Nedavno je »Glas Koncila« objavio dopis koji doista zaslužuje pozornost jer je čitatelj Juraj Lokmer upozorivši na pogrješan objavljeni podatak pokazao ne samo vrhunsku profesionalnost nego i gotovo nevjerojatno enciklopedijsko znanje. Naime, u povijesnom je feljtonu u broju od 15. srpnja rečeno kako primjerak prve kajkavske hrvatske gramatike Ignaca Szentmartonyja iz 1783. posjeduje samo Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, no Lokmer upozorava da se primjerak te knjige nalazi i u knjižnici franjevačkoga samostana u Samoboru. U nastavku je pojasnio da podatke o knjizi i njezin digitalizirani oblik može svatko tko je zainteresiran pronaći i čitati u javno dostupnom elektroničkom katalogu »Knjižnice HFP sv. Ćirila i Metoda«, kao i u Skupnom katalogu konzorcija CROLIST. Budući da se rijetko čuje o nastojanjima da se knjižnično bogatstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, u ovom slučaju Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, ali i drugih crkvenih ustanova, komunikacijsko-informatičkim tehnologijama stavi u jedinstveni elektronički katalog i tako ponudi široj hrvatskoj i svjetskoj kulturnoj javnosti, zamolili smo za razgovor o toj problematici Lokmera, svestranoga kulturnoga djelatnika, autora brojnih znanstvenih i stručnih radova o hrvatskoj povijesti i knjižničarstvu.
LOKMER: Neizbježni zahtjev vremena, potrebu izgradnje elektroničkoga kataloga dostupnoga na internetu, shvatili su franjevci provincije s onodobnim provincijalom o. Željkom Železnjakom i u suradnji s knjižničnim stručnjacima, franjevačkim prijateljima, tj. s Filom Bekavac-Lokmer i mojom malenkosti. Na naš nagovor oni su odlučili g. 2012. objediniti netom započeto djelovanje pojedinaca u samostanima: o. Josipa Poleta u Požegi i o. Lucija Jageca na Trsatu, gdje je gđa Bekavac-Lokmer počela s obradom knjižnične građe, te izgraditi provincijski knjižnično-informacijski sustav, to jest načiniti zajednički katalog svih knjižnica i time ponuditi javnosti sadržaje, ponajprije o najstarijoj i najvrjednijoj samostanskoj građi. Tako je do danas u ovom sustavu obrađen velik broj građe iz gotovo svih samostana u Hrvatskoj i Srbiji, konkretno u Subotici, ovisno o raspoloživu broju suradnika – knjižničara i volontera. U međuvremenu gđa Bekavac-Lokmer preuzela je ulogu redaktorice kataloga i edukatorice, a moja malenkost koordinatora i redaktora.
LOKMER: Riječ je o knjižnicama s bogatim i vrijednim fondom s više od 200.000 knjiga i periodike najvećim dijelom baštinskoga karaktera. Knjižnice su različite veličine, od 3000 do 40.000 jedinica, i različita sastava fondova. Tako su najveće knjižnice samostana u Zagrebu, Varaždinu i na Trsatu s iznimno vrijednom i raritetnom građom. Neke od tih knjižnica stradale su u II. svjetskom ratu: u Čuntiću, Hrvatskoj Kostajnici i Kloštar Ivaniću; u Domovinskom ratu: u Vukovaru, Šarengradu, Iloku i Hrvatskoj Kostajnici, kao i u vremenu poslije II. svjetskoga rata, u Varaždinu, a druge su postale spomenici nekada velike hrvatske, franjevačke nazočnosti, slavne i bogate prošlosti u Subotici, Baču i Zemunu.
