PORUKA 14. NEDJELJE KROZ GODINU Bog kao brižna majka

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Iz 66, 10-14c, Gal 6, 14-18, Lk 10, 1-12.17-20

U odlomku iz zadnjega dijela Knjige proroka Izaije, po povratku i ponovnom zaposjedanju zemlje nakon babilonskoga progonstva, Bog poziva svoj narod: »Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite!« U trenutcima kad se narod susretao s neprijateljstvima svojih novih susjeda u okolici Jeruzalema i Judeje, Bog ih poziva na veselje i radost. Uzrok je toj radosti grad Jeruzalem. To je grad u kojem je središte Izraela, ne samo kao nacije, nego i kao vjerničkoga naroda Božjega.

Narod ovisi o svome Bogu

U njemu će narod obnoviti hram u kojem će prinositi žrtve jedinomu Bogu. To će biti izvorište naslade i krjepčine. Svaka snaga i utjeha, radost i veselje dolaze iz neposrednoga odnosa s Bogom, jer jedino Bog može odgovoriti na sve potrebe naroda. On im može vratiti mir i dati bogatstvo. U pjesničkoj slici prorok prikazuje Boga kao brižnu majku koja se skrbi o svome sinu. U tom se smislu razumije i slika dojki i grudi s kojih narod siše utjehu i okrjepu. Narod ovisi o svome Bogu kao što dijete ovisi o svojoj majci. Bez njega ne može preživjeti i jedino od njega može dobiti pravu hranu, utjehu i zaštitu. I, kao što se i dijete raduje majci, tako se i narod sada može radovati, jer je pomlađen poput mlade trave i život je pred njim. Bog čini da povijest krene iznova, a to čini svojom rukom: »Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.« Kao što je Bog podigao svoju ruku i snažnom mišicom izveo nekoć Izraela iz Egipta, kao što ga je potom uveo u Obećanu zemlju, kao što ga je snažnom mišicom vratio iz babilonskoga progonstva, tako će mu i sada svojom rukom dati mir, sigurnost i blagostanje u zemlji u koju se vratio, bez obzira na sukobe s okolnim narodima.

Kao »janjci među vukove«

Prvi dio nedjeljnoga evanđeoskoga odlomka govori o poslanju sedamdesetdvojice učenika, a drugi o njihovu povratku koji Isusu služi kako bi izrekao svoj nauk. Prilikom poslanja učenika inicijativu ima sam Isus. On ih izabire i šalje pred sobom. To nije značilo da je on nužno osobno morao doći za njima, nego da su oni njegovi glasnici i svojevrsni duhovni preteče. Govor o žetvi i radnicima eshatološkoga je karaktera i upućuje na posljednja vremena, kad će Isusovi navjestitelji pripremati ljude za konačnu žetvu. Učenici su poslani kao »janjci među vukove«, što znači da već u samom Isusovu naumu njihovo poslanje nije bilo zamišljeno ni kao lako, ni kao bezopasno. Upute da sa sobom ne nose ni kese, to jest novca, ni torbe, ni obuće i da nikoga ne pozdravljaju, imaju za cilj potpunu koncentriranost učenika na poslanje. Ništa ih u tome ne smije ometati. Prva riječ koju učenici trebaju izreći u svakoj kući u koju uđu jest: »Mir kući ovoj!« S jedne je strane riječ o uobičajenom pozdravu, no u svjetlu Kristova uskrsnuća i njegova dara mira učenicima, taj mir što će ga širiti njegovi poslanici ima dublje značenje, to je sam Krist. Prihvati li tko taj mir – Krista, Krist će ostati s njime. Slično se učenici imaju ponašati i prilikom ulaska u gradove. Njihovo skromno ponašanje i djelovanje u korist bolesnika bit će znak da se »približilo kraljevstvo Božje«, to jest konačna Božja vlast nad čitavim svijetom u posljednjim vremenima. Dolazak toga kraljevstva ne može spriječiti ni odbijanje poruke što ju nose Isusovi poslanici. Učenici koje je Isus poslao vraćaju se radosni, jer su iskusili posebnu moć kojom su činili mnoga čudesa. Isus ih pak upozorava da im je tu vlast on dao, kao i svaku zaštitu. Doista, propovijedanje Isusovih učenika teško je uzdrmalo Sotonu. No to ne smije biti pravi razlog radosti. Pravi razlog za radost jest činjenica da su spašeni.

Središte Pavlove vjere

Odlomak iz Poslanice Galaćanima njezin je zaključak koji je Pavao vlastoručno dopisao. Sam kaže: »Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom.« U to su se doba obično pisci i ostali služili uslugama pisara koji su zapisivali diktirane tekstove. Pavao se u Poslanici Galaćanima osjetio osobito pozvanim dodati i ovaj vlastoručni dio jer mu je toliko bila na srcu kršćanska sloboda vjernika u Galatima koje neki krivi učitelji žele vratiti u ropstvo Zakonu i obvezi obrezanja »da bi se ponosili njihovim tijelom«. Na to Pavao dodaje: »Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista«. To je središte Pavlove vjere. S Kristova križa kršćanin prima milost novoga života, jer s Kristom je raspet te tako u njemu živi Krist. Svijet za koji apostol kaže da je po Kristovu križu raspet, svijet je tijela i grijeha. On više nema značenja za vjernika u kojem, po tom istom križu, živi Krist. Stoga je jasno da obrezanje ničemu ne služi, baš kao ni neobrezanje. Jedino što vrijedi, to je »novo stvorenje«, to je Kristovom milošću obnovljeni čovjek. Na drugom mjestu Pavao će reći: »Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!« Taj se novi čovjek rađa u krštenju. To je novi Izrael Božji na kojega apostol zaziva »mir i milosrđe«. Događaji u Galatima, tamošnji krivi učitelji i spremnost Galaćana da prihvate njihov krivi nauk, za Pavla su dodijavanje, a svoju vjerodostojnost on potvrđuje »biljezima Isusovim«. Riječ je o ožiljcima što ih je zadobio prilikom zlostavljanja podnesenih za Krista.

IZVORGlas Koncila br. 27/2019.
Prethodni članakDOKUMENT »MUŠKO I ŽENSKO STVORI IH« Nijekanje izvornoga dara, sraz naravi i kulture
Sljedeći članakZABORAVLJENA ZDRAVSTVENA METODA – HELIOTERAPIJA Dar sunca za zdravlje