Javni tužitelj Okruga Daruvar Mato Krpan u izviještaju javnom tužitelju FD Hrvatske Jakovu Blaževiću, 3. studenoga 1945., o stanju u Okrugu Daruvar u listopadu 1945., spominje i probleme vezane uz ustaške grobove: »…na dan 1. XI. 1945. to jest na Sisvete kićenje tih ustaških grobova od strane klerofašista«. OZNA za Kotar Daruvar izvijestila je 3. studenoga 1945. o nastojanjima daruvarskih »ustaških familija, omladine i križara« da za blagdan Svih svetih urede ustaške i domobranske grobove, te navode da su navedene priveli u Gradski NO i to im zabranili. No, izvještaj Upravnog odjela Okružnog NO-a Daruvar spominje i da su u noći između 31. listopada i 1. studenoga 1945. »potrgani križevi na grobovima palih domobrana u Grubišnom Polju, te uništeni nadgrobni natpisi. Zbog gornjeg nastao je kod građana revolt, koji je potakao naše organe da povedu izvide, tko je to učinio. Izvidi nisu dali nikakvog rezultata…«
U boljem položaju u Hrvatskoj i drugdje u Jugoslaviji nije bila ni Srpska pravoslavna Crkva i pravoslavni vjernici. Uklanjani su grobovi i groblja »okupatora« i »narodnih neprijatelja« i drugih vjeroispovijesti. Tako su, primjerice, u ljeto 1945. na groblju Mirogoj u Zagrebu uz grobove vojnika kršćana uklonjeni i grobovi ustaša i domobrana muslimana, o kojima se skrbilo Hrvatsko muslimansko društvo.
Ponajprije dokumenti, a i iskazi suvremenika, o uklanjanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja« nedvojbeno i jasno oslikavaju izrazito represivno ozračje nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i najizravnije prikazuju svjetonazorska i moralna stajališta jugoslavenskih komunista.
Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac dostavio je 21. srpnja 1945. predsjedniku vlade Federalne Hrvatske Vladimiru Bakariću predstavku u svezi s uzrocima nezadovoljstva Katoličke Crkve spram načina represivnog djelovanja nove vlasti u Jugoslaviji, u kojoj kao sporno spominje i da »rodbina justificiranih nema pravo, da znade, gdje se nalaze grobovi njihovih roditelja i braće i muževa. […] Nakon što je izvršena smrtna kazna ‘pravdi je zadovoljeno’, pa nema ni jednog opravdanog razloga, da se mrtvo tijelo kršćanina dostojno ne pokopa. Mjesto toga danas se justificira na nepoznatim mjestima. Mrtva tjelesa bacaju se u zajedničku grabu, i nitko od rodbine ne može znati, gdje su grobovi njihovih dragih.«
Katolička Crkva iskazivala je otvoreno protivljenje uništavanju grobova poginulih »neprijateljskih« vojnika u Jugoslaviji. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac dostavio je 18. kolovoza 1945. predsjedniku vlade Federalne Hrvatske Vladimiru Bakariću predstavku u svezi sa skidanjem križeva s grobova ustaša i njemačkih vojnika po katoličkim grobljima: »Gospodine predsjedniče! Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rođake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine predsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri [lat. – o oskvrnuću grobova]. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke Crkve energično protestiram proti ovoga divljanja i molim Vas, da izdate hitne naloge, da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakovi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim. Ja se nadam, da ćete izdati najhitnije naloge u toj stvari, da ne budem prisiljen javno upozoriti narod na obeščašćivanje naših groblja.«
Uslijedilo je i Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, izdano 20. rujna 1945. na općim biskupskim konferencijama u Zagrebu, o položaju Katoličke Crkve u Jugoslaviji u neposrednom poraću i odnosu novih jugoslavenskih vlasti prema Katoličkoj Crkvi i vjernicima, koje kazuje i o uništavanju grobova od strane vlasti, a koje navodi: »Napokon, još jednu bolnu i neobičnu činjenicu moramo vam napomenuti, predragi vjernici. Ni grobovi pokojnika nisu ostali pošteđeni. Na grobljima u Zagrebu, Varaždinu, i drugim mjestima, odredbom neposredno pretpostavljenih vlasti, skidaju se križevi s grobova ustaša i njemačkih vojnika. Sami grobovi nivelirani su tako, da se ne može raspoznati, gdje je tko pokopan. Ovakav postupak mora se osuditi. Pred smrću klanjaju se svi ljudi. I neprijatelj prestaje poslije smrti biti neprijatelj. I njemu pripada po nepisanim zakonima čovječanske uljudbe, koja izvire iz kršćanske ljubavi, pravo na pristojan grob. Poznato je, da su poslije prvoga svjetskog rata nekadanji neprijatelji i te kako poštivali i čuvali grobove vojnika, koji su kao osvajači pali u stranim zemljama. Danas se to kod nas uskraćuje vlastitim sinovima.«
Zatim je 22. rujna 1945., završnoga dana zasjedanja na općim biskupskim konferencijama u Zagrebu, upućena i predstavka predsjednika biskupskih konferencija nadbiskupa Alojzija Stepinca i katoličkih biskupa Jugoslavije Josipu Brozu Titu u svezi s crkveno-državnim odnosima, koja među ostalim, ukazuje i na uništavanje grobova vojnika od strane vlasti, a koja glasi: »Tokom svoga zasjedanja morao je katolički Episkopat konstatirati nekoje upravo žalosne činjenice, koje nas nukaju, da Vam, Gospodine Maršale, iznesemo svoje stanovište u pitanju daljnjeg odnosa Crkve i Države… Nijesu pošteđeni ni grobovi na katoličkim grobljima pokopanih vojnika, protivno međunarodnom pravu i europskim kulturnim tradicijama, kao i propisima kršćanstva. Analizirajući tako cjelokupni položaj došao je, Gospodine Maršale, katolički Episkopat do zaključka, da je sadanje stanje u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji jednako otvorenom progonu Crkve, makar se to poricalo sa strane državnih vlasti.«
NASTAVLJA SE
