PORUKA POKLONA TRIJU MUDRACA »Rasporedba milosti Božje« za sve

Bogojavljenje

Foto: Shutterstock
Iz 60, 1-6; Ef 3, 2-3a. 5-6; Mt 2, 1-12

U odlomku iz Knjige proroka Izaije vidi se da se narod više ne mora plašiti jer svjetlost Svetoga grada dolazi od Gospodina. To je njegova slava, njegova prisutnost, koja blista nad njim. U vrijeme progonstva prorok Ezekiel vidio je slavu Gospodnju kako se primiče s istoka i ponovno ulazi u svoj Hram: »Gle, slava Boga Izraelova dolazi od istoka; šum joj kao šum velikih voda: i zemlja se sjala od slave njegove.« Ta slika Jeruzalema okupana svjetlom i sjajem Božje slave u snažnom je kontrastu s ostatkom zemlje i narodâ koji su pokriveni tamom. 

Svi narodi dolaze u Jeruzalem

Jeruzalem je poput sjajne utvrde koja jedina pruža sigurnost i mir te se svi narodi i kraljevi upravljaju prema njegovu svjetlu. Prorok tako uvodi čitatelja u univerzalističku ideju Božjega spasenja koje je namijenjeno svima i u koje su pozvani svi narodi. To će biti česta tema kod proroka iz razdoblja povratka iz babilonskoga ropstva, nasuprot nacionalizmu Judejaca predvođenih Ezrom i Nehemijom. Jeruzalem je predstavljen personificiran, poput majke koja podiže svoje oči u iščekivanju te već izdaleka vidi sinove i kćeri koji joj se približuju. Nije više samo izraelski narod u povlaštenom položaju djece u odnosu na Sveti grad, nego su to sada svi narodi. Ti se sinovi i kćeri ne vraćaju Jeruzalemu, kao što je to slučaj kod Baruha, gdje se za djecu Jeruzalema kaže: »Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku.« Ovdje se djeca ne vraćaju, nego dolaze »izdaleka«, ali ipak nisu manje »sinovi i kćeri«. Takav je nenadani preokret razlog radosti Jeruzalema i veselja njegovu stanovništvu. Umjesto da se zatvaraju u svoju naciju i svoje uske propise, pozvani su prihvatiti veliko bogatstvo svijeta koje im se nudi. To je bogatstvo predstavljeno devama iz Midjana i Efe, to jest karavanama koje su s juga donosile začine i dragocjene metale, te stanovnicima Šebe, vjerojatno mjesta u Arabiji, odakle je stizalo zlato i tamjan. Svi, dakle, narodi dolaze u Jeruzalem, prebivalište jedinoga Boga, kako bi mu prinijeli svoje darove. 

Ispunjenje mesijanskom radošću

Jedino Evanđelje po Mateju donosi epizodu o pohodu mudraca s istoka koji nisu pobliže opisani. Oni su vidjeli kako »izlazi zvijezda njegova«. Premda nije jasnije rečeno odakle dolaze ti mudraci, budući da su u zvijezdi prepoznali znak izraelskoga kralja, moguće je da se misli na područje drevne Perzije u kojoj su djelovali »magi«, svojevrsna mješavina astronoma, mudraca i proroka, koji su na temelju položaja zvijezda donosili sudove o događajima. U prvom stoljeću područje Perzije više nije bilo pod, dotad snažnim, helenističkim utjecajem, pa se vraćalo svojim starim običajima. Ipak, bilo je to razdoblje ogorčenih borba s Rimljanima koji su po Herodu vladali i Judejom, pa se ne može sa sigurnošću reći jesu li ti mudraci doista stigli iz Perzije ili možda iz Arabije. U svakom slučaju nakana im je bila »pokloniti se« novorođenomu kralju. Herod, koji je bio poznat po krvavim obračunima s mogućim takmacima, o čemu izvješćuje Josip Flavije, bio je uznemiren takvom viješću. Od glavara svećeničkih i pismoznanaca saznaje da se Krist ima roditi u Betlehemu, što se temelji na tekstu proroka Miheja. Krist će »pasti« Izraela kao pravi pastir, u ime Božje. Zvijezda vodi mudrace upravo do Isusa, a susret s njim ispunja ih mesijanskom radošću, dok darovi podsjećaju na starozavjetna proroštva.

Posinstvo se daje i poganima

Drugo čitanje spaja dva odlomka iz trećega poglavlja Poslanice Efežanima. U dijelu u kojem ta poslanica govori o Pavlovoj ulozi u spasenju on je prikazan kao »sužanj Krista Isusa za vas pogane«. Riječi su to, dakle, upućene poganima, nežidovima, koji su prihvatili kršćansku vjeru. Pisac poslanice podsjeća ih na »rasporedbu milosti Božje« koja mu je dana za njih. Ta »milost« sastoji se u Pavlovu poslanju navješćivanja evanđelja poganima. Apostolova zadaća prenošenja radosne vijesti među nežidovima stalna je tema, kako njegovih autentičnih poslanica tako i onih čiji se autor poslužio Pavlovim autoritetom, kao što je to vjerojatno slučaj i s Poslanicom Efežanima. Sveti pisac spominje »objavu« u kojoj je primio »otajstvo«. U tome valja ponajprije prepoznati objavu Pavlu na putu u Damask, koja je označila potpunu promjenu njegova života. Riječ je o »Kristovu otajstvu«, koje je novost u povijesti spasenja jer nije bilo objavljeno »sinovima ljudskim drugih naraštaja«. Stoga je važna ovdje oznaka vremena »sada«. Sada je to Kristovo otajstvo objavljeno »apostolima i prorocima«. Objavu novosti Krista primili su apostoli, Isusovi učenici, koji su primili poslanje prenošenja njegova nauka i radosne vijesti o spasenju. Kad spominje proroke, pisac te poslanice misli na proroke novozavjetne zajednice, koji su zajedno s apostolima primili objavu božanskoga nauma te propovijedali evanđelje. Te dvije skupine ljudi temelj su na kojem je sagrađena Crkva. Oni, taj temelj Crkve po kojem Krist djeluje, svjedoče da su »pogani subaštinici i ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju«. Bio je to velik preokret u odnosu na uobičajena židovska mesijanska očekivanja u prvom stoljeću. Mesija je imao otkupiti i spasiti Izraela i obnoviti njegovo Božje posinstvo, a sada se to posinstvo daje i poganima.

IZVORGlas Koncila br. 1/2019.
Prethodni članak»SLAVNI MUŽ I PREĐA NAŠ« Kapitalni leksikografski prinos Jeronima Šetke
Sljedeći članakOTAJSTVO BOŽIĆA Ljudi se od Boga uče ljudskosti