorno. Ona je preduhitrila zemlje Europske zajednice i zato da bude jasno da ona nije europska država, iako se njezino sjedište, Država Grada Vatikana, nalazi u srcu Europe. Sveta Stolica ima katoličku dimenziju, ona je univerzalna i nije ograničena na pojedine države i kontinente. Osim toga, djelatnici Svete Stolice slijedili su upute pape Ivana Pavla II., koji je u odluci o priznavanju Republike Hrvatske i Republike Slovenije odigrao proročku ulogu.

Nikola Eterović: Sveta Stolica i Hrvatska. Priznanje – Ugovori – Suradnja

Katolička »mana« za međunarodno priznanje
Prisjećajući se međunarodnoga priznanja Hrvatske prigodom 20. obljetnice toga događaja, kardinal Jean-Loius Tauran na simpoziju održanom u Vatikanu 2012. godine rekao je: »Moramo reći da je slučaj Slovenije i Hrvatske pokazao koliko je teško graditi pluralističko i demokratsko društvo u Europi. Usuđujem se dodati da su Slovenija i Hrvatska imale jednu veliku manu: bile su katoličke zemlje. U tom trenutku, za mnoge europske vođe, biti katolik značilo je biti staromodan i fašist. Mogu dodati da sam ponosan što sam u tom burnom vremenu, zajedno s papom Ivanom Pavlom II. i kardinalom Angelom Sodanom sudjelovao u tim sudbonosnim događajima kad su narodi bili spremni umrijeti za slobodu, suverenitet i dostojanstvo. Ali i katolici mogu također biti ponosni što pripadaju Crkvi koja se nije bojala usprotiviti agresoru.«