Porast cijena goriva, hrane i drugih svakodnevnih potrepština, najave mogućih nestašica određenih proizvoda te praznih polica trgovina i supermarketa pokazale su i hrvatskim građanima da se ruski rat protiv Ukrajine ne događa »negdje daleko«. Nakon što su 24. veljače poljuljani temelji međunarodnoga poretka Europa se našla pred rješavanjem »kvadrature kruga« – kako s energetskom infrastrukturom u znatnoj mjeri oslonjenoj na ruske izvore osigurati redoviti dotok energenata na kontinentu? Pitanje energetske sigurnosti, na koje će svoj odgovor u novonastalim geopolitičkim okolnostima uskoro trebati ponuditi i Hrvatska, dalo je dovoljno povoda da se za središnji intervju u Glasu Koncila zamoli jednoga od vodećih poljskih energetskih analitičara Wojciecha Jakóbika, koji je svoja promišljanja, koja su dotaknula i »kontroverze« poput nuklearne energije, spremno podijelio s čitateljima hrvatskoga katoličkoga tjednika.
Zbog ruske agresije na Ukrajinu može doći do iznenadne obustave svih ruskih isporuka plina Europi. Na to može utjecati niz nepredvidivih događaja, a postoji i mogućnost cjelokupnoga europskoga embarga na ruski plin i naftu, koji se i razmatra trenutačno među europskim zemljama. Iz zajedničke vanjskopolitičke perspektive i sigurnosne politike trebamo biti spremni na takav scenarij u svakom slučaju. Zasad su isporuke plina kroz Ukrajinu stabilne jer Ukrajinci čine sve što je u njihovoj moći da se redoviti protok plina ne zaustavi, iako su oni suočeni na terenu s ruskom vojnom aktivnošću. Slično funkcionira i cjelokupna energetska opskrba Ukrajine. Europa ima određene zalihe plina, pri čemu veličina zaliha ovisi o pojedinoj državi.
No gledano općenito, sezona grijanja bliži se kraju, a i diljem Europe obnavljaju se zalihe plina. Europska komisija 2021. poduzela je mjere izvanredne energetske opskrbe upravo uzimajući u obzir mogućnost ruske vojne agresije na Ukrajinu. Stoga je Europa u poziciji da poveća zalihe plina iz različitih dijelova svijeta – Sjedinjenih Američkih Država, Bliskoga istoka i sjeverne Afrike.
U sektoru opskrbe plinom i općenito u cjelokupnom energetskom sektoru Europska unija ima razgranat zakonodavni paket koji brani sigurnost energetske opskrbe među europskim zemljama. Taj paket također regulira solidarnost i mjere suradnje među državama u slučaju krize s plinom. Duga povijest različitih problema s Rusijom kada je riječ o suradnji na planu opskrbe plinom može biti povodom i za neka nova rješenja, poput zakonodavstva koje se detaljnije brine o sigurnosti opskrbe ili sporazuma između vlada. U slučaju nedostatka plina moguće su različite razine suradnje među europskim državama, uključujući i Hrvatsku. Europa je općenito dugo pripremana za takve scenarije. Sada je trenutak u kojem bismo trebali prihvatiti konkretne sheme djelovanja jer su izvjesni prekidi opskrbe plinom u svakom slučaju. Hrvatska je učinila mudar potez kada je uložila u LNG terminal na otoku Krku jer je taj projekt zapravo prozor u svjetsko tržište ukapljenoga zemnoga plina, kao što je LNG terminal Swinoujscie to značio za Poljsku. Takvi projekti znače korak naprijed u diversifikaciji opskrbe i udaljavanju od Rusije, što je posebno važno sada kada imamo i vojnu krizu.
