PORUKA PAPE FRANJE ZA 52. SVJETSKI DAN MIRA Dobra je politika u službi mira

Povodom 52. Svjetskoga dan mira papa Franjo uputio je cijeloj Crkvi i javnosti svoju prigodnu poruku koja u cijelosti glasi: 

Šaljući svoje učenike u misiju, Isus im reče: »U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas« (Lk 10, 5-6).

Donošenje mira u središtu je poslanja Kristovih učenika. Taj se mir nudi svim muškarcima i ženama koji gaje nadu u mir usred tragedija i nasilja koji obilježavaju ljudsku povijest [1]. »Kuća« o kojoj Isus govori svaka je obitelj, zajednica, zemlja i kontinent, u svojoj osobitosti i svojoj povijesti. To je prije svega svaka pojedina osoba, bez razlika ili diskriminacije. Ali to je i naš »zajednički dom«: svijet u koji nas je Bog postavio da u njemu živimo i koji smo pozvani brižno čuvati.

Neka zato ovo bude moj pozdrav na početku nove godine: »Mir kući ovoj!« 

Mir je poput nade o kojoj govori pjesnik Charles Péguy. [2] Ona je nalik krhkomu cvijetu koji se bori ne bi li procvao na kamenom tlu nasilja. Znamo da žudnja za moći pod svaku cijenu dovodi do zloupotreba i nepravda.

Politika je temeljni način unaprjeđivanja društva i promicanja ljudskih projekata, ali kada se politički život ne promatra kao oblik služenja društvu u cjelini, može postati sredstvo ugnjetavanja, marginalizacije, pa čak i uništenja.

»Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« (Mk 9, 35). Da se poslužimo riječima pape Pavla VI., »shvaćati ozbiljno politiku na njezinim različitim razinama – lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i svjetskoj – znači potvrditi dužnost svakoga pojedinca da prepozna konkretnu stvarnost i vrijednost slobode izbora koja mu se nudi da ostvaruje u isti mah dobro grada, države i čitavoga čovječanstva« [3].

Zapravo, uloga i odgovornost politike stalni su izazov svima kojima je povjerena zadaća služiti svojoj državi, štititi one koji u njoj žive i stvoriti uvjete za budućnost u kojoj će se živjeti u dostojanstvu i pravdi.

Ako se ostvaruje u temeljnom poštivanju života, slobode i dostojanstva osoba, politika doista može postati izvanredan oblik ljubavi. 

Papa Benedikt XVI. podsjetio je da je »svaki kršćanin pozvan na odjelotvorenje te ljubavi, već prema svojem zvanju i razmjerno svojim mogućnostima utjecaja u polisu«. »Ako ga prodahnjuje ljubav, zauzimanje za zajedničko dobro ima veću vrijednost nego ako je riječ o čisto svjetovnom i političkom zalaganju… Djelovanje čovjeka na zemlji, kada je nadahnuto i poduprto ljubavlju, pridonosi naziđivanju onoga univerzalnoga nebeskoga grada prema kojemu napreduje povijest ljudske obitelji« [4]. To je program u kojem se mogu složiti svi političari, bez obzira na njihovu kulturnu ili religijsku pripadnost, koji žele zajedno raditi za dobrobit ljudske obitelji odjelotvorujući one ljudske vrline na kojima počiva zdravo političko djelovanje, a to su pravda, jednakost, uzajamno poštivanje, iskrenost, poštenje, vjernost.

U vezi s tim vrijedi podsjetiti na »blaženstva političara« koje je predložio vijetnamski kardinal François-Xavier Nguyen Van Thuan, vjerni svjedok evanđelja, koji je umro 2002. godine:

Svaka obnova izbornih funkcija, svaki izlazak na nove izbore, kao i svaka etapa javnoga života prilika su za povratak na izvore i referentne točke te služe kao nadahnuće za pravdu i pravo. Jedno je sigurno: dobra je politika u službi mira. Ona poštuje i promiče temeljna ljudska prava, koja su ujedno međusobne obveze, omogućujući stvaranje veze povjerenja i zahvalnosti između sadašnjih i budućih naraštaja. 

Nažalost, zajedno s vrlinama politika ima i svoje poroke, uvjetovane bilo osobnom nesposobnošću bilo nepravilnostima u sustavu i njegovim institucijama. Jasno je svima da poroci političkoga života oduzimaju vjerodostojnost političkomu životu u cjelini, kao i ugledu, odlukama i djelovanjima onih koji u njemu sudjeluju. Ti poroci, koji potkopavaju ideal autentične demokracije, sramota su javnoga života i dovode u opasnost društveni mir. U te se poroke ubrajaju korupcija, u svojim mnogostrukim oblicima zloupotrebe javnih dobara ili instrumentalizacije pojedinaca, zatim nijekanje prava, nepoštivanje društvenih pravila, nezakonito bogaćenje, opravdavanje vlasti silom ili proizvoljnim izgovorom državnoga razloga (raison d’état), kao i težnja da se trajno zadrži vlast u rukama. Tomu možemo dodati ksenofobiju, rasizam, nebrigu za prirodni okoliš, neobuzdano iskorištavanje prirodnih resursa radi brze zarade i prijezir onih koji su prisiljeni na izgnanstvo. 

Kad je vršenju političke vlasti cilj isključivo zaštita interesa nekolicine privilegiranih pojedinaca, budućnost tada biva ugrožena, a mladi mogu podleći napasti da izgube povjerenje jer su osuđeni na to da ostanu na marginama društva bez mogućnosti da sudjeluju u izgradnji budućnosti. Kad se politika, naprotiv, pretvori – da navedemo konkretan primjer – u poticanje talenata u mladih ljudi i zvanja koja traže da se ostvare, mir se širi u njihovim srcima i zrcali na njihovim licima. Tada ona ulijeva snažnu sigurnost koja poručuje: »Vjerujem ti i vjerujem s tobom« u mogućnost da možemo zajedno raditi za opće dobro.

Politika je u službi mira ako se, dakle, očituje u priznavanju darova i sposobnosti svakoga pojedinca.

»Ima li što ljepše od ispružene ruke? Bog ju je htio zato da darujemo i primamo. Bog nije htio da ona ubija (usp. Post 4, 1) ili da nanosi patnju, nego da pruža brigu i pomoć u životu. Zajedno s našim srcem i umom, naše ruke također mogu postati sredstvo dijaloga«. [6]

Svatko može pridonijeti svojim kamenom izgradnji zajedničkoga doma.

Autentični politički život, koji se temelji na pravu i iskrenom dijalogu među pojedincima, obnavlja se kad postoji uvjerenje da svaka žena, svaki muškarac i svaki naraštaj sadrže u sebi obećanje koje može osloboditi nove relacijske, intelektualne, kulturne i duhovne energije.

Takvo povjerenje nikada nije lako postići jer su ljudski odnosi složeni, pogotovo u naše vrijeme koje je obilježeno ozračjem nepovjerenja iza kojega se krije strah od drugoga ili tuđinca, tjeskobna zabrinutost za osobne probitke i koje se manifestira, nažalost, također na političkoj razini u zatvorenosti ili oblicima nacionalizma koji dovode u pitanje ono bratstvo koje naš globalizirani svijet tako silno treba. Danas, više nego ikada prije, naša društva trebaju mirotvorce koji mogu biti glasnici i autentični svjedoci Boga Otca, koji želi dobro i sreću ljudske obitelji. 

Stotinu godina nakon završetka Prvoga svjetskoga rata, dok se sjećamo mladih ljudi koji su poginuli u tim bitkama i rastrgane civilne populacije, danas smo više nego ikad prije naučili strašnu pouku bratoubilačkih ratova: mir se nikada ne može svesti isključivo na ravnotežu između moći i straha. Držati drugoga pod prijetnjom znači svesti ga na predmet i nijekati mu dostojanstvo. Zato još jednom potvrđujemo da su eskalacija u smislu zastrašivanja, kao i nekontrolirano širenje naoružanja suprotni moralnosti i traženju pravoga sklada.

Teror koji se provodi nad najranjivijima pridonosi izgonu čitavih populacija koje kreću u potragu za mjestom u kojem će živjeti u miru. Neprihvatljivi su politički diskursi koji teže tomu da krivnju za sva zla svale na migrante i oduzmu siromašnima nadu. Potrebno je, naprotiv, ponovno potvrditi da se mir temelji na poštivanju svake osobe, bez obzira na njezin background, na poštivanju zakona i općega dobra, na poštivanju stvorenoga svijeta povjerenoga našoj brizi i bogatstva moralnih tradicija baštinjenih od prethodnih naraštaja.

U mislima su nam, usto, poglavito sva djeca koja žive u današnjim područjima sukoba i svi oni koji rade na zaštiti njihovih života i njihovih prava. Svako je šesto dijete u našem svijetu pogođeno ratom ili njegovim posljedicama, čak i kad djeca nisu zavojničena ili držana u zatočeništvu od oružanih skupina. Svjedočanstvo onih koji su zauzeti u zaštiti dostojanstva i poštivanja djece veoma je dragocjeno za budućnost ljudskoga roda. 

Ovih dana slavimo 70. obljetnicu Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja je usvojena nedugo nakon Drugoga svjetskoga rata. U tom kontekstu prisjetimo se i opažanja pape Ivana XXIII.: »Ako se pak u čovjeku budi svijest njegovih prava, nužno je da se u njemu probudi i svijest njegovih dužnosti: tako, tko ima stanovita prava ima u sebi jednako i dužnost tražiti, kao izraz svoga dostojanstva, vlastita prava, a dužnost je ostalih ta prava priznavati i poštovati«. [7]

Mir je, zapravo, plod velikoga političkoga projekta koji se temelji na međusobnoj odgovornosti i međuovisnosti ljudskih bića. No to je također izazov s kojim se treba iz dana u dan hvatati u koštac.

Mir je obraćenje srca i duše i lako je uočiti tri neraskidivo povezane dimenzije toga mira u čovjekovu srcu i mira u društvu:

– mir sa samim sobom, odbacujući nepopustljivost, srdžbu i nestrpljenje i, kao što je rekao sv. Franjo Saleški, biti »malo blaži prema samima sebi« kako bismo pokazali »malo blagosti prema drugima«;

– mir s drugima: članom vlastite obitelji, prijateljem, strancem, siromahom, patnikom… odvažno i bez straha se susresti s njim i poslušati što mi ima reći;

– mir s čitavim stvorenim svijetom, ponovno otkrivajući veličinu Božjega dara i dio odgovornosti koju ima svaki od nas kao stanovnik ovoga svijeta, građanin i tvorac budućnosti.

Politika mira, koja dobro poznaje situacije ljudske ranjivosti i preuzima na sebe brigu za njih, uvijek se može nadahnjivati na Veliča, himnu koji je Marija, Majka Krista Spasitelja i Kraljica mira, pjevala u ime cijeloga čovječanstva: »Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. […] kako obeća otcima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka« (Lk 1, 50-55).

IZ VATIKANA, 8. PROSINCA 2018.