Trinaestom općom sjednicom (kongregacijom), koja je održana u subotu 18. listopada popodne, završio je drugi radni tjedan Posebnoga zasjedanja Biskupske sinode za panamazonsku regiju. Upravo su na toj sjednici izneseni zaključci s »manjih krugova«. Riječ je o 12 manjih skupina, oblikovanih prema jezičnom kriteriju. Na dvije se skupine raspravljalo na talijanskom jeziku, u četiri na portugalskom (većinom brazilski biskupi), u pet na španjolskom (biskupi iz drugih zemalja koje, cijelim svojim teritorijem ili jednim njegovim dijelom, čine panamazonsku regiju, za koju se još rabi naziv Amazonija), a jedna je skupina organizirana za govornike engleskoga i/ili francuskoga jezika. Pretpostavka je da su u prve dvije skupine, kao i u posljednjoj, u većini sudjelovali sinodski otci i drugi sudionici izvan same regije.
Posebna je vrijednost te 13. kongregacije u tome što su izvještaji s manjih krugova koji su se iznosili u sinodskoj dvorani objavljeni u izvornom obliku. Nije dakle više riječ o sumarnim izvještajima za javnost ili o istupu pojedinih sudionika na takozvanim »brifinzima« za novinare, koji su, jasno, redovito organizirani i za vrijeme drugoga sinodskoga tjedna. Zbog iznimne sažetosti i jasnoga ustroja za temelj ovoga prikaza poslužit će izvještaj portugalskoga kruga »B«, koji je iznio Evaristo Pascoal Spengler, biskup Prelature Marajo u brazilskoj saveznoj državi Para. Krugom je moderirao Pedro Brito Guimaraes, nadbiskup Palmasa u brazilskoj saveznoj državi Tocantins. Izvještaj je podijeljen na tri velike tematske cjeline, koje dobro označavaju glavne teme na sinodi. Spomenuti izvještaj bit će ovdje popunjavan i sadržajima drugih izvještaja, kako bi čitatelj stekao što potpuniju sliku.
Prva cjelina u izvještaju kruga »B« na portugalskom jeziku nosi znakovit naslov »Integralna ekologija – obrana zajedničkoga doma«. Tema očuvanja »pluća svijeta«, njihove prirodne i antropološke posebnosti, na ovaj je ili onaj način dotaknuta u svih 12 izvještaja, a budući da je zauzimala ključno mjesto i u prvom radnom tjednu sinode (prvi dio ovoga izvještaja), ovdje neka bude tek spomenuta.
Druga velika cjelina portugalskoga kruga »B«, koja također apsolutno odražava razmišljanje svih ostalih krugova, nosi naslov »Urođenički narodi i tradicionalne zajednice«. U biti se naglasak stavlja na dvije dimenzije. »Pred ‘pohlepom velikih gospodarskih projekata’ na urođeničkim područjima, koji rađaju kriminalom, genocidom i etnocidom, kao i ubojstvima i kriminalizacijom društvenih vođa, poslanje je Crkve štititi i boriti se za određivanje i zaštitu zemlje koja pripada urođenicima i Afroamerikancima, kao i za prava drugih tradicionalnih zajednica«, kaže se u spomenutom izvještaju. Drugi izvještaji često proširuju krug društvenih zala odnosno izazova s kojima se valja suočavati u Amazoniji, pa govore o trgovini drogom i ljudima, prostituciji, prodaji organa, kao i o gomilanju stanovništva u velikim gradovima, u kojima su pripadnici urođeničkih ili drugih tradicionalnih zajednica također ugroženi, gospodarski i kulturno.