U slučaju iznenadna prekida opskrbe plinom iz Rusije bili bismo primorani svjesno ograničavati svoju konzumaciju energenata. Primjerice, ograničena konzumacija bila bi nužna u sektoru poljoprivrede i, jasno, u grijanju. Prema Međunarodnoj agenciji za energiju smanjenje grijanja od jednoga Celzijeva stupnja u svakom kućanstvu značilo bi uštedu od deset milijardi prostornih metara prirodnoga plina. Primjerice, to je količina plina koju Poljska trenutačno uvozi iz Rusije i količina koja je veća od ukupnoga uvoza plina iz Rusije na prostoru Balkana. Dakle, velik se potencijal nalazi u štedljivoj uporabi plina. Iz perspektive suvremenoga društva to se može činiti i velikom žrtvom, no to je žrtva koja je mala u usporedbi sa svime što trenutačno prolazi ukrajinski narod.
Energetsku krizu zakuhao je ruski Gazprom još ujesen 2021. godine, dakle prije početka ruske agresije, tako što je ograničavao količine dopremljenoga plina u Europu. Europske zemlje i Europska komisija tada su odlučile uključiti nuklearnu energiju kao jedan od obnovljivih izvora energije u EU-u. To je jasan znak potpore prihvaćanju nuklearne energije u Europi jer nuklearna energija omogućava stabilan izvor energetske opskrbe bez štetnih emisija plinova, a time ona nema loš utjecaj po okoliš. Iz toga razloga »nuklearni klub« u Europi sada raste. Zemlje poput Poljske, Francuske i Slovenije i ostale zemlje koje već imaju nuklearnu energiju žele više nuklearnih postrojenja. Ruska agresija na Ukrajinu još je jedan čvrst razlog da se ulaže više u nuklearnu energiju. Jasno, to je jako skup pothvat, no on donosi stabilnost. Na razini EU-a djeluje i organizacija »Euroatom« koja nadzire opskrbu nuklearnim gorivima. To znači da nitko ne može vršiti pritisak na EU kada je riječ o nuklearnoj energiji. Zemlja koja ima nuklearnu energiju općenito je sigurnija i može računati na energetsku stabilnost i čist okoliš. Zato čak i Nijemci i Austrijanci nisu uložili veto na sporazum o nuklearnoj energiji na razini Europe. Dakle, možemo očekivati svojevrsnu nuklearnu renesansu u Europi, ponajprije zbog sigurnosnih razloga.
Jedan od razloga ruske agresije na Ukrajinu bilo je ukrajinsko približavanje Zapadu, uključujući i približavanje u energetskom smislu koje bi vodilo ukrajinskoj energetskoj suverenosti. Rusija je rabila energetiku kao alat ucjene Ukrajine i da bi ju zadržala godinama pod svojim utjecajem. Ukrajina je na to odgovorila težnjom za neovisnošću u smislu opskrbe plinom i općom energetskom neovisnošću. Dio toga rješenja bilo je i jačanje nuklearne energije. Nakon aneksije Krima to je konkretno značilo i udaljavanje od ruskoga Rosatoma i približavanje američkomu Westinghouseu u opskrbi nuklearnom energijom. To bi vodilo do toga da Ukrajina prihvati Westinghouseove nuklearne reaktore. O tome se puno raspravljalo prije početka vojne agresije na Ukrajinu, a ta suradnja sada ovisi o ishodima bitaka na ukrajinskom teritoriju.
U vrijeme hladnoga rata vladala je zabluda da će se integriranjem Rusije u ekonomski sustav Zapada i gospodarskom suradnjom s Rusijom uspjeti civilizirati odnosi s tom državom. Najbolji su primjeri toga upravo spomenuti Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2. Naime, pokazalo se da Sjeverni tok 1 nije spriječio aneksiju Krima 2014. godine, kao što Sjeverni tok 2 nije spriječio rusku agresiju na Ukrajinu 2022. godine. Sankcije su dobar način da se promijeni rusko ponašanje. U kratkom roku one će značiti gospodarske gubitke za sve strane, no one stvaraju pritisak na ruski unutarnji krug donositelja odluka, koji naposljetku može imati utjecaja na Vladimira Putina i njegovu politiku prema Ukrajini. Na duge staze, ako vojno djelovanje potraje nekoliko godina, sankcije mogu smanjiti resurse koji su ruskoj strani potrebni za vojnu kampanju u Ukrajini. U tom će smislu posebno odjeknuti embargo na ruski plin i naftu jer Rusija je u biti veliki izvoznik benzina. Ako Rusiju udaljimo od tržišta nafte, to će značiti i manje novca za rusko oružje i druga sredstva koja rabi u invaziji na Ukrajinu.
Oko 36 posto ukupnoga proračuna Kremlja čine prihodi od prodaje nafte i plina. Rekordne cijene ugljikovodika u 2022. godini mogu značiti čak i porast takvih prihoda.
Rusija i Kina općenito već jako dobro surađuju, što je primjerice vidljivo u odlukama koje donose u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Takva suradnja nije bez presedana i stoga ne čudi što je Kina nastavila surađivati s Rusijom unatoč njezinoj agresiji na Ukrajinu. Možemo također u javnosti uočiti sličan propagandni model kojim se koriste Moskva i Peking – oni ne govore o invaziji, nego o »specijalnoj operaciji«. Dakle ta dva režima u biti njeguju preliminarnu suradnju. No buduće ponašanje Kine ovisi o njezinim dugoročnim ciljevima. Ukoliko Kina odluči zaratiti sa Zapadom, utoliko govorimo o početku Trećega svjetskoga rata.
No ako ona želi ostati unutar međunarodnoga poretka, iz kojega se Rusija isključila svojom agresijom, tada bi se kineski režim trebao pridružiti naporima Zapada u obuzdavanju Rusije. Rok za donošenje takve odluke je sada, i o tome ovisi sudbina svijeta.
I prije ruske agresije na Ukrajinu svjedočili smo energetskoj krizi koju je uzrokovala pandemija, visoka inflacija, porast potražnje za izvorima električne energije, a dijelom je ulje na vatru dolio i Gazprom znajući da bi ograničavanje opskrbe plinom imalo utjecaja na proizvodnju energije u zapadnoj Europi. Zato su i cijene električne energije na burzama skočile do rekordnih razina i to se osjetilo u svakoj europskoj državi, ne samo u Hrvatskoj. Vojna je agresija faktor koji je dodatno utjecao na porast cijena. Ukupno gledajući, trebamo se pripremiti za nekoliko godina energetske neizvjesnosti i stoga treba promišljati o primjeni novih rješenja na nacionalnoj razini i onoj europskoj. Jedan od načina može biti smanjenje poreza na energente, a drugi izravna pomoć za najsiromašnije konzumente energenata. Time bi se trebala pozabaviti svaka europska država jer se čini da zasad nema drugoga načina. »Nevidljiva ruka tržišta« koju spominjete jednostavno nije dovoljna. I ta »nevidljiva ruka« ponekad je zapravo ruka ruskoga Gazproma koji želi produbiti neki problem.
Naša sigurnost i dalje je zasnovana na energetskom sektoru. Za sigurnost su potrebni stabilni izvori energenata i deversificirana opskrba plinom i gorivom. To nije ništa novo i to je službena europska politika unatrag mnogo godina, no problem je u tome što nisu svi slijedili ta pravila s dovoljno brige. Poljska i Hrvatska ulažu puno u diversifikaciju opskrbe. Suradnja sa susjedima u smislu opskrbe gorivom i ulaganje u sporazume o dobavljanju plina izvan Rusije znači odrađivanje zadaća. No to ne čine svi. Njemačka je tumačila da je njezina ovisnost o ruskom plinu isključivo gospodarska stvar, ali sada vidimo kolika je to pogrješka. Odnosi koji su vezani s nabavom plina i goriva iz ruske se perspektive uvijek odnose i na politička pitanja. Najveća lekcija koju trenutačno upijamo jest to da je energetska suverenost važna, da je povezana s europskim vrjednotama, kao i s vrjednotama naše civilizacije općenito. Energetsku ovisnost Europe o Rusiji režim u Kremlju uvijek je zlorabio protiv nas samih i naših temeljnih vrjednota kao što su sloboda i pravda.