LOKMER: Odlukom Općega franjevačkoga zbora, generalnoga kapitula, 1593. godine u španjolskom Valladolidu, koju je potvrdio papa Klement VIII. g. 1605., svaki samostan treba, tj. mora imati knjižnicu s knjigama za potrebe franjevačkih profesora i kandidata. Tako Zakonik Provincije sv. Ladislava sa sjedištem u Zagrebu iz 1687., kojoj su pripadali samostani u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, propisuje brigu za knjige, njihov smještaj, a Zbor provincije službu čuvanja i sređivanja knjiga povjerava u svakom samostanu posebnom knjižničaru, a provincijali i vizitatori bili su obvezni pregledati samostanske knjižnice kod kanonskih pohoda. Te odluke i praksa i danas su dio općih franjevačkih konstitucija – pravila, i u skladu s tim sve te knjižnice klasično su sređene i smještene u primjerene prostore.
LOKMER: Ono je raznoliko svojim sadržajem, starošću i mjestima izdanja, jezicima i pismima na kojim je tiskano. U tim su fondovima dijelom i knjižnice franjevačkih srednjih škola i visokih učilišta koja su na raznim lokacijama djelovala tijekom više od tri stoljeća, ali i knjige redovnika ranarnika i ljekarnika, kuhara i vrtlara. Građa je tiskana ponajviše u srednjoeuropskim zemljama: u Austriji, Njemačkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji, te na Apeninskom poluotoku i u Hrvatskoj. Najveći je broj knjiga na hrvatskom i latinskom jeziku, potom na njemačkom, talijanskom, slovenskom, ali ima i građe na nekim drugim jezicima, npr. na grčkom, francuskom, engleskom, hebrejskom, srpskom, pa i na flamanskom. Kao pismo prevladava latinica i gotica, a neznatan broj knjiga tiskan je glagoljicom, bosanicom i srpskom ćirilicom. Tematski prevladava teološko-filozofska, dogmatska i pastoralna literatura, ali znatan je broj naslova i iz svih područja društvenih djelatnosti, književnosti od antike do suvremenosti, povijesti, filologije, glazbe, kao i medicine, farmacije, prirodnih znanosti, matematike, poljoprivrede i drugih djelatnosti.
LOKMER: Brojem inkunabula, a riječ je o 110 naslova i 129 jedinica, i stranih rijetkih knjiga iz XVI. stoljeća s oko 3000 svezaka, provincija pripada u tom pogledu u siromašnije franjevačke provincije, što je tragična posljedica osmanlijskoga osvajanja, razaranja i drastično smanjenoga broja samostana u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj. Međutim, brojnost i zastupljenost hrvatskih izdanja s kraja XVII., iz XVIII. i XIX. stoljeća čine provinciju bogatom, štoviše i vodećom općenito za hrvatsku kulturu i posebice važnom za književnost. To najbolje oslikava činjenica da njezine knjižnice posjeduju više od 5000 naslova starije hrvatske knjige, među kojima su i izdanja objavljena u Budimu, Pečuhu, Segedinu, Grazu, Beču, Trnavi, Osijeku, ali i Veneciji, Jakinu, kao i u tiskarama primorskoga dijela Hrvatske.
Jer dok je panonska Hrvatska braneći se zaustavljala osmanlijsku silu, koja je naumila osvojiti područje sve do Beča i sam Beč, stenjala pod turskim jarmom, postojali su gotovo nikakvi uvjeti za franjevačko, uopće kršćansko preživljavanje na tim područjima. Nakon oslobođenja od Turaka, obnovom društvenih i crkvenih struktura, ponajviše franjevačkih samostana u panonskoj Hrvatskoj, nastaje procvat izdavaštva, posebno na hrvatskom jeziku. Stoga su te franjevačke knjižnice nepobitan dokaz hrvatskoga kulturnoga življenja i trajne povezanosti s europskim tokovima ne samo duhovnosti, nego i cjelokupnosti življenja. Knjižni fondovi otkrivaju novu sliku kontinentalne, posebno panonske Hrvatske, koja je za mnoge u kulturološkom pogledu još uvijek »terra incognita«, zemlja koju se do nedavno držalo jedino velikom žitnicom, bez spomenika iz vremena antike, romanike, gotike i renesanse. Ta se slika i u tom djeliću baštine znatno mijenja, jer pred lice javnosti tim naporom hrvatskih franjevaca i njihovih suradnika izlaze dokazi pred kojima se ne može i ne smije ostati ravnodušnim.
