PORUKA PRIKAZANJA ISUSOVA U HRAMU Prepoznavanje istinskoga Svjetla

Prikazanje Gospodinovo

Snimio: Z. Atletić | Prikazanje u hramu
Mal 3, 1-4; Heb 2, 14-18; Lk 2, 22-40

»Svjetlo od svjetla« jest Krist Gospodin. Susret djeteta Isusa u jeruzalemskom hramu s pravednim Šimunom i pobožnom Anom odvijao se po propisima Zakona, a u isto vrijeme to je susret Gospodina sa svojim narodom. U pravoslavlju se zadržao staroslavenski naziv Sretenije. U svetom prostoru hrama to je susret s Mesijom i ispunjenje očekivanja izabranoga naroda. To očekivanje Mesije trajalo je stoljećima i bilo je vrlo živo. Pravedni Šimun kliktao je da može sada mirno umrijeti jer je dočekao Mesiju na zemlji: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!« Prosvijetljeni Duhom Božjim, Šimun i Ana prepoznaju »svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga«, kako piše sv. Luka. U prirodi Bog je Sunce postavio u svemir da daje svjetlo i toplinu i kad Sunce ne bi sjalo, za 8 minuta došla bi potpuna smrt jer bi temperatura bila na apsolutnoj ništici ili na minus 273 stupnja, na kojoj nema više nikakvoga života ni razvoja. Takav bi bio i vjernički život bez Krista, ljudi bi bili u vječnom mraku. Vjernici su izloženi opasnostima svijeta koji ne računa na Krista ni s Kristom i često im se prodaje »rog za svijeću«, obmanjuje ih se i oduzima svjetlo i spasenje. A svi ljudi traže put i cilj u životu te su u opasnosti jer im se nude razni idoli umjesto pravih ideala. Jedini koji ljude ne će prevariti je Sin Božji Isus Krist. On je to svjetlo i sunce koje razgoni tamu. Upaljena svijeća na oltaru znak je uskrsnuloga Krista koji donosi život i to svjetlo je putokaz za čovjeka. Čovjek se prosvjetljuje samo božanskim svjetlom.

»Svjetlo pogana i slava naroda« bijaše Isusovo prikazanje u hramu. Pravedni Šimun tom je prigodom rekao da je to dijete Isus spas narodima, svjetlo poganima, veličanstvenost puka izraelskoga. Kod Isusova rođenja iznenadili su se pastiri, kaže sv. Luka: »Slava ih Gospodnja obasja.« A sveti Ivan piše da Ivan Krstitelj »dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo«. Na pragu Isusova javnoga djelovanja krštenje je na Jordanu. Otvara se nebo i čuje se glas Otca nebeskoga: »Ovo je Sin moj, Izabranik!« čitamo u Lukinu evanđelju. Na pragu Isusova izlaska ili Pashe je preobraženje. Na brdu preobraženja: »Zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost«, piše sv. Matej. A svojim apostolima Isus je rekao: »Vi ste svjetlost svijeta!« tj. da oni trebaju donijeti svijetu ono svjetlo koje im je predao. Te Isusove riječi odnose se i na suvremene krštenike te i oni najprije trebaju susresti Gospodina i od njega preuzeti njegovo svjetlo da bi ga prenijeli drugima. Svaki je krštenik primajući Krista, primio »svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka«. Pravedni Šimun pun je optimizma uzimajući dijete Isusa na ruke. Vjeruje Bogu i sad može umrijeti jer je siguran da je u Božjim rukama. Pobožna Ana s ljubavlju govori o djetetu Isusu. Ta ljubav povezuje sve majke jer dolazi od Boga i ona je Božje svjetlo koje je donio Isus Krist da bi prosvijetlio roditelje, da bi život cvjetao.

Svjetlo je u malim ljudima jer su rasvijetljeni. Ti mali ljudi: Elizabeta, pastiri, mudraci, Šimun i Ana, Ivan Krstitelj, sveti Josip i Marija iz Nazareta, za svijet nevažni, Bogu su važni. Po Božjoj milosti i ljubavi postaju velikani i stvaraju temelj budućnosti. Gospin je primjer uzor prihvaćanja volje Božje. Trpi jer ljubi. Ljubi Boga jer mu vjeruje. Sluša i prihvaća volju Božju. Bog ne želi ljudsku žrtvu, nego vjerno ljudsko srce.

U poganskih je naroda bio običaj prinositi ljudske žrtve poganskim božanstvima: baciti ih u vatru ili zaklati i krv proliti. Kralj Ahaz, piše sv. Pavao Korinćanima, »sam je proveo svoga sina kroz oganj po gnusnom običaju naroda što ih je Jahve protjerao pred Izraelovim sinovima«, a kralj Manaše: »vračao je, gatao, stvorio bajače i opsjenare, učinio je premnoga zla u očima Jahve, i razjarivao ga«. Marija i Josip, poštujući Zakon, prinose Sina dobromu Bogu. Za sinovljevo otkupljenje prinose dar golubića. Gospa je siromašna i ne može više donijeti ni kupiti, no njezino je srce puno ljubavi i vjere. Ona je majka, koja donosi život, ali i Majka koja donosi spasitelja. Ona je dobra majka i majka lijepe ljubavi. Napoleon jednom reče: »Čega najviše treba francuski narod: dobrih majki, svetih žena.« Zar to ne treba i hrvatskomu narodu, danas kad postaje sve malobrojniji, kad mnoga sela izumiru? Dobre majke i otčevi potrebni su kao kruh svagdanji da hrvatski narod ne izumre, nego da ima budućnost. Oni donose svjetlo u obitelj, u narod i u Crkvu.

IZVORGlas Koncila br. 5/2020.
Prethodni članakUZ NEDJELJU BOŽJE RIJEČI Božja je riječ nužna za rast vjere
Sljedeći članakFILMSKI POLJOPRIVREDNI POTICAJ Ne zna se je li bolja farma ili dokumentarac