»Anđeo smrti« ime je kojim su se u puku neslavno proslavili mnogi – od vojnika i pogubitelja do gljiva i zrakoplova. Slična je nezemaljska ubojitost znakom po kojem neki i u Pismu razaznaju mnoge anđele smrtonosce. No tek jednomu od njih odista pripada ime Smrti. Premda poslanice Hebrejima i Korinćanima ovjeravaju da je i egipatskim prvijencima i mrmljavim Izraelcima presudio Božji Zatornik – kao što će i neposlušnomu Jeruzalemu i njegovim opsjedateljima uditi anđeo Gospodnji – Izaija upozorava da Smrt Gospodina ne umije hvaliti; ta već i Elihu zna da je ona za slavu Mudrosti »samo čula«. Pa ako je taj što »imaše moć smrti« sam đavao, jasno je zašto i Smrt, pastir bezumnika, u Ivanovu viđenju s grješnim stadom biva bačena u »drugu smrt«. Job zato može pjevati njezin bič i sjenu, David valovlje i dolinu, Salomon vjesnike i odaje, Hošea kugu, a Habakuk nezasitnost. No o njezinu potajnom dolasku prvi poje – Jeremija.
»Djecu pokosi nasred ulice, mladiće nasred trgova. I mrtva tjelesa leže kao gnoj po oranicama, kao snoplje za žeteocem.« Naizgled se malo koji pjesnički zor toliko podudara s prizorom Kuge koji je na istoimenom panelu temperom ovjekovječio Švicarac Arnold Böcklin.
Proročanska surovost slikarova posljednjega rada nesumnjivo je plodom i gubitka dvojice sinova zbog pošasti. No čak i nedovršeno, djelo slikara koji je samobitnošću simbolizma zaslužio i naslov »krčitelja« svjedoči o duhovnoj oprjeci s uplakanim prorokom. Böcklin je, naime, mistiku svojih morbidnih i mitoloških tema vazda prožimao komikom, groteskom, pa i apsurdom. Tako ni Jeremijin siže nije tek dočitao jezivim tonovima smeđozelene i avetinjskim fragmentom Sredozemlja, nego i dočarao – humorom. Ako joj se žrtve izvještačenim kretnjama i ne rugaju, a smiješna joj zvjeroptica i ne leti unatraške, slijepa Smrt izvitoperene kose jedva da održava ravnotežu.
»Navikao sam služiti svojim bližnjima u vijećnici kao i u ispovjedaonici, u kući bogatih kao i u kolibi siromašnih«, dočarao je Mamerto de la Ascensión Esquiú ravnotežu oprječnih dužnosti političara i svećenika, biskupa i novinara. Vitopernost argentinskoga blaženika – rođena godinu prije Böcklina, 1827. – bila je ipak više proročkim simbolom nego humornim mitom. Za svećeničko ređenje morao je, naime, na muli prijeći 650 kilometara, a na mladu misu počekati gotovo godinu dana; prozrevši nakanu da ga predlože za biskupsku čast, prebjeći će u Peru i Ekvador, no na papinu zapovijed prihvatit će samo katedru – bez prstena, pektorala i kalote. Strpljivost i poniznost prožimale su u njemu istu mistiku: misijsko očinstvo siromasima, čija je ustavna prava branio i pod titulom vijećnika i pod pseudonimom »Viteza lutalice«. Franjevački Don Quixote umro je, jasno, bez ubojitosti – smrću »slatkom poput osmijeha anđela«.