LOKMER: Franjevci su svoje knjižnice tijekom vremena, posebno ondje gdje su to prostorne i druge mogućnosti dopuštale, sredili i gotovo svu građu katalogizirali na klasičan način izradom kartičnih kataloga i inventarskih knjiga. Taj su posao ustrajno, tiho i požrtvovno radili naraštaji franjevaca, a posljednjih pet desetljeća o. Vatroslav Frkin, kao provincijski knjižničar, te o. Miljenko Holzleitner i o. Benko Horvat, ali i mnogi drugi. Tijekom 80-ih godina prošloga stoljeća provedena je u svim knjižnicama provincije reklasifikacija knjižne građe svih knjižnica. Tada su prof. Šime Jurić i o. Frkin formirali razne zbirke: »Zbirku inkunabula«, »Zbirku stranih rijetkih knjiga XVI. st.«, »Zbirku hrvatskih rijetkih knjiga do 1850. god.«, »Zbirku slovenskih i srpskih rijetkih knjiga do 1850. god.«, »Zbirku knjiga XVII. st.«, »Zbirku knjiga XVIII. st.«, »Zbirku knjiga XIX. st. (do 1850. god.)«, »Posebne zbirke«, gdje je za to bilo uvjeta, koje su sadržavale: »Libri prohibiti«, »Zavičajne zbirke«, te »Zbirku novije građe (iza 1850. god.)«, čime je pojednostavljena obrada i korištenje građe. Time su javnosti predočili dio do tada nepoznatoga bogatstva franjevačkih knjižnica kontinentalne Hrvatske i stvorili potrebne preduvjete za njihovu javnu dostupnost posredstvom suvremenih tehnologija i komunikacijskih sredstava. Velik doprinos očuvanju i spašavanju svoga knjižnoga blaga za vrijeme srpske agresije i okupacije, ne štedeći se i izlažući se pogibelji, dali su o. Marko Kurolt i o. Marko Malović spašavajući vukovarsku, iločku i šarengradsku knjižnicu od uništenja i otuđenja, a to i danas čini o. Josip Špehar u Baču.
LOKMER: Računalo-poslužitelj na kojem je smješten zajednički katalog svih knjižnica provincije, pod nazivom »Knjižnice Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu«, dobilo je stalnu IP adresu – http://193.198.235.162 – i smješteno je u jedno od čvorišta CARNet-a. Za obradu knjižne građe koristi se CROLIST, knjižnični program, proizvod hrvatske pameti, tehničko-informatičkoga i knjižničnoga znanja i iskustva, jer je to jedini knjižnični program prilagođen hrvatskoj jezičnoj posebnosti, zasnovan na međunarodnim standardima (ISBDM) i formatu (UNIMARC) za obradu posebno starije građe, te posjeduje najmoderniji način pretraživanja (FRBR). Knjižnice korisnice toga programa, među kojima su i sve hrvatske sveučilišne knjižnice izvan Zagreba i druge knjižnice, što je oko 45 knjižničnih sustava i knjižnica, s ukupno 233 knjižnice, udružene su u »Konzorcij Crolist«, koji posjeduje svoj »Skupni katalog hrvatskih knjižnica« (<http://crolib.hr/>), najveći katalog takve vrste u jugoistočnoj Europi. Taj je katalog mrežno dostupan javnosti, a omogućuje rad u uzajamnoj katalogizaciji, što znatno olakšava i ubrzava, a time i pojeftinjuje rad knjižničara, a korisnicima istovremeno daje brzu, kvalitetniju i cjelovitiju informaciju.
LOKMER: Svakako je potrebno digitalizirati najvrjedniju, posebno hrvatsku knjižnu građu provincije. Međutim, taj postupak može uslijediti tek nakon bibliografske obrade i kada se za to stvore tehnički uvjeti – digitalni repozitorij na razini Hrvatske, što nadilazi mogućnosti Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Sada se na bibliografske zapise unose poveznice, linkovi na digitalne snimke primjeraka istih naslova u nekim europskim knjižnicama, kao npr. Bayerische Staatsbibliothek u Münchenu i bazama podataka kao što je »Google«. Tako više od 80 % zapisa strane građe ima poveznicu s digitalnim repozitorijom negdje u svijetu, gdje je digitaliziran i znatan broj hrvatske građe, a naši korisnici mogu sa svoga računala pregledavati i čitati ne samo originale inkunabula i strane građe, nego i znatan broj hrvatske starije građe, npr. Marka Marulića, Ruđera Boškovića, Matiju Petra Katančića, Andriju Kačića Miošića i dr.
Potporu i konkretnu pomoć u izgradnji toga sustava za bibliografsku obradu dali su svojom stručnošću i radom brojni volonteri, ali i lokalna samouprava financijskom pomoći i suradnjom knjižničara iz tamošnjih gradskih i narodnih knjižnica. Ministarstvo kulture, iako su sve knjižnice provincije upisane u Registar knjižnica kod toga ministarstva, za bibliografsku obradu nema predviđene mogućnosti financiranja, kao ni odgovarajući zakonski status za te knjižnice, koje dosadašnji Zakon o knjižnicama ne poznaje. Tako je taj projekt ovisan ponajviše o nastojanju provincije, razumijevanju mnogih pojedinaca, kao i o suradnji lokalnih zajednica. Najnoviji dobar primjer je model financiranja u Vukovaru, gdje se u sklopu zajedničkoga projekta s gradom uređuje muzej, arhiv i knjižnica sredstvima fondova EU-a. To je primjer koji bi trebale slijediti i sve druge lokalne samouprave za spašavanje, revitalizaciju i prezentaciju svoje kulturne baštine.
LOKMER: Uspostavom svoga knjižnično-informacijskoga sustava Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda postaje ogledni primjer i model organiziranja knjižničnoga franjevačkoga zajedništva, što je posebno preporučila, a i pohvalila, knjižnica Papinskoga sveučilišta Antonianum i na svoje mrežne stranice postavila poveznicu – link na katalog Knjižnice HFP-a sv. Ćirila i Metoda. Na tom bi se katalogu mogao, a korisnički gledano i trebao, graditi zajednički katalog svih franjevačkih denominacija i zajednica u Hrvatskoj, npr. »Bibliotheca franciscana Croatiae«, odnosno na hrvatskom govornom području npr. »Bibliotheca franciscana croatica«. Tako je prvi korak u tom smjeru učinila knjižnica franjevačkoga samostana u Zaostrogu Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz Splita. Isto tako vrijedi razmisliti o skupnom katalogu svih knjižnica u vlasništvu Katoličke Crkve hrvatskoga govornoga područja, posebno knjižnica baštinskoga karaktera, npr. »Bibliotheca Croatia sacra«, čime bi se ne samo prezentirao brojem naslova, jedinica i kvalitetom građe impresivan knjižnični fond s oko milijun jedinica samo u Hrvatskoj, nego bi se time iskazalo i dalo na raspolaganje svjetskoj javnosti bogatstvo zaboravljene, sada na različite načine utamničene hrvatske knjižne, kulturne baštine, koja je brojem primjeraka i kvalitetom građe još jedna nacionalna knjižnica svih Hrvata.
To je i pitanje ne samo franjevačke, crkvene povijesti i kulture življenja u ovom dijelu Europe, nego i pitanje nacionalnoga opstanka maloga brojem, ali bogatoga duhom i kulturom knjige – hrvatskoga naroda.