Nema sumnje, veliki domet Sinode o Amazoniji koji se nazire, kad je riječ o dugoročnoj i trajnoj zaštiti identiteta urođeničkih i tradicionalnih zajednica, jest njezino ustrajanje s jedne strane na inkulturaciji vjere, a s druge na međukulturnosti, tj. sposobnosti pojedinih zajednica da žive u zajedništvu s drugima u istoj državnoj zajednici. Spomenuti izvještaj portugalskoga kruga »B« i tu je kratak. Iznosi temeljnu postavku i dvije napomene. Temeljna postavka glasi: »Obilježje Amazonije jest mnoštvo naroda i kultura. Bog se u svima njima manifestira, kao i u čitavom stvorenju. Utjelovivši se u Isusu Kristu, primio je određenu kulturu, a po svojem se Duhu nastavlja objavljivati različitim narodima. Crkva učenika stavlja se u službu te povijesti spasenja suočavajući se s indijanskim teologijama. Inkulturaciju i međukulturnost osjeća kao svoje izazove.«
Napomene pak glase: »Pastoralni djelatnici i misionari evangeliziraju u dijalogu te poštuju urođeničke duhovne izričaje, bivaju trajno prisutni, uče urođeničke jezike, cijene tradicionalne spoznaje, a ishod je uzajamno obogaćenje. Evangelizacija koja polazi od kultura vrjednuje indijanske teologije te nastoji prevesti Pisma, prilagoditi kršćanske obrede uzimajući u obzir rituale naroda te razraditi prikladne procese kršćanske inicijacije i prikladnu liturgiju.« Iza tih nekoliko riječi kriju se teološki svjetovi. Nije naodmet spomenuti neke prijedloge iz drugih izvještaja. U više njih predložena je razrada posebnoga »amazonijskoga obreda«. Katolička Crkva – glasi jedna od argumentacija – poznaje 23 različita obreda i svaki od njih nosi u sebi najbolje od kulture u kojoj je nastao: zašto nešto slično ne bi bilo moguće poduzeti danas, za Amazoniju?
Još jedan prijedlog koji se susreće u nekoliko izvještaja tiče se na poseban način katoličkoga školstva. Riječ je o njegovanju dvojezičnosti, istodobnoga učenja i promicanja urođeničkoga i nacionalnoga jezika (španjolskoga ili portugalskoga). Nije nikakva novost za Crkvu – glasi jedno od razmišljanja – da su upravo njezini službenici stvorili uvjete za trajan opstanak jezika mnogih naroda time što su zapisali vokabular, standardizirali gramatička pravila, čak i prikladno pismo izmislili, a sve to da bi mogli navijestiti Riječ koja je tijelom postala. Takvi procesi danas već traju u Amazoniji, a valja ih dodatno promicati.
Treći element, koji je također spomenut u više izvještaja, tiče se odgoja i obrazovanja svećenika. U nekoliko je navrata, naime, predloženo osnivanje posebnih urođeničkih sjemeništa. U izvještaju talijanskoga kruga »B« među ostalim stoji rečenica: »U tom kontekstu (susreta s kulturama) također se razmišljalo o formaciji u sjemeništima u Amazoniji, u kojima urođenički bogoslovi ne uspijevaju pratiti akademski ritam ne zbog nedostatka inteligencije, nego zbog različita načina razmišljanja.«
Posebno osjetljivo područje sinodskih razmatranja jest pitanje (pre)ustroja Crkve, poglavito njezinih služba, kako bi bolje odgovarale geografskim i kulturnim potrebama Amazonije. U prvom dijelu ovoga prikaza već je naglašeno da je prijedlog da se preispita apsolutna obveza svećeničkoga celibata (ređenje takozvanih »prokušanih« muževa) bio na dnevnom redu takoreći svake plenarne sjednice u prvom tjednu rada Sinode. Izvještaji s rasprava »manjih krugova« samo su potvrdili taj zahtjev. No nametnuli su i drugu, mnogo sporniju temu: đakonat za žene. U spomenutom izvještaju portugalskoga kruga »B« taj prijedlog zvuči ovako: »S obzirom na presudnu prisutnost žena u povijesti spasenja, poput Marije, i u poslanju Crkve, poput svetica naučiteljica i savjetnica papa; s obzirom na to da je prisutnost žena od presudne važnosti u životu i poslanju Crkve u Amazoniji, a da je Drugi vatikanski koncil obnovio trajni đakonat za muškarce – jer je dobar i koristan za Crkvu – smatramo da isti argument vrijedi za uspostavu đakonata za žene u Crkvi u Amazoniji.« Nekoliko izvještaja također izrijekom iznosi sličan prijedlog, za koji se čini da je izravno u suprotnosti s naukom koji je papa Ivan Pavao II. proglasio definitivnim, a koji kaže da Crkva nema vlasti dodjeljivati sveti red ženama. Osim toga, narav stvari je takva da ne može biti odlučena na razini jedne mjesne Crkve.
Općenito govoreći, na manjim je krugovima izneseno više artikuliranih zahtjeva za većom diferencijacijom služba, ne uvijek točno, s posebnim naglaskom da bi se neke od njih mogle i trebale povjeriti ženama. Jedan od iznesenih prijedloga, primjerice, iznosi sljedeće argumente. Kad kažemo »svećenik«, pod tim podrazumijevamo više služba, svakako tri osnovne: posvećenje (slavljenje euharistije i sakramenata), naviještanje Božje riječi, upravljanje. Ne bi li se neke od njih, posljednje dvije za koje nije nuždan sakrament reda, mogle izdvojiti i stvoriti svojevrsne »podslužbe« koje bi bile u određenim okolnostima povjerene laicima uključujući i žene, pa i na određeno vrijeme. U tom se kontekstu ne jednom spominje mogućnost obnove starih služba akolita i čitača, koje bi se mogle povjeriti i ženama. Puno toga u stvarnosti, naime, već na neki način neslužbeno živi u izoliranim zajednicama koje možda i godinu i više dana ne mogu slaviti euharistiju jer svećenik do njih ne može doći: netko, možda redovnice misionarke ili istaknutiji laik, muškarac ili žena, drži tu zajednicu na okupu, sabire je na molitvu, čitanje Pisma… Pitanje je mogu li te uloge koje je nametnula nužda automatski postati institucionalnom službom. Do sada je Crkva po tom pitanju bila oprezna.
Čudno je pomalo što se Sinoda za Amazoniju nije snažnije, tematski i po osobama, povezala s Crkvom u Africi, koja sličnih misionarskih iskustava ima napretek. U izvještajima s manjih krugova ta su afrička iskustva spomenuta u jednom, možda dva izvještaja. Osim toga, neka se izviješća o radu manjih krugova osvrću na »evangelikalne« slobodne Crkve koje se šire po čitavoj Latinskoj Americi, pa tako i u Amazoniji. Teško je u tim osvrtima ne razabrati i mjeru simpatije prema tim zajednicama, u kojima se, kako stoji, ljudi osjećaju više kod kuće, prihvaćeniji, potrebniji…
Jasno, na Sinodi o Amazoniji, baš kao što je na njoj i na njezinim marginama došlo do izražaja silno prirodno, ljudsko i crkveno bogatstvo toga područja, jednako su tako izneseni brojni poticaji koji bi se bez većih poteškoća mogli primijeniti ne samo na Amazoniju, nego i na cijelu Crkvu da njezin pastoral bude agilniji, fleksibilniji. Neka budu tek nabrojeni samo prijedlozi izneseni u izvještaju portugalskoga kruga »B«: bolja formacija s jedne strane prezbitera, a s druge laika za bračni i profesionalni život, za karitativno, ali i političko djelovanje, za besplatnost i volonterstvo (posebno mladih); teritorijalni preustroj budući da su sadašnje biskupije prevelike za učinkovitu pastoralnu skrb; stvaranje amazonskoga fonda za održivu evangelizaciju; snažnije uključivanje međunarodnih organizacija za katoličku suradnju u društvene projekte i u evangelizacijske aktivnosti; jačanje crkvenoga sestrinstva (povezivanje sestrinskih mjesnih Crkava, tj. biskupija); važnost redovništva i općenito poticanje projekata »alternativnoga i proročkoga posvećenoga života, međukongregacijskoga, međuinstitucijskoga, sa spremnošću da bude ondje gdje nitko ne želi biti i s onima s kojima nitko ne želi biti«.
S posebnim se zanimanjem može iščekivati završni tjedan Sinode i njezin konačni ishod. Tek će, naime, proces oblikovanja završnoga dokumenta te, ako se zadrži ta praksa, glasovanje za pojedine točke pokazati za koje prijedloge doista postoji većinski konsenzus sinodskih otaca. Tu je i pitanje što će sa završnim dokumentom učiniti papa Franjo. Prema apostolskoj konstituciji »Episcopalis communio« papa odlučuje o njegovu objavljivanju. Ako ga odobri te se dokument objavi (što dakle ne mora nužno biti slučaj), on postaje sastavni dio papina naučavanja. Završni dokument papa može »ratificirati i proglasiti«.
NASTAVLJA SE