Želeći rasvijetliti barem neke aspekte jednoga od najakutnijih problema današnje Hrvatske, depopulacije zbog migracije, Glas Koncila je sugovornika pronašao u poljskom politologu dr. Mariuszu Sulkowskom, profesoru na Fakultetu društvenih i ekonomskih znanosti Sveučilišta »Kardinal Stefan Wyszynski« u Varšavi.
Uistinu ta dva opasna trenda javljaju se u takozvanim »novim« zemljama Unije. S jedne strane svjedočimo porastu tendencije da se odlazi u zapadnoeuropske zemlje, a s druge je strane vrlo loše demografsko stanje koje se očituje u niskoj stopi fertiliteta. Da bi se održala stabilna demografska struktura, stopa fertiliteta, koja opisuje statistički broj djece po ženi u reproduktivnoj dobi, trebala bi biti oko 2,1. No prosjek za cijelu EU u 2021. godini bio je samo 1,53, a u Poljskoj je bio čak i niži (1,33). Nešto su bolje stajale Bugarska i Hrvatska (1,58). Spomena su vrijedne više stope u Rumunjskoj (1,81) i u Češkoj (1,83).
Pitanje upotrebe ili neupotrebe zajedničke valute ovdje je od drugotne važnosti. Najvažniji činitelji koji potiču migraciju prije svega su takozvana lančana migracija i razmjerno širokogrudne socijalne pogodnosti za imigrante i izbjeglice u zapadnoeuropskim zemljama. Kad se govori o fenomenu lančane migracije, riječ je o činjenici da migranti za svoja odredišta biraju zemlje u kojima se već etablirala velika etnička i nacionalna dijaspora migranata. Razlog je jednostavan: uvijek je lakše seliti se u zemlje i gradove u kojima već žive naši zemljaci te stvaraju posebne društvene mreže koje olakšavaju pronalazak posla, stana… Stoga su zapadnoeuropske zemlje, posebno Njemačka, Francuska i Španjolska, prirodno odredište migracija. Velika su tema socijalne pogodnosti. Prirodno je da migranti radije odlaze u zemlje u kojima su pogodnosti razmjerno velikodušne te su bezuvjetno i dugoročno zajamčene. Takav je slučaj, primjerice, u Njemačkoj i Švedskoj. Dugoročno bi negativan učinak takve politike mogla biti slaba gospodarska aktivnost migranata. Europska unija nije razvila rješenja na tom polju te kriterije za pogodnosti određuju pojedine zemlje.
Ne vidim ovdje takav odnos. Zapadnoeuropske zemlje širom su otvorile svoje granice imigrantima, ne samo izbjeglicama, koji dolaze izvan europskoga prostora. Ideologija multikulturalizma zaslužna je što zemlje primateljice nisu bile sposobne uvidjeti ozbiljne izazove koji su povezani s masovnom migracijom iz zemalja s drugačijim kulturnim identitetom. Nažalost, ta će kratkovidnost skupo stajati društva, a cijenu među ostalim plaća i koherentna integracijska politika.
U Poljskoj je stanje što se tiče primanja i troškova života razmjerno slično. Nažalost, iseljavanje je često jedina dostupna opcija za mlade obitelji. Istodobno se praznine popunjavaju imigrantima; u Poljskoj u velikoj mjeri Ukrajincima. Zadaća je nacionalnih vlada razviti dugoročne razvojne okvire koji će jamčiti gospodarsku stabilnost, a dostupnost stanova mladim obiteljima – po mogućnosti vlastitih – trebala bi biti stvar državne politike. Usput, statistike pokazuju da je upravo u zemljama srednje i istočne Europe stopa stambene deprivacije, koja prikazuje stupanj stanovanja u premalim stanovima u odnosu na potrebe, najviša u čitavom EU-u.
Nije riječ o sudbini, nego o primjeni ideologije multikulturalizma, koja pretpostavlja da su imigranti samo izvor kulturnoga obogaćenja u društvima koja ih primaju. Migracije jesu izvor kulturnoga i gospodarskoga obogaćenja, ali sa sobom nose i izazove – a oni se sustavno ignoriraju. Posljedica toga jest da se problemi ne rješavaju, nego se gomilaju.
Nacionalni identitet ključni je činitelj na kojem je zasnovana ideja o ujedinjenoj Europi. Nije bilo zamišljeno da EU apsorbira ili zamijeni nacionalni identitet, nego da djeluje tako da ga države članice mogu sigurno razvijati. Danas shvaćamo da je nacionalni identitet jedan od ključnih elemenata kulturne sigurnosti. Dubinska politička posljedica posjedovanja nacionalnoga identiteta jest čovjekovo uvjerenje da ima dom – svoj dom, sigurno mjesto s pravilima i načelima društvenoga suživota koje zajednički prihvaćamo; ono što su drevni filozofi, poput Platona i Aristotela, nazivali prijateljstvom. Pokušaj da se u promišljanjima o razvoju Europske unije minimalizira ili zanemari nacionalni identitet po mojem je mišljenju jedan od glavnih činitelja koji vode u propast ideje o europskoj integraciji.
Nažalost, malo ih je. Koristeći se primjerom Poljske, spomena je vrijedna presuda Ustavnoga suda iz 2020. godine koja se odnosi na zaštitu nerođenoga života, kao i planirani referendum o privoli građana da se prihvaćaju imigranti prema prisilnom mehanizmu relokacije. To je usmjerenje.
Još ću jednom naglasiti: ne bude li Europska unija podupirala nacionalni identitet i nastavi li se proces njegove destrukcije, nimalo ne sumnjam da će ideja o europskoj integraciji propasti.
