Za svakoga novinara, napose političkoga analitičara, najveća noćna mora događa se kad opiše neki događaj i pokuša predvidjeti njegove posljedice, a dok tekst ugleda svjetlo dana, stvari se potpuno promijene. Bez svake sumnje, svakomu ozbiljnijemu analitičaru procesa u EU-u posljednjih se godina diže kosa na glavi na spomen Brexita. Jer u događajima vezanim za najavljeni izlazak Ujedinjenoga Kraljevstva iz Europske unije u međuvremenu ništa više nije jasno i nitko ne zna što će donijeti novi dan. Stoga mnogi samo priželjkuju da mogu napokon objaviti konačnu vijest, ma kakva ona bila. Ne nadaju se više ni pozitivnu ni negativnu ishodu, ni nekakvu salomonskom rješenju, samo odluci koja će biti konačna.

Brexit ne izluđuje samo analitičare, nego i diplomate, koji više ne znaju kad se treba nasmiješiti, a kad namrštiti, poduzetnike, bankare, švercere, a da se ne govori o državnim upravama članica i napose administraciji Europske unije, koja bi doista uskoro mogla doživjeti kolektivni slom živaca. Europska je unija ozbiljna stvar, o njezinim strukturama, pravilima, smjernicama i zakonima ovisi više od pola milijarde ljudi, njihova radna mjesta, plaće, uvjeti poslovanja, subvencije, mogućnosti kretanja i životne perspektive. A evo već tri godine Unija se trese svaki put kad se u Londonu priprema neka odluka vezana za Brexit. U posljednje vrijeme te se odluke događaju svakodnevno – a ipak ne donose ništa. Jer Ujedinjeno Kraljevstvo, jedna od najstarijih svjetskih demokracija, uzor parlamentarizma, moćna svjetska sila i jedna od najvažnijih članica Europske unije, već godinama nije u stanju donijeti smislenu odluku koja bi napokon dala odgovor na ključno pitanje hoće li država napustiti Europsku uniju ili će ipak ostati u njoj. Možda će se nekim čudom do objave ovoga teksta sve odlučiti, ali do toga trenutka nitko ozbiljan ne usuđuje se najaviti rasplet. Čak ni Angela Merkel, a ona valjda inače može sve predvidjeti.

Brexit je jedan od najčešće upotrebljavanih političkih izraza posljednjih nekoliko godina. Upravo zato što je stvoren za jednokratnu uporabu, taj izraz, kao i proces koji označava, nema neku veliku logiku. Riječ je jednostavno o kovanici stvorenoj iz praktičnih razloga, kako bi se jednom riječju označilo nešto što je inače potrebno opisati čitavom rečenicom. Brexit je nastao spajanjem dvaju izraza: Britain (Britanija) i exit (izlaz), a znači izlazak Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije. Brexit označava političku inicijativu i proces koji je trebao već završiti, ali što vrijeme odmiče, sve se više pretvara u farsu koja ozbiljno narušava ugled i Ujedinjenoga Kraljevstva i Europske unije.

Načelno gledano, stvar izgleda jednostavno. Jedna članica EU-a odlučila je napustiti Uniju, na što ima pravo i za što postoji i pravno uporište u članku 50 Ugovora o EU-u. Međutim, izlazak je u međuvremenu postao složeniji valjda i od izlaska Izraelaca iz Egipta, s time što Europskoj uniji nije pravo, ali za razliku od Egipćana ne šalje bojna kola i konjanike na bjegunce. Problem je u njima jer nikako da krenu.

Odgoda prestanka članstva

Nakon snažnih političkih zahtjeva za napuštanjem Europske unije u Velikoj Britaniji 23. lipnja 2016. održan je referendum, na kojem se 51,84 posto birača odlučilo za izlazak. Sukladno propisima, predsjednica vlade Theresa May predala je 29. ožujka 2017. Europskoj uniji pisanu obavijest o izlasku, s tim što je 29. ožujka 2019. utvrđen kao datum konačnoga rastanka i prestanka članstva. Nakon neviđenih peripetija, dvojba i neuspjelih odluka, a zbog opasnosti da bi se prestanak članstva mogao dogoditi u kaotičnim okolnostima, vijeće Europske unije odobrilo je odgodu Brexita, koji bi se po novom trebao dogoditi najranije 12. travnja.

