Mauritanca je u Macdonaldovu filmu utjelovio francuski glumac alžirskoga podrijetla Tahar Rahim (»Prorok«, »Marija Magdalena«), koji je na ekran uvjerljivo prenio Salahijevu najvažniju karakternu osobinu koja mu je pomogla preživjeti zatočeništvo, a to je zasigurno optimizam

Mohamedou Ould Salahi (r. 1970.) punih je četrnaest godina (od 2002. do 2016. g.) proveo zatočen u bazi američke vojske u zaljevu Guantanamo (Kuba) pod sumnjom da je bio uključen u organizaciju terorističkoga napada na Sjedinjene Američke Države u rujnu 2001. godine. Svoja iskustva iz zatočeništva Salahi je opisao u memoarima pod naslovom »Dnevnik iz Guantanama« koji su objavljeni 2015. godine sa znatnom količinom »zamračenoga« teksta (američki obavještajni službenici znatno su ga cenzurirali), ali je u izdanju iz 2017. godine objavljen cjelovit tekst s uklonjenim redakcijama. Na temelju Salahijevih memoara M. B. Traven, Rory Haines i Sohrab Noshirvani napisali su scenarij koji je BBC u koprodukciji s još nekoliko filmskih kompanija prošle godine ekranizirao pod redateljskom palicom britanskoga redatelja Kevina Macdonalda (»Jedan dan u rujnu«, »Dodirnuti prazninu«, »Posljednji škotski kralj«). Macdonald je jedan od redatelja koji se jednako dobro snalaze u dokumentarnom i igranom filmu, što potvrđuje i »Mauritanac – Dnevnik iz Guantanama« – njegov najnoviji uradak.

Utjelovljeni optimizam

Mauritanca je u Macdonaldovu filmu utjelovio francuski glumac alžirskoga podrijetla Tahar Rahim (»Prorok«, »Marija Magdalena«), koji je na ekran uvjerljivo prenio Salahijevu najvažniju karakternu osobinu koja mu je pomogla preživjeti zatočeništvo, a to je zasigurno optimizam. Taj optimizam i neslomljiv duh utemeljeni su na Salahijevu karakteru, ali i njegovoj čvrstoj vjeri, što ipak autori filma nisu toliko snažno naglasili koliko je to u stvarnosti vjerojatno bio slučaj. Kako bilo, izbor Rahima kao glavnoga glumca bila je dobra odluka iako se u dostupnim intervjuima na YouTube platformi može primijetiti da Salahi ima više šarma i snažnije širi pozitivne vibracije u usporedbi s Rahimom. Rahim je u jednom intervjuu spomenuo da je od produkcijske ekipe tražio da na setu bude vezan pravim lisicama i lancima, a ne rekvizitima, što mu je pomoglo da vjernije prenese Salahijeve osjećaje tjeskobe i straha.

»Poboljšane tehnike ispitivanja«

Gledatelji koji ne će biti skloni povjerovati u Salahijevu nevinost vjerojatno će lakše prihvatiti stajalište obavještajnoga agenta Neila Bucklanda (Zachary Levi) koji u filmu predstavlja strah, frustracije i ljutnju Amerikanaca koji su nastojali pronaći i kazniti krivce za terorističke napade na svoju domovinu. U tim nastojanjima neki su, čini se, zaboravili na presumpciju nevinosti i činjenicu da nije svejedno tko će biti kažnjen za zločine, neovisno o tome koliko teški ti zločini bili. Neki su američki vladini dužnosnici vjerojatno popustili pod pritiskom javnosti koja je tražila brzo hvatanje i strogo kažnjavanje terorista. Zbog toga su, po službenim naputcima ili po vlastitu nahođenju, kršili ono što je definirano u Ženevskoj konvenciji i prelazili su granicu onoga što obično shvaćamo kao humano postupanje sa zarobljenicima premda neki od njih možda jesu (bili) teroristi. U tom kontekstu nastale su i »poboljšane tehnike ispitivanja«, što je, u biti, eufemizam za razne metode mučenja, među koje ulaze: izolacija, izlaganje ekstremnim temperaturama, uskraćivanje sna, postavljanje zatvorenika u stresan položaj, seksualna ponižavanja i zlostavljanja te lažna pogubljenja.

Još sedam godina…

Mohamedou Ould Salahi nekoliko je mjeseci bio podvrgivan tim i drugim »tehnikama ispitivanja« sve dok nije pristao napisati svoje priznanje. Međutim, čak ni nakon toga protiv njega nije podignuta optužnica, nego je u zatvoru proveo još nekoliko godina čekajući sudski epilog. Napokon 2010. godine, zahvaljujući »habeas corpusu«, to jest zakonu koji štiti osobnu slobodu od samovolje izvršne vlasti (zabrana uhićenja bez sudskoga naloga, zabrana duljega zadržavanja u pritvoru bez ozbiljnih dokaza o krivnji kod teških kaznenih djela, brzi sudski postupak te zabrana maltretiranja u istrazi), sudac je naložio da se Salahija pusti na slobodu zbog nedostatka dokaza. Međutim, tužitelji su se žalili i zbog toga je Salahi još sedam godina proveo u Guantanamu.

Propovijed koja je presudila

Punih jedanaest godina, od pripreme za suđenje do konačnoga puštanja na slobodu, Salahija je pro bono zastupala Nancy Hollander (Jodie Foster) uz pomoć Teri Duncan (Shailene Woodley). Tužitelja, pukovnika Stuarta Coucha, utjelovio je Benedict Cumberbatch, koji je u tom filmu bio i jedan od producenata. Pukovnik Couch, praktični kršćanin, odustao je od procesuiranja Salahija nakon što je dobio uvid u, do tada, zaštićene tajