DRAŽEN ŽANKO O MJUZIKLU »MIRAKUL«: Ponos i sve za što smo se borili jači je od lažnih propaganda

Dražen Žanko, pjevač, autor glazbe za novi mjuzikl »Mirakul« o čudesnoj pobjedi sinjskoga puka nad turskim osvajačima

Snimio: B. Čović
»Mirakul vremena turskih osvajanja je pobjeda u kojoj smo se uspjeli obraniti i zaustaviti Osmanlije u njihovu osvajačkom pohodu, jer da nije bilo te pobjede, sigurno bi tok povijesti izgledao drugačije. Mirakul je i pobjeda nad nadmoćnim neprijateljem u Domovinskom ratu. U suvremenim prilikama današnjega vremena moramo učiti iz prošlosti koja je za nas uvijek bila teška i krvava i činiti sve da se ne ponovi.«

»Mislili su neki, već nas neće biti, ni veselje svoje nisu znali kriti, raselit nas triba da nas manje ima, nisu tu ni bili tad će reći svima…« glasoviti su stihovi Ive Cvitića i pjesme »Od stoljeća sedmog«, ali i interpretacija pjevača Dražena Žanka jedna je od prvih asocijacija na početke hrvatske samostalnosti. Koliko je samo spomenuta pjesma prikazivana tijekom Domovinskoga rata i svojim kadrovima neizbrisivo utkana u hrvatsko nacionalno biće, ma koliko se pojedinci rugali onomu što opstaje.

Četvrt stoljeća kasnije pjevač Žanko osmislio je i napisao kompletnu scensku glazbu za mjuzikl »Mirakul« o čudesnoj pobjedi sinjskoga puka nad turskim osvajačima prije tri stoljeća. I više nego dovoljan povod za razgovor sa srdačnim, pomalo i samozatajnim pjevačem, autorom niza glazbenih hitova, posebno o malim ljudima rodne mu Cetinske krajine i Dalmatinske zagore. Dražen Žanko (4. prosinca 1951., Sinj) svjedočio je uvijek domoljublje na svojim albumima, i u onim vremenima osamdesetih kada je o rodnoj grudi bilo mnogo teže pjevati, kada se više riskiralo svakom riječju. Za Glas Koncila progovorio je Žanko o »Mirakulu«, ali i o svojim pjesmama, nadahnućima, problemima hrvatske svakodnevice i vjeri.

Koliko je zahtjevno bilo raditi glazbu za mjuzikl »Mirakul«, dakako uz nezaobilaznu pomoć ostalih kolega u nastanku jednoga mjuzikla? Koliko je (su)stvaratelja Vašega djela?

ŽANKO: Posao svakoga glazbenika koji ozbiljno i strastveno stvara, prenoseći svoje osjećaje u glazbu i riječ, težak je i mukotrpan, a posebno kad je riječ u formi mjuzikla gdje su riječ i glazba jednako važni, nadahnjujući jedno drugo. Imao sam sreću poznavati Ivicu Krajača koji je vrsni tekstopisac te libretist, a napisao je libreta za poznatu rock-operu »Gubec-beg«, »Crnu kraljicu« i druge. Kad sam mu ispričao svoju ideju o »Mirakulu«, oduševljeno je prihvatio suradnju. Prošlo je dosta godina otkada smo Krajač i moja malenkost razgovarali o toj ideji, kako bismo posljednje dvije godine gotovo svaki dan bili zajedno slažući te ideje, a mnogo nam je pomogao sinjski fratar fra Mirko Marić koji je napisao sinopsis, povijesne činjenice. Kad smo zaokružili ideju, na red su došli aranžeri, glazbenici, pjevači, glumci, zborovi, plesni ansambli i polako je nastajao »Mirakul«. Posljednja dva mjeseca radili smo svaki dan po pet do šest sati u »Centru za kulturu Novi Zagreb«, koji nam je izišao ususret i dao dvoranu na raspolaganje koliko je bilo potrebno. Gospodin Krajač prihvatio se i uloge redatelja, a kako je iskusan u tom poslu, pa i perfekcionist, ništa nije prepuštao slučaju, tako da smo predstavu dotjerali do samih detalja. Ekipa je velika i bilo je jako složeno sve to uskladiti. Trud se na kraju isplatio.

»I danas kad zapjevam ‘Od stoljeća sedmog’ osjećam kao da smo svi zajedno povezani kroz nju. I jesmo! Zato je i postala besmrtna, narodna. To je trenutak u kojem se sve to spoji, i tada osjetimo snagu stiha, glazbe i interpretacije. Nije lako sve to spojiti, ali nije ni teško kada dolazi iz srca.«

»Mirakul« je priča biblijskih razmjera. Mali Stipan rodio se u zapaljenoj crkvi, od majke Mare koju igra Radojka Šverko, a koja je svojim glasom i glumom oduševila sve prisutne. Stipanova otca stolara Josu igra poznati filmski, kazališni i televizijski glumac Boris Pavlenić. Klapa »Larus« kao tri kralja donosi darove povodom Stipanova rođenja. Dario Došlić igra Mlečanina fratra, fra Guida Galuzzija, izdajnika poput Jude koji se prodao Turcima te se na kraju objesio jer ga je mučila savjest. Zvonar, remeta Kanpanelo, unio je malo humora u sve te tužne događaje, a glumi ga naš poznati komičar Damir Mihanović – Čubi. Dramski prvak, kazališni i televizijski glumac Joško Ševo igra ulogu fra Pavla Vučkovića koji nas vodi kroz događaje toga vremena. On je zapravo glavni lik mjuzikla. Poveo je narod iz Rame prema Sinju bježeći pred Turcima, uzevši i noseći sa sobom Gospinu sliku. Ervin Baučić igra bosanskoga pašu Daltabana, a uloga mu je tako dobro sjela kao da je došao iz Istanbula. Stijepo Gleđ Markos igra mladoga Sinjanina, vojskovođu koji je uvijek spreman za bitke, a zaljubljen je u Anđu, koju glumi Lara Antić, a pred samu bitku pod Sinjem imamo je posljednju večeru i zakletvu. Zlatko Kauzlarić Atač, naš poznati slikar i kazališni redatelj, napravio je prekrasnu scenografiju koja je dala poseban štih i ugođaj. Sliku »Mirakula« nacrtao je naš svjetski poznati umjetnik Charles Billich, a koreografiju je radila Branka Kolar. Aranžmane za glazbu napisao je Antonio Zadro. Među ostalim u »Mirakulu« su nastupili Lidija Horvat Dunjko, Adalbert Turner-Juci, Maks Hozić, Paško Vukasović, Alen Đuras, Roko Šašić, guslar Oliver Rogošić, Plesni studio »Escape«, Zbor »Ivan pl. Zajc«, folklorna skupina »Ivan Goran Kovačić«, a završnu scenu uveličali su sinjski alkari i alkarski momci, Sinjske mažoretkinje »Alkaruše«, folklor »Peruća« iz Hrvaca i Dicmanjani koji su otpjevali reru. Sve je na kraju ispalo kako smo zamislili, a publika je s oduševljenjem primila mjuzikl i svakoga dana imamo mnogo poziva, kako telefonski tako i internetom, kada će biti sljedeća predstava. Nedavno je bila praizvedba, a premijeru očekujemo ponovno u KD-u Vatroslava Lisinskoga u prvom tromjesečju 2017. godine.

Možete li iznijeti ključne odrednice »Mirakula«, svega što ste željeli izreći, poučiti, izvesti mjuziklom o glasovitom dijelu hrvatske povijesti?

ŽANKO: Djelo je posvećeno 300. obljetnici pobjede Sinjana nad Osmanlijama i 300. obljetnici krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske. Riječ je o kompaktnom djelu koje želi pokazati vrijednost glazbenoga izričaja i riječi u osmišljavanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Zašto se zove »Mirakul«? Mirakul je pobjeda Sinjana nad nadmoćnim Osmanlijama, mirakul je sama Alka koja je postala opće svjetsko blago, a i sama Gospa koja je svojim čudom pomogla u toj borbi pod Sinjem 1715. godine. Mirakul je zapravo prekrasna priča koja predstavlja hrabrost, ponos, pobjedu, slobodu i vjeru. Gospa i Alka platforma su naše prepoznatljivosti, naš nacionalni identitet, naša prošlost, sadašnjost i budućnost.

Narod se dolazi pokloniti čudu
Kako se rađala ideja, i je li dovoljno vrjednovana u hrvatskom društvu čudotvorna pobjeda Sinjana nad Osmanlijama, proslavljena o 300. obljetnici Sinjske alke prošle godine?

ŽANKO: Kao rođenomu Sinjaninu koji je napisao mnoge pjesme o svom kraju, koje sam godinama pjevao na Splitskom festivalu (»Zagora me rodila«, »Cetina«, »Oj, joj, vlaju moj«, »Kamena sa ramena«, »Dernek«, »Moja Anđa«, »A bukara kruži« i mnoge druge, kao i pjesme posvećene Čudotvornoj Gospi Sinjskoj), nije mi bilo teško naći ideju za mjuzikl, a koliko je vrjednovana pobjeda Sinjana nad Osmanlijama 1715. uz čudotvorni zagovor Gospe, to se može vidjeti kroz sam narod koji se svake godine dolazi pokloniti tomu čudu i pobjedi, kao i sve političke opcije – bile na vlasti ili ne.

Što je »mirakul« onoga vremena turskih osvajanja, a što u suvremenim hrvatskim društvenim prilikama?

ŽANKO: Mirakul vremena turskih osvajanja pobjeda je u kojoj smo se uspjeli obraniti i zaustaviti Osmanlije u njihovu osvajačkom pohodu, jer da nije bilo te pobjede, sigurno bi tijek povijesti izgledao drugačije. Mirakul je i pobjeda nad nadmoćnim neprijateljem u Domovinskom ratu. U suvremenim prilikama treba učiti iz prošlosti koja je za hrvatski narod uvijek bila teška i krvava i učiniti sve da se ne ponovi.

Kako procjenjujete mjesto glazbe, kulture i umjetnosti u današnjoj javnoj percepciji? Ima li ona i približno nekadašnju snagu?

ŽANKO: Za mene je glazba i umjetnost općenito nešto što vodi naprijed, gledajući budućnost s optimizmom u kojoj će se dogoditi puno dobroga, i zato umjetnost ima svoju snagu. Ona nas oplemenjuje, ona je poseban svijet u kojem žive sretnici ma koliko im bilo dobro ili loše.

S obzirom na to da se glazba kao i sve mijenja s novim trendovima – da bi opstao, čovjek se mora na neki način prilagoditi, a ipak ostati svoj. To je možda najteže, ali ako glazbu ili bilo koju vrstu umjetnosti čovjek živi istinski 24 sata na dan, tada je puno toga moguće.

Na tom tragu, koliko je teško biti glazbenikom u Lijepoj Našoj na izmaku 2016. godine?

ŽANKO: Kada je ekonomija u zemlji dobra, kad ljudi mogu živjeti od svoga rada i održati obitelj, tada im je i do pjesme i do umjetnosti. Ako nije tako, nije lako nikomu, a glazbenicima i umjetnicima posebno. U današnje vrijeme interneta, Facebooka, televizijskih programa… kriteriji gledatelja veći su i zahtijevaju od glazbenika mnogo više. Uz dobre pjesme treba se pobrinuti za dobar zvuk, dobru scenu, svjetla, dobar »show nastup«. Nije to ni lako ni jeftino. Mora umjetnik biti jako dobar da bi uspio. Današnja glazbena scena zahtijeva puno više od same glazbe i zato nije lako biti glazbenikom bilo gdje, ne samo u Hrvatskoj.

Trenutak u kojem se sve spojilo
Dojam je da Vas publika, unatoč višedesetljetnoj karijeri, ipak najviše percipira i identificira s pjesmom »Od stoljeća sedmog«. Što je potrebno da pojedina pjesma postane »besmrtna«, gotovo narodna? Kako nastane simbioza vrsnoga teksta, glazbe i interpretacije?

ŽANKO: Pjesmu »Od stoljeća sedmog« uglazbio sam 1990. godine u trenutku kad je trebalo, kada sam osjetio da je tekst koji je napisao pokojni Kaštelanin Ivo Cvitić prava istina naše hrvatske povijesti. To se tada dogodilo, a sada shvaćam da se moralo dogoditi. I danas kad zapjevam »Od stoljća sedmog« osjećam kao da smo svi zajedno povezani kroz nju. I jesmo! Zato je i postala besmrtna, narodna. To je trenutak u kojem se sve to spoji, i tada osjetimo snagu stiha, glazbe i interpretacije. Nije lako sve to spojiti, ali nije ni teško kada dolazi iz srca.

Iako je sjećanje individualna kategorija, koliko se u kolektivnoj svijesti olako zaboravlja povijesni tijek, ne samo u posljednjih četvrt stoljeća?

ŽANKO: Sjećam se kolektivne svijesti naših ljudi devedesetih, kako u Hrvatskoj tako i u dijaspori, kada sam nastupao od Kanade i Amerike do Australije prikupljajući pomoć za našu domovinu u ratu. To zajedništvo naših ljudi u tim trenutcima bilo je neopisivo. Danas je sve drugačije. Došle su nove generacije neopterećene ratom. Stariji se sjećaju s ponosom vremena kad smo napokon dobili samostalnu državu Hrvatsku i sretni su što su bili dio toga povijesnoga trenutka o kojem su godinama sanjali. Nakon 25 godina, kad bismo trebali svi zajedno bolje živjeti, kada bi čitavi svijet trebao znati što smo sve prošli u borbi za samostalnost koju smo krvavo platili, kad je medijska mogućnost beskrajna s obzirom na internet koji mijenja svijet, nas još uvijek optužuju za nešto, podmećući nam razne neistine kako o Domovinskom ratu tako i o našoj hrvatskoj povijesti. Ne smijemo dopustiti, u ime budućih naraštaja, da nam pojedinci lažnim propagandama uništavaju ponos i sve za što smo se borili i izborili.

S vjerom se osjećam sigurnije
Možete li s čitateljima Glasa Koncila podijeliti osobnu vjeru, kao istinsko nadahnuće koje Vas vodi u svakodnevnom profesionalnom i privatnom životu?

ŽANKO: Sve ono što sam radio u glazbi, a posebno mjuzikl »Mirakul«, dovoljno govori o mojoj osobnoj vjeri i nadahnuću koje me vodi u svakodnevnom i profesionalnom životu. Uvijek kada nešto uglazbim, napišem i shvatim da je dobro, kroz glavu mi proleti misao: Bože, hvala ti na ovom daru koji si mi poklonio i koji ću podijeliti s ljudima koji vole to što radim. To je za mene Božji blagoslov. Vjernik sam i vjera mi je vrlo važna. S njom se osjećam sigurnije i bolje.

Koji su Vam trenutci tijekom bogate karijere bili najplodonosniji, a koji prožeti brojnim teškoćama?

ŽANKO: Imao sam dosta plodonosnih perioda u svom glazbenom životu, svaki na svoj način. Tu je na prvom mjestu moj opus pjesama posvećen Dalmatinskoj zagori. Drugi je opus zabavne, klapske i pop-glazbe. Treći je opus domoljubne i duhovne pjesme. I na kraju mjuzikl »Mirakul« koji je nekako zaokružio moje glazbeno stvaralaštvo. Naravno da tu ne ću stati. Još bih mnogo toga želio napisati i uglazbiti. A kada sam imao najviše poteškoća? Najteže mi je bilo kad je sin Vedran imao tešku operaciju srca, koja je uspješno napravljena u Memphisu u Americi. Danas je odrastao čovjek, oženjen i ima prekrasnu kćer Taru. Moja kći Maja podarila mi je lipu unuku Cvitu.

»Pjesme su bile naše oružje u ratu«
Koliko je domoljublje podcijenjena kategorija u Hrvatskoj? Zašto nedostaje konsenzusa glede povijesnih zbivanja? Koliko su nastupi pjevača od početka hrvatske samostalnosti bili opterećeni politikom i strankama?

ŽANKO: Svaki normalan čovjek je domoljub. Tko nije domoljub, podcjenjuje sebe, svoje i svoju domovinu. Konsenzusa o povijesnim zbivanjima nedostaje zbog raznih interesa koji se događaju na ovim prostorima. Mi pjevači nismo bili toliko opterećeni politikom i strankama, nego smo pisali pjesme kojima smo mogli izraziti svoju težnju za samostalnom hrvatskom državom, s temama koje su nas bodrile i davale snagu da izdržimo u tim teškim trenutcima naše povijesti. Pjesme su bile naše oružje u ratu.

Demografska slika Hrvatske sve je crnja, svake godine zbog negativnoga prirodnoga prirasta broj hrvatskih stanovnika smanjuje se za veličinu manjega grada. Koji su preduvjeti potrebni da se trend »bijele kuge« promijeni?

ŽANKO: Treba posvetiti svu pažnju mladim ljudima i njihovim potrebama kako bi osnovali obitelj. Treba ih zaposliti, dati im za početak povoljne kredite. Tada bi im sve bilo lakše, a kuće bi bile pune djece i radosti. Vjerujem da tada ne bi razmišljati o odlasku iz Hrvatske. Naša mladost u svim kategorijama natjecanja širom svijeta dobiva velika priznanja i nagrade, a mi ih sami ne znamo prepoznati. Vjerujem da će se to promijeniti, kao i puno toga u našem vlastitom interesu za boljitak jedine nam Hrvatske. Svim vjernicima i čitateljima Glasa Koncila želim sretan i blagoslovljen Božić uz želju da im 2017. godina bude uspješna kako u obiteljskom tako i u poslovnom životu.

Zagora dijeli sudbinu cjelokupne domovine
Kao Sinjanin jasno da se u Vašem djelu posebno ističe ljubav prema rodnomu kraju, Dalmatinskoj zagori, malomu čovjeku… Koliko i danas ti krajevi dijele sudbinu cjelokupne domovine, jesu li marginalizirani, na neki način i odsječeni, prisutni u vijestima iz crne kronike i jednodnevnih novinskih senzacija?
ŽANKO: Dalmatinska zagora dijeli sudbinu cjelokupne domovine. Nismo odsječeni i marginalizirani. To je predivan, živopisan hrvatski kraj, tu su ljudi dobra srca, vrijedni, puni duha, što svaki gost koji dođe, za Alku i Gospu ili bilo kada, može osjetiti. Ponosan sam na svoj kraj i ljude i uvijek mi je žao kad zbog neke gluposti dođemo u žuti tisak ili crnu kroniku. Nismo dovoljno iskoristili naše kulturno blago, naše resurse, a najviše me strah rasprodaje našega zemljišta strancima. Za sada su interesantni obala i more, a kako je krenulo, otkrit će se i – lipote Zagore.
Gdje su naši ljudi iz dijaspore koji su uspjeli, zašto se njima ne ponudi, zašto oni ne kupuju ako je već takva situacija da se treba prodati. Cetina i druge naše rijeke, tj. voda, naše su golemo bogatstvo. Znam da bi samo od prodaje vode koja se danas izvozi u Europu i svijet Hrvatska imala velike koristi. Danas je litra vode u boci kao i litra benzina. Sve mi to znamo, samo se stvari odvijaju jako sporo. Samo da se i to ne rasproda pa da kupujemo svoju vodu. Uz to još uvijek se otvaraju razni strani trgovački centri, nigdje kraja. Novac odlazi u njihovu zemlju, a oni naše radnike plaćaju jako slabo. Svi to znamo, o tom pričamo, ali ništa se ne događa da našemu čovjeku bude bolje i lakše. Još i razumijem ako naš čovjek ode u drugu zemlju pa ga iskorištavaju, ali u vlastitoj državi – ipak je to nedopustivo.

IZVORGlas Koncila br. 51/2016.
Prethodni članakUzor poslušnosti sv. Josipa
Sljedeći članakDa ih je danas barem deset poput predsjednika Tuđmana…