PONIŽAVANJE CRKVE U OČIMA SVIJETA Titove laži inozemnim medijima

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (101)

Feljton donosi tek manji dio, široj javnosti nepoznatih, povijesnih dokumenata o promicanju i djelatnom organiziranju karitativne djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, iz kojih je razvidna njegova skrb za sve potrebite i ugrožene u različitim razdobljima, bez obzira na nacionalnu, vjersku, dobnu, svjetonazorsku ili političku različitost

Svjedočenje glinskoga župnika Franca Žužeka, Slovenca, o nadbiskupovoj uspješnoj intervenciji za uhićene Srpkinje u izjavi nepoznatoga točnoga datuma g. 1945. također je potvrdio, proširujući nadbiskupovo karitativno djelovanje na spašavanje i Židova i Cigana, i svećenik Josip Crnković:

»Kao rođeni Glinjanin bio sam 1941. kod svojih roditelja. Velik dio vremena bio sam kod župnika Žužeka u Glini. Jednoga dana u srpnju počeli su ustaše sabirati pravoslavne žene po Glini. Dakako da su se bojale sudbine, koja je u svinju zadesila njihove muževe. Molile su župnika Žužeka da ih spasi. On je molio ustaškog čsnika Rolfa, da to ne čine. Rolf je izjavio da ima nalog da ih sve pritvori. Žužek je tražio vezu s nadbiskupom Stepincem, te je nakon objeda došao sam Rolf reći župniku, da je došao drukčiji nalog tj. da se ima sve žene pustiti njihovim kućama. Bio sam prisutan kod toga. Sigurno se nadbiskup na molbu Žužeka zauzeo za te pravoslavne žene, i zato je uslijedila drukčija naredba.

Glinski župnik Franc Žužek

Iz 4-godišnjeg boravka u kući nadbiskupa znam posve sigurno da je on uvijek osuđivao ubijanje nevinih ljudi, a napose zbog vjere, te se zgražao nad tim djelima, koja su počinjena nad pravoslavcima, Židovima i Ciganima.

Negdje 1942. prijetila je pogibelj dvojici simpatizera NOV-a, da budu osuđeni na smrt, jedan činovnik kod suda ili kotara u Pisarovini i jedan vojnik, koji je sa streljivom otišao u šumu k NOV-i. Mene je nadbiskup poslao k ministru Puku, kao Glinjanina, da se zauzmem za te ljude. Nadbiskup je svakome želio pomoći, tko je tražio i kome je mogao pomoći. Dr. Puk mi je rekao, da nadbiskupa odviše vode sentimenti (osjećaji) prema svima, pa čak i neprijateljima. Kad sam kasnije rekao nadbiskupu, on mi je odgovorio: činim što mi je dužnost prema svakom, tko on bio. Tako je on bio samilostan prema svakomu bez razlike na vjeru ili političko mišljenje. Uspjeh je mog posjeta bio taj da je Puk obećao biti blaži u sudu tom činovniku, kojeg ime ne znam« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 302.-303.).

Moram odbiti Vašu tvrdnju

Pismo Josipu Brozu Titu, predsjedniku Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, u kojem se obrazlaže da nije materijalna strana uzrok nesporazuma između Katoličke Crkve i države, nego progon Crkve i onemogućeno njezino zajamčeno djelovanje, 24. studenoga 1945.:

»Povodom posljednjih izjava, koje ste izvoljeli dati predstavnicima stranog tiska, britanskim parlamentarcima i novinarima, londonskom ‘Timesu’, pariškom dopisniku ‘Humanité’ te češkim novinarima, čast mi je, da se osvrnem na Vaše izvode o današnjem stanju odnosa između Crkve i Države. Smatram to i potrebnim i svojom dužnošću, da u ovim historijskim časovima budu jasne pozicije Crkve i njezina odgovornost za daljnji razvoj događaja.

1. U izjavi britanskim novinarima izvoljeli ste ustvrditi ‘glavni i jedni razlog, koji smeta Katoličkoj Crkvi, jest agrarna reforma’, a dopisniku ‘Humanité’: ‘Ali treba znati, da se Kat. Crkva stavlja na potpuno materijalističku platformu u svojoj akciji protiv nove Jugoslavije… agrarna reforma pogodila je jako ekonomske pozicije biskupa, koji već vjekovima raspolažu ogromnim imanjima… Zato oni pokušavaju da upotrijebe provokatorska i izdajnička sredstva protiv agrarne reforme, jedne od demokratskih osnova naše zemlje.’

Predmeti duhovne naravi

To su teške riječi. U ime istine i pravde dužan sam kazati, da one ne izražavaju vjerno pravi razlog današnjeg napetog stanja između Crkve i Države.

