U svjetska događanja povezana sa 700. obljetnicom smrti velikoga talijanskoga pjesnika Dantea Alighierija uključila se i Matica hrvatska. Pokrenut je veliki projekt ponovnoga prijevoda »Božanstvene komedije« koji je povjeren književniku Božidaru Petraču. U taj veliki projekt i proslavu uključio se i sugovornik Glasa Koncila hrvatski likovni i književni kritičar Milan Bešlić, likovni urednik i autor izložbe »Dante u djelima suvremenih hrvatskih umjetnika«. Izložba nije nepoznata budući da je Glas Koncila pratio njezino svečano otvaranje, a susrevši se s njim u Kabinetu grafike HAZU-a, gdje je izložba sada postavljena i odakle će putovati diljem Hrvatske, Bešlić je pobliže opisao tu jedinstvenu izložbu i likovna djela.
Bešliću je bilo povjereno predlaganje autora koji će svojim djelima u likovnom jeziku izraziti, svaki na svoj način, smisao pojedinoga pjevanja »Božanstvene komedije«. U dvojbi koliko će autora biti, rekao je Bešlić, odlučio se za broj od šest autora kako bi po dva autora prikazala svako pjevanje. Tako su prvo pjevanje »Pakla« naslikali Vatroslav Kuliš i Tomislav Buntak, »Čistilište« Zlatko Keser i Igor Rončević, a završno pjevanje »Raj« naslikali su Antun Boris Švaljek i Kuzma Kovačić. To su autori, rekao je Bešlić, koji su u današnjoj hrvatskoj suvremenoj umjetnosti respektabilni te svaki od njih ima svoju dionicu u kojoj je cjelovitost sagledavanja suvremene hrvatske umjetnosti bez njihovih djela nezamisliva. Svi su se likovni umjetnici služili spomenutim novim prijevodom »Komedije« koju »Petrač slobodno prevodi, odnosno u slobodnom stihu, u suvremenom hrvatskom standardu«, rekao je Bešlić i dodao: »Činjenica da je prijevod u suvremenom jeziku i slobodnom stihu otvara vrlo realnu pretpostavku da će komunikacijski kanali s hrvatskom čitalačkom publikom biti veći i širi, da će djelo na taj način biti pristupačnije.«
Svaki je autor dao svoj osobni stil pojedinoj likovnoj interpretaciji, a vidljive su i različite slikarske tehnike koje su također dio osobnoga likovnoga izričaja svakoga pojedinoga autora. Autor izložbe smisleno je i namjerno odabrao različite autore s različitim izričajem kako bi »u različitosti likovnih izričaja bili analogni suvremenomu hrvatskomu jeziku kojim se Petrač koristi u prijevodu«. »Hrvatski jezik po svojoj je strukturi reljefan i prostoran jezik. On je transparentan i prozračan te je kao takav slojevit pa u likovnim djelima tih autora upravo te sastavnice dolaze do izražaja«, pojasnio je likovni kritičar. Raspon različitih izričaja iznimno je velik. »Od tradicijskoga koncepta crteža na kojem je Buntak dao svoje čitanje ‘Pakla’ i Vatroslava Kuliša, poznatoga kao apstraktnoga umjetnika čiji se izričaj u ovoj prigodi konstruirao u figuralnu interpretaciju, do Rončevićevih apstraktnih prikaza čistilišta«, rekao je. Jednako se tako kod Buntaka i Kuliša, rekao je sugovornik, mogu primijetiti tradicionalni crtački elementi te njihova usredotočenost na motive kod kojih bi takav diskurs najeksplicitnije govorio o Danteovu pjevanju.
Da je postupak pretakanja književnoga djela u likovno djelo zahtjevan potvrdio je rekavši: »Zamolio sam autore da sami pokušaju doći do svoga viđenja i interpretacije Dantea. Prisutna je bila i emotivna komponenta koja je ujedno bila spoznajna. Upravo su s njom autori u potpunoj slobodi imali mogućnost pristupiti slikarskomu platnu. Također, može se vidjeti i da je svaki slikar tijekom procesa slijedio svoju Beatrice koja ga je vodila prema dobru čitanju svakoga motiva u Danteovom pjevanju.«
»Danteovo je pjesništvo veoma vizualno, to je alegorija s golemom vizualnom energijom. Pritom se može govoriti da je upravo ta činjenica bila privlačna jer je likovni jezik sukladan onim prostorima vizualnosti koje nosi svako Danteovo pjevanja.« Da bi se Dantea bolje razumjelo, Bešlić je istaknuo da je govor o paklu, čistilištu i raju zapravo govor o tri različita prostora: »Oni su ujedno stanja u ljudskoj duši i psihi pa se pitamo jesu li ti prostori negdje ili su u nama. Nosimo li svoje nevolje kroz smrtne i druge grijehe pa ih ispaštamo u svakodnevnom životu jer od nas i u nama rade pakao ili ćemo kroz proces vjere i molitve kao čistilište oslobađajući se tih grijeha ući u Božju blizinu kroz vjeru u raj? Nastojao sam da se upravo ta stanja prepoznaju u djelima umjetnika i da ne budu samo tako ilustrativna, nego da budu interpretacije koje će govoriti o slojevitoj strukturi ljudskoga bića.«
Izložba nakon Zagreba odlazi u Đakovo, zatim u druge sveučilišne centre u Osijeku, Splitu, Zadru i Rijeci, a bit će postavljena i u Trstu. Autor se nada postavljanju i u Firenzi i Rimu, čime bi talijanska kulturna javnost dobrim dijelom upoznala i suvremenu hrvatsku likovnu scenu.
»Koliko sam primijetio, ljudi ostaju dirnuti spoznajom da su u suvremenim hrvatskim likovnim djelima prepoznali suvremenost Dantea i njegovih djela, da se Dante danas čita te da će se čitati i u budućnosti. Novi prijevod osuvremenio je i približio Dantea suvremenomu hrvatskomu čitatelju u oba jezika, likovnom i književnom. Kroz ta djela najsustavnije je dosad u likovnom jeziku obrađeno i interpretirano Danteovo djelo u Hrvatskoj«, zaključio je razgovor Bešlić.
KESER – »Keser i Rončević krenuli su različitim putom do istoga cilja. Ta katarza, pročišćenje u paklu primjećuje se zbog većega unosa svjetlosti, posebno u Keserovim radovima. On je primijenio kombiniranu tehniku i piktoralne elemente te je na slikama dominantno svjetlo. Izlaskom iz pakla, mraka i crnila prema svjetlosti primjećuje se da se u pojedinim motivima intenzivnije pojavljuje svjetlost«
RONČEVIĆ – »Kod Rončevića je svjetlost, po potpuno apstraktnom izričaju rađenom na postmodernističkom konceptu, evidentna u tome što sama boja zrcali svjetlost. Okomica, donji rub platna nije kraj slike. Boja se preljeva, prolazi. To je također prikaz toga pročišćenja ljudskoga grijeha, prijelaz prema svjetlosti, prema ‘Raju’, gdje nas čekaju Kuzma Kovačić i Antun Boris Švaljek«
ŠVALJEK – »Švaljek je i inače u svom stvaralaštvu imao prikaze raja pa možemo govoriti o ‘švaljekovskom raju’. To je zasebna tema njegova stvaralaštva koja je sada ponovno dobila sugovornika. Zbog toga sam mislio da je on, ponovno čitajući ‘Raj’, izrazi u svom likovnom izrazu. Primijetit će se da su i ovdje one standardne Švaljekove komponentne evidentne. Primjerice unos nadrealnoga, veće prodiranje gestualnoga i apstraktnoga te jaka dominacija boje pa se Švaljek u svom raju otkriva kao koloristički slikar«
KOVAČIĆ – »U djelima Kuzme Kovačića, primarno znanoga kao kipara, ovdje je apostrofirana činjenica da je autor svoje stvaralaštvo započeo modernim kiparstvom bojom pa ga se može nazvati kiparskim slikarom. Upravo se te odrednice stvaralaštva na slikama akvareliranim s grafitom, crnom bojom i tirkiznom plavom dodiruju te spajaju tu transcendentalnu komponentu koja kroz golemu količinu svjetlosti, koja prodire u svakom motivu, zaziva točne stihove Danteova ‘Raja’«