U pozadini strastvene prepirke što je bolje, izlazak ili ostanak, u Velikoj Britaniji događa se zanimljiva i za tu državu zabrinjavajuća stvar: kakva god se odluka pokuša donijeti, nemoguće je dobiti većinu. U proteklu godinu dana teško je izbrojiti sva glasovanja vezana za Brexit, i svako je propalo jer nije bilo većine. Stvar je tim zanimljivija što ta zemlja služi kao primjer učinkovita političkoga sustava zbog izbornih pravila koja su tradicionalno omogućavala jasnu većinu i sprječavala polovična rješenja.

Velika Britanija u Europskoj je uniji izdržala 46 godina. Nije bila među prvim članicama kad je 1951. osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik, nego joj je pristupila 1973., kad se Unija zvala Europska gospodarska zajednica. Odnosi između Londona i Unije ni tada nisu bili idilični. Ujedinjeno Kraljevstvo prije ulaska u Uniju predvodilo je Europski savez slobodne trgovine (EFTA), zajednicu nekoliko država koja je bila izravna konkurencija Uniji, odnosno tadašnjoj Europskoj gospodarskoj zajednici. Istodobno Francuska je bila žestok protivnik pristupa Ujedinjenoga Kraljevstva jer je britanske gospodarske interese smatrala nespojivima s interesima Unije.

»Nepostojeće« rješenje

Danas, četiri i pol desetljeća kasnije, priča se ponavlja. Doduše, sada ni Francuska ne bi imala ništa protiv britanskoga ostanka u Uniji, ali London i Bruxelles očito imaju različite poglede na zajedničke političke i gospodarske izazove. Odluka je donesena, ali nitko ne zna kako je provesti. Nakon brojnih pregovora Vijeće EU-a prihvatilo je 25. studenoga prošle godine tekst sporazuma o razdruživanju, što su ga napokon trebali potvrditi britanski i europski parlament. I tu je zapelo. Početkom ove godine parlament u Londonu u dva je navrata odbio sporazum, a odbacio je i prijedlog napuštanja Unije bez sporazuma. Također nije prihvatio ni prijedlog ponavljanja referenduma. Ukratko, nije pristao ni na kakvo rješenje. Na kraju, da bi se dobilo na vremenu, prihvaćen je prijedlog odgode. No to ne samo što nije nikakvo rješenje, nego donosi dodatnu komplikaciju budući da Unija sa svoje strane mora donijeti odluku. Bliže se izbori za Europski parlament, a još se ne zna hoće li se u njega birati i Britanci, institucije Unije ne znaju kako će planirati svoje poslove. Sve u svemu, što god se napiše o trenutačnom stanju odnosa između Londona i Bruxellesa može se već sutra pokazati pogrješnim.

Nakon svojedobnoga oklijevanja pristupa Uniji London se ubrzo uvrstio među one koji u njoj vode glavnu riječ. Neovisno o odnosima snaga i strukturi Unije tijekom više faza širenja, glavni za stolom u Uniji uvijek su bili Nijemci, Francuzi i Britanci. Osovina Berlin – Pariz – London davala je ton Uniji i određivala pravila ponašanja. I Hrvatska je tijekom pristupnih pregovora s Unijom često na vlastitoj koži osjetila neumoljivost londonskih diplomata, koji su pod krinkom zajedničkih europskih vrijednosti promovirali svoje strategijske interese.

Velike članice imaju u ruci i važnu polugu moći koju bi Brexitom mogle izgubiti. Riječ je o mogućnosti da najmanje četiri članice Unije, koje zajedno imaju više od 35 posto pučanstva, mogu poništiti odluke Vijeća EU-a donesene kvalificiranom većinom.

Velika Britanija u Uniji pripada krugu takozvanih netoplatiša, odnosno država koje više uplaćuju u proračun Unije nego što iz njega dobivaju. To je jedan od snažnijih argumenata zagovornika Brexita. S druge pak strane te članice daleko više od slabijih izvlače korist iz zajedničkoga tržišta.

Glavni motiv zagovornika Brexita jest suprotstavljenost zajedničkih europskih interesa njihovima. Stvar je u tome što Velika Britanija nikada nije imala pravi motiv za članstvo u Uniji. Ona nikad nije bila istinski zagovornik ideje europskih integracija, a razlog članstva u Uniji bili su određeni interesi koji su tijekom određenoga razdoblja bili u skladu s politikom Unije. London u EU-u nije djelovao integracijski, nego s pozicije velike sile. Za razliku od pojedinih članica, primjerice Njemačke, koja ostvarenje svojih temeljnih interesa vidi u ideji europskoga zajedništva, Velika Britanija ne odustaje od povijesnoga kontinuiteta velike sile, koja Uniju vidi samo kao sredstvo u provedbi vlastitih ciljeva. To se pokazalo i tijekom članstva, posebice u trenutcima reorganiziranja Unije, kad je London inzistirao na posebnom statusu, među ostalim izuzimajući se iz zajedništva primjerice u monetarnim i socijalnim pitanjima.

Bivša kolonijalna velesila, koja je u 19. stoljeću preuzela ulogu jednoga od ključnih igrača u strategijskim odnosima u Europi, nastavlja svojim putom. Istaknutu ulogu u Europi London gradi i na posebnim vezama sa Sjedinjenim Državama, čija je produžena ruka desetljećima bio i kad je riječ o odnosima unutar Unije. Premda ni njihov odnos nije uvijek idiličan, London je uvijek bio bliži Washingtonu nego druge europske zemlje, a često je pokazivao veću bliskost sa SAD-om nego sa svojim europskim saveznicima.

Na klimavim nogama

Unatoč tomu što je često vodio svoju politiku, odlaskom Londona iz EU-a »europska kuća« gubi važan dio, građevina se klima. Narušena je ravnoteža u unutarnjim odnosima i sada će se morati krenuti u novo preslagivanje snaga. EU gubi snažan unutarnji čimbenik, koji istodobno zauzima poziciju izvan nje.

Gledano iz perspektive strukture Unije, zabrinutost europskih čimbenika potpuno je na mjestu jer nitko ne zna kako sada oblikovati bezbroj unutarnjih poslova. Odlaskom važnoga člana nastaje praznina koju će se nekako morati popuniti, nestaju poveznice što se moraju ponovno izgraditi. A da se ne govori o pitanjima što su smatrana najvećim stečevinama Unije, poput carinske unije. Pritom nastaju snažna opterećenja za gospodarstvo, i to na obje strane, i u Uniji i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Imajući u vidu snagu britanskoga gospodarstva i poslovnu isprepletenost što je u međuvremenu nastala u Uniji, sigurno je da će nastati štete golemih razmjera. Njemačka, Francuska, Nizozemska i niz drugih zemalja pribojavaju se da bi zbog promjena u carinskom sustavu njihova gospodarstva mogla imati dramatične posljedice.

Golema reorganizacija

Slično je i s pitanjem slobode kretanja, i to ne samo glede graničnih kontrola, nego i neizvjesnosti za tri milijuna državljana EU-a u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i milijun Britanaca u EU-u. Tisuće Britanaca zaposlenih u institucijama Unije ostat će bez posla. Istodobno, službe Unije moraju se prilagoditi novoj strukturi Unije, činjenici da otpadaju svi poslovi koji su bili vezani za Ujedinjeno Kraljevstvo i da se sve sada mora iznova organizirati. O izazovima za proračun Unije da se i ne govori.

Zanimljivo je također da je u EU-u, doduše uz 24 službena jezika, radni jezik engleski, a da nakon Brexita on ne će biti među većim jezicima u Uniji. Nadalje, brojne agencije EU-a imaju sjedište u Ujedinjenom Kraljevstvu, s velikim brojem zaposlenih i razgranatom infrastrukturom što ih prati. Sve će one morati pronaći svoje mjesto drugdje. Uzgred, Hrvatska se nedavno ponadala da bi mogla dobiti sjedište Europske agencije za lijekove, koja se još nalazi u Londonu, ali je očito ta kandidatura pripremljena površno i bez prevelike želje za uspjehom. Na selidbu se ne spremaju samo institucije EU-a, nego i brojne tvrtke, posebice financijske institucije, najavljuju odlazak iz Ujedinjenoga Kraljevstva.

Postoji li mogućnost zaustavljanja Brexita? Naravno, ako u ovom trenutku još nije došlo do njega. Ali teško. Svaka druga prognoza bila bi neozbiljna. Što će se dogoditi nakon 12. travnja ako se u međuvremenu ne dogodi nešto ključno? Mnogi se pribojavaju da se ne će dogoditi ništa jer bi to dovelo do djelomična urušavanja administrativnoga, a time i gospodarskoga i socijalnoga sustava i u Uniji i u Velikoj Britaniji. Novi sporazum o razdruživanju teško je moguć jer Bruxelles ne pristaje na njega. Parlament u Londonu mogao bi prihvatiti postojeći sporazum, ali ne će, to je nedavno odbio. Ostaje mogućnost »tvrdoga Brexita«, odnosno »neurednoga izlaska« koji bi, zbog pravnih i upravnih okolnosti, doveo do neviđenih gužva na granicama, poteškoća u opskrbi britanskih građana i gospodarstva, zastoja u proizvodnji i prometu i dugoročno nekontroliranih šteta na financijskim tržištima.

NOVI POJAM
Backstop
Poput Brexita, u trakavici odlaska članice iz EU-a ključnu ulogu ima jedan izraz koji slično zvuči: Backstop (zaustavljanje povratka). Oko njega se lome koplja u Londonu. I da nije njega, možda bi britanski parlament već prihvatio sporazum o razdruživanju. Backstop je neka vrsta političkoga osigurača za irski otok, on jamči da će Velika Britanija ostati u carinskoj uniji, a Sjeverna Irska čak i u zajedničkom tržištu, sve dok se ne postigne trgovinski sporazum između Londona i Bruxellesa. Zagovornici Brexita ne žele ni čuti za to. Doduše, vremena za sklapanje sporazuma ima jer prijelazni rok nakon Brexita traje dvije godine. Međutim, oni se boje da bi se to moglo otegnuti i da bi Velika Britanija na taj način ostala vezana za EU, što oni svakako žele spriječiti. Osim toga, ponovna granica između Republike Irske i Sjeverne Irske mogla bi izazvati nove napetosti na irskom otoku.

 

Interesi važniji od povjerenja

Osim gospodarskih, Brexit će izazvati vidljive političke posljedice u Uniji. Zapravo, Brexit je samo odraz činjenice da Unija nije baš onakva kakvom se predstavlja i da će morati potražiti nove argumente za svoje ciljeve. Brexit je udarac za Uniju, čak i kad naposljetku do njega ne bi došlo. Jer na vidjelo izlaze slabosti glede zajedništva, mehanizama rješavanja problema, solidarnosti, uzajamne ovisnosti i često isticane »sudbinske povezanosti« Europljana. Priče o nepovratnom karakteru integracija danas već zvuče smiješno. Pokazuje se da Europska unija nije sudbinska zajednica, nije čak ni zajednica povjerenja, nego interesna zajednica koja može trajati dugo, koja donosi mnogo dobra, ali koja je, kao i svi drugi politički projekti, ovisna isključivo o interesima sudionika. Dok bude služila interesima, bit će je, kad im stane na put, nestat će.

A interesni su odnosi promjenjivi, ovisni o dinamici društvenih i gospodarskih procesa. To je vidljivo i na primjeru vrijednosnih težišta u procesu europskoga zajedništva. Dok je na početku EU-a stajala ideja sprječavanja međusobnoga ratovanja, povezana sa zajedničkim svjetonazorskim normama, danas su tržišni trendovi jedina podloga političkoga odlučivanja. Mijenjaju se prioriteti, a s njima i odnosi snaga. Osamdesetih su protagonisti europskoga ujedinjavanja uporno ponavljali da je EU jedini mogući odgovor na izazov globalizacije, koja sve podređuje tržištu, ne mareći za nacionalne posebnosti. U međuvremenu globalizacija je zauzela sve pore gospodarstva, politike, kulture, društva općenito, ona određuje mjerila ponašanja i moralne norme. Svagdje, pa i u Europskoj uniji. Tko je pritom na dobitku? Ovisi s koje se strane gleda. Činjenica je da je Helmut Kohl bio ključna osoba u oblikovanju EU-a, a danas je njegov prijatelj Viktor Orbán na glasu kao protivnik Unije.

Gdje onda u svemu tome pronaći smisao? U činjenici da političke ideje imaju rok trajanja? U zaključku da je politika neprestani pokušaj odgovora na promjenjive odnose te je stoga i ona promjenjiva?