»Nadbiskup je svakome želio pomoći, tko je tražio i kome je mogao pomoći. Dr. Puk mi je rekao, da nadbiskupa odviše vode sentimenti (osjećaji) prema svima, pa čak i neprijateljima… On je uvijek osuđivao ubijanje nevinih ljudi, a napose zbog vjere, te se zgražao nad tim djelima, koja su počinjena nad pravoslavcima, Židovima i Ciganima.«

Pozivajući se na vjekovima usvojeno načelo: svatko je najbolji tumač svojih riječi, ponajprije konstatiram da nigdje, ni u pismu upravljenom s BK od 22. rujna o.g. Vama, Gospodine Maršale, niti u pastirskom pismu upravljenom s BK vjernicima ni izričito ni indirektno ne stoji, da je agrarna reforma glavni i jedini razlog današnjega spora između Crkve i Države. Na oba mjesta ovih dokumenata nabrojen je čitav niz predmeta, zbog kojih postoji današnji spor. Sve su oni, osim jednog jedinog, agrarne reforme, čisto duhovne naravi. Agrarna reforma nije ni u jednom dokumentu stavljena na prvo mjesto naših zahtjeva. Ona je samo jedna od karika koje sapinju u Dem. F. Jugoslaviji. Ali ona nije najvažnija, ni jedina karika. Zato moram, sa svim poštovanjem prema Vama, ali jednako tako odlučno, odbiti Vašu tvrdnju, pogotovo u stilizaciji, objavljenoj u ‘Humanité’, jer ta po svojoj sadržini ponizuje Crkvu u očima stranog svijeta, kao da je Crkva prvenstveno materijalistički nastrojena i kao da ona zaboravlja svoju duhovnu misiju« (str. 304.-305.).

»Izvolite još jednom mirno pročitati dokumente!«

»Jednako tako moram otkloniti, u ime istine i pravde, tvrdnju koju ste izvoljeli napisati u Vašem odgovoru na pastirsko pismo Episkopata, kad ste za biskupe kazali: ‘A sada izjavljuju da su spremni na svaku žrtvu zbog agrarne reforme i svojih ličnih interesa!’ I ova tvrdnja ne stoji, jer tih riječi nema ni doslovno ni stvarno sadržanih ni u pastirskom pismu, niti u listu upravljenom Vama, Gospodine Maršale. Ja Vas uljudno umoljavam, izvolite još jednom mirno pročitati odnosna mjesta obaju dokumenata, da se o tom uvjerite. Oba dokumenta daleko su od toga, da se može tvrditi, kako je agrarna reforma jedini i glavni razlog sporu između Crkve i Države. Upravo zato, u interesu istinoljubivosti i pravde, očekujem, Gospodine Maršale, da ćete gore navedene tvrdnje lojalno ispraviti. To tim više što naša domaća javnost, poznavajući sadržaj pastirskog pisma, vrlo dobro znade, na što se je Episkopat potužio u dosadanjem razvoju odnosa Crkve i Države, kao što i sve zahtjeve Episkopata za uspostavu međusobnih dobrih odnosa.

Agrarna reforma nije jedini razlog

Ne mogu dokučiti, kako je došlo do toga, da Vi, Gospodine Maršale, imputirate Crkvi agrarnu reformu kao glavni i jedini razlog spora između Crkve i Države… Tako sam se obratio 21. srpnja o.g. posebnom, opsežnom predstavkom na predsjednika Narodne vlade Hrvatske dra Bakarića u predmetu smrtnih osuda i hapšenja mojih svećenika, vjeronauka u školama, duhovne pastve zatvorenika i na smrt osuđenih, foruma za izricanje pomilovanja na smrt osuđenih, postupaka sa zatvorenicima i logorašima. Drugu, također opsežnu predstavku o skupu odgojnih pitanja upravio sam 11. kolovoza o.g. Saveznom ministarstvu prosvjete i predsjedniku Narodne vlasti Hrvatske dru Bakariću. U njoj sam obrazložio stanovište Kat. Crkve o pitanju vjeronauka u školama, privatnih konfesionalnih škola, crkvenih sjemeništa, biskupskih gimnazija, ispražnjenja crkv. zgrada. Dne 18. kolovoza o.g. upravio sam predsjedniku Narodne vlade Hrv. dru Bakariću predstavku o poštivanju katoličkih groblja. Osim toga u pismu od 2. kolovoza o.g. predsjedniku Narodne vlasti Hrvatske dru Bakariću osvrnuo sam se na neka mjesta njegovog referata, održanog na zasjedanju Narodnog Sabora Hrvatske koncem srpnja.

Iz svih tih dokumenata jasno se vidi, da agrarna reforma nije jedini i glavni razlog spora između Crkve i Države. To se, mogu reći, vidi čak i iz Vašeg pismenog odgovora na pastirsko pismo. U njem nema te tvrdnje o agrarnoj reformi, nego se spor pravilnije postavlja na pitanje smrtnih osuda svećenika i navodnu izjavu o spremnosti biskupa na borbu s De. Fed. R. Jugoslavijom (koje, mimogred rečeno, nema ni u jednom našem dokumentu, nego se naprtiv ističe, da Crkva ne traži niti je tražila borbe s Državom, pa zato i ta tvrdnja, kao drugi glavni razlog Vašeg prikaza sadržaja pastirskog pisma o sporu između Crkve i Države, otpada)« (str. 305.-306.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 43/2017.
Prethodni članakOTKUD U HRVATSKOJ TAKO VELIK RIZIK OD SIROMAŠTVA? Komu služi glomazni birokratski aparat?
Sljedeći članakI GROBLJE KAO SLIKA DRUŠTVA Po malo života na dan mrtvih