Da je došašće doba ozbiljna iščekivanja, to iz prizora na svim ulicama shvaćaju i oni koji ne znaju čiji se dolazak uopće iščekuje. No da se prvo došašće odvijalo u srcu jedne trudnice, toga se danas sjećaju uglavnom tek stanovnici određenih dijelova Španjolske, Portugala, Italije i Poljske te poneki dominikanac i cistercit. Oni, naime, jedini još 18. prosinca slave nekoć sveopće Iščekivanje Marijino – spomendan kojim uz lik Gospe u visokoj trudnoći vjernici ulaze u vrhunac pripreme za Božić. Drugo je ime toga blagdana jednostavnije, no i zagonetnije: Gospa od O.
Makar će mašta suvremenoga čovjeka u tome O ponajprije prepoznati slovo okruglo poput trudničkoga trbuha, proslava je Iščekivanja Marijina mnogo starija od opće pismenosti. No jednako će pogriješiti i pamćenje onih što u njemu vide znak »O antifona«, koje baš nakon toga dana ulaze u molitvu časoslova. Daleko je taj O i od božićnoga »ho« što odjekuje sladunjavom neumjerenošću; no daleko je i od krika porođajnih bolova, što ih Crkva vjerna Pismu Mariji nikada nije ni pripisivala. Španjolska predaja, naprotiv, navodi kako bi redovnici nakon večernje molitve toga dana doista ispuštali otegnut glas »O« – izraz čežnje svemira za dolaskom Otkupitelja.
A za čime je to Marija čeznula u svojoj prvoj devetnici? Pravedno bi bilo prosuditi: za time da može sam kraj trudnoće provesti u miru Nazareta, a ne pješačeći devet dana. Sućutno bi bilo pomisliti: za time da je u Betlehemu dočeka topla soba s izvorom vode u blizini. No Pismo ne jamči za takve slutnje, nego tek za to da je Marija prihvatila biti gdje su god morali biti njezini najmiliji: Josip po naredbi cara, Isus po riječima proroka. Čežnja je Marijina došašća bila, dakle, i čežnjom za obitelju. Počinje li i ona slučajno na – O?
