Poslijeratne su jugoslavenske vlasti zauzele čvrsto stajalište o zabrani povratka folksdojčera izbjeglih tijekom rata u neku od europskih zemalja i, očekivano, prognanih nakon rata iz Jugoslavije, bez obzira na njihovu nedokazanu osobnu krivnju. Temeljem nametnute im kolektivne krivnje odluka da im se onemogući povratak donesena je na sjednici Državne komisije za repatrijaciju u Beogradu 22. svibnja 1945., s čime su se ubrzo složili Vlada Demokratske Federativne Jugoslavije i Generalštab Jugoslavenske armije.
Svi oni koji su se pokušali vratiti na ognjišta zaustavljeni su na austrijsko-jugoslavenskoj i mađarsko-jugoslavenskoj granici i nasilno vraćeni. Da su jugoslavenski komunisti namjeravali etničko čišćenje u potpunosti provesti, doslovce do zadnjega pripadnika njemačke manjine bez obzira na dob i spol, svjedoči dokument Ministarskoga savjeta Demokratske Federativne Jugoslavije od 11. lipnja 1945. u kojemu se izravno kaže: »Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Nijemce koji se nalaze u okviru Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se za to stvore tehnički uvjeti.« Na temelju te odluke najviših državnih vlasti Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova Federativne Države Hrvatske u Zagrebu je 7. srpnja 1945. dala iscrpne upute za postupanje oblasnim i okružnim narodnim odborima: »U obzir za iseljavanje dolaze svi Nijemci i Njemice po sljedećem kriteriju: 1.) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Nijemca ili Njemice); 2.) Tko potječe iz braka u kome je otac Nijemac…« U nastavku komisija za repatrijaciju Nijemaca zahtijeva da za svakoga pojedinoga Nijemca koji ne će biti protjeran treba detaljno obrazložiti na temelju čega je izuzet. Osim toga naređuje da osobe određene za repatrijaciju mogu u sabirne logore ponijeti samo najnužnije osobne stvari. Istodobno vlasti su se licemjerno nastojale prikazati u javnosti kao demokratske i humane: »Ne služiti se metodama koje bi mogle narušiti ugled i autoritet naših narodnih vlasti i organa, već u provođenju ovih mjera rukovoditi se principima čovječnosti i biti dovoljno elastičan, no, unatoč toga biti neumoljiv i energičan i rukovoditi se principima iseljavanja. U dvojbenim slučajevima tj. da li netko ostaje ili ide, radije neka ide nego da ostane… Sve ove poslove savjesno i odmah izvršiti, jer će odmah iza toga uslijediti transportiranje iseljenika s cijelog područja Hrvatske u Njemačku.«
Knjiga trojice znanstvenika o progonu mađarske i njemačke manjine donosi još jedan vrlo važan povijesni podatak, koji nije baš »udomaćen« u znanstvenoj, a posebice u široj čitateljskoj javnosti. Naime, poratnomu etničkomu čišćenju provedenu nad vlastitim manjinama jugoslavenske su vlasti pokušale pronaći pokriće u odluci Postdamske konferencije održane od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945., u kojoj su sudjelovali državni čelnici SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije. Odluka br. XIII. naslovljena je: »Uredno iseljavanje njemačkoga stanovništva« i njome je legalizirano etničko čišćenje, koje se prema uputama trebalo provesti »organizirano i na human način«. Međutim, riječ je bila o preostalom njemačkom stanovništvu u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj, a nisu podrazumijevani oni u Jugoslaviji. Unatoč tomu jugoslavenski su se komunisti »pokrili« postdamskim zaključcima te problem folksdojčera rješavali još drastičnije i krvavije od savezničkih pobjednika. Budući da je silan priljev prognanika u Austriju postao ozbiljan gospodarski, socijalni i politički problem, austrijska je vlada prosvjedovala kod saveznika i inzistirala da se neodgodivo zatvori austrijska granica prema Jugoslaviji, što je ubrzo i učinjeno, pa je uskoro s jugoslavensko-austrijske granice, odnosno s puta prema Austriji, vraćeno pet, šest tisuća jugoslavenskih Nijemaca, u najvećem broju staraca, žena i djece. Kada su savezničke vlasti sredinom srpnja 1945. u potpunosti zatvorile granice prema Austriji, Italiji i Mađarskoj i time onemogućile protjerivanje folksdojčera iz Jugoslavije, za većinu njih uslijedilo je slanje u logore i na prisilan rad. Stoga su rješenjima o protjerivanju folksdojčera u Njemačku pridodane tipske napomene/formule: »Dok ne budu postojale mogućnosti za njihov transport isti će se nalaziti u logoru na prisilnom radu.«
Dr. Bognar, dr. Horvath i dr. Geiger u knjizi objavljuju i podatke o logorima, od kojih su najveći za njemačku manjinu u Hrvatskoj tijekom 1945. i 1946. bili Josipovac kod Osijeka, Valpovo, Velika Pisanica kod Bjelovara, Krndija kod Đakova, Šipovac kod Našica, Pusta Podunavlje u Baranji i Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka. Dobro je znati da je Josipovac bio logor ne samo za slavonske i baranjske, nego i za srijemske i bosanskoposavske Nijemce. Iz njega, kao i iz drugih logora, upućivani su u Austriju, dok su to prilike dopuštale jugoslavenskim vlastima, uglavnom starije osobe, žene i djeca u prepunim stočnim vagonima, bez dovoljno hrane i vode. Tijekom višednevnih putovanja većina ih je od iscrpljenosti pobolijevala, a neki nisu uspjeli preživjeti. Logoraši muškarci služili su kao radna snaga izvan logora u početku, primjerice za popravak putova te za pojedine sezonske radove u poljoprivredi. Po logoraše dolaze i seljaci iz okolnih sela i iskorištavaju ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno unajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi. Prema sjećanjima logoraša mnogi seljaci, i Hrvati i Srbi, suosjećali su s njima, bili im blagonakloni i pomagali im u hrani i odjeći. Kasnije se sustavnije pristupilo njihovu zapošljavanju na poljoprivrednim dobrima i u različitim poduzećima. Uvjeti u logorima bili su katastrofalni, posebice higijenski, a prehrana je bila više nego oskudna i nedostatna. Zbog toga su mnogi pobolijevali i umirali od bolesti, premorenosti, gladi i hladnoće. Likvidacije u logorima nisu bile masovne i učestale, ali je bilo i zlostavljanja i ubijanja.
NASTAVLJA SE
