U izbornoj kampanji za izbor zastupnika u Europski parlament većina političkih dužnosnika, ali i pojedini kandidati, premalo su upozoravali na pojedinačne konkretne slučajeve potrebe zaštite hrvatskih nacionalnih interesa ili njihove povrede. Čak su i brojni mediji izbjegavali izravno upozoravati na pojedinačne konkretne slučajeve i probleme. Premalo se govorilo o našim propustima, posebice o unutardržavnim, iz nadležnosti pojedinih ministarstava, zbog kojih nisu povučena novčana sredstva na koja smo imali pravo. Govorilo se previše uopćeno. U sjeni kampanje ostajale su socijalne nepravde, zaostajanje poljoprivrede, gašenja brodogradilišta i otpuštanja radnika iako su i to važni nacionalni interesi. Protekom godina podržavano je stanje neizvjesnosti i nedorečenosti radnih i socijalnih prava, posebice mirovinskoga sustava.
Glede radnih prava, a osobito sigurnosti primanja redovite plaće, bjelodano je da se ta pitanja ne rješavaju na zadovoljavajući način. Višemjesečni zaostatci plaća za radnike brodogradilišta nepobitan su dokaz. Nadovezujući se na tu okolnost, valja upozoriti da će ti radnici biti dugoročno i trajno zakinuti u svojim mirovinskim pravima, posebice glede visina budućih mirovina. Njima je ostavljen izbor: odlučiti živjeti u neizvjesnom traženju novoga posla (sa ili bez prekvalifikacije) ili potražiti budućnost iseljavanjem ili čekati mirovinu. Čekanje na mirovinu ostaje im poseban psihološki stres jer ne znaju kad će imati ispunjene uvjete za mirovinu. Naime, neizvjestan je uvjet starosti (65 ili 67 godina), a ne znaju ni hoće li moći ispuniti uvjet punoga mirovinskoga staža od 41 godine ili će biti prisiljeni zatražiti prijevremenu starosnu mirovinu, koja će im biti doživotno znatno umanjena. Oni koji su zbog bolesti ili ozljede trajno potpuno nesposobni ili će to postati, ostvarivat će zbog te svoje nesreće pravo na invalidske mirovine te će tako njihova nesreća postati njihova sreća. Tako se u praktičnom životu pojedinca njegov tobožnji mogući izbor pretvara u prisilu.
S druge strane državna je politika od početka svojega postojanja stimulirala masovno odlaženje u mirovine davanjem mogućnosti jeftinoga dokupa staža uz tada još povoljne uvjete starosti. Tako je u ratnim uvjetima uz zatečenu gospodarsku krizu i pad proizvodnje započela reforma socijalnoga sustava. Poduzeća su se oslobađala viška radnika te se tako pogodovalo novim vlasnicima, od kojih većina nije znala kako gospodariti novostečenim poduzećima. Istodobno novi vlasnici masovno su izbjegavali zakonske obveze plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Dakle, zakidanjem i varanjem radnika i drugih zaposlenika od strane države, nadomještali su se nedostatci i nesposobnost političara i novih menadžera. Zato su tadašnji mirovinski fondovi sve teže ostvarivali prihode i sve teže ispunjavali svoje zakonske obveze pa je država nakon toga sve sjedinila financiranjem iz državnoga proračuna. Istodobno se preko medija širilo uvjerenje da su za sve krivi mirovinski fondovi, koji su bili rastrošni glede davanja prevelikih prava. Tako se pripremala i stvarala klima za opravdanost mirovinskih i drugih radno-socijalnih uskraćivanja, što je ironično nazivano »reformama«.
Očito je da se u reformu pošlo od planirano stvorena stanja socijalne nesigurnosti, a osobito sve veće nezaposlenosti, sve većega broja umirovljenika i niskih mirovinskih primanja te nediscipline u provedbi zakonskih obveza, posebice zbog neplaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Program reforma počeo je promjenama u radnim odnosima, a nastavljen promjenama u zdravstvu i sada se dovršava promjenama u mirovinsko-invalidskom području. No do sada provođene reforme ne pokazuju neka poboljšanja jer su vođene samo željom za otklanjanjem posljedica bez utvrđivanja i otklanjanja uzroka, koji su stvorili stanja današnje socijalne ugroženosti. Vlast se još uvijek previše služi samo palijativnim mjerama, kojima se ublažavaju posljedice, ali se ne ukidaju uzroci. Isključiva davanja nekih prava postajala su povlastice pojedinih skupina, što narušava načelo jednakosti svih pred zakonom. Takvim izdvajanjima pojedine socijalne skupine postaju zapravo interesne skupine, kojima se može politički manipulirati. Za takva privilegiranja i izuzimanja nije bitno jesu li opravdana, nego je bitno da se odgaja društvo u cjelini za socijalnu pravednost.
Na žalost, u tom ponašanju ima i određene logike jer se iza toga krije određeni interes, više ili manje otvoren ili prikriven. Sjetimo se samo kako su u početku tada naši »uvaženi« zastupnici branili svoje plaće i opravdavali to svojim »domoljubnim« radom za opće dobro, tvrdeći da rade 16 do 24 sata svakodnevno, dok je javnost gledala polupraznu sabornicu. Današnji dužnosnici, državni i stranački, također propuštaju izravno ili neizravno započeti s preispitivanjem svojih povlastica te zloupotreba i korupcije. Skreću pozornost s preispitivanja sukoba interesa i predlažu nove zakonske definicije. Dužnosnici i ministri tako su »slabo informirani« ili »stručno neobučeni« da ne znaju ni što čini njihovu imovinu, niti znaju kolika im je stambena površina i slično, a neki ne znaju ni što im posjeduje bračni partner. Ne prihvaćaju činjenicu da nije više dovoljno samo deklarativno izjavljivanje političke volje ili davanje pristanka za preispitivanja podrijetla imovine, nego da je došlo vrijeme kad treba u svakom pojedinačnom slučaju provjeriti i utvrditi sve pravno relevantne činjenice. Ako i dalje samo mediji budu upozoravali i inicirali pojedine afere, a mjerodavne službe i državna tijela tek naknadno reagirali, ne će vlast potvrđivati, pa ni očuvati svoju vjerodostojnost.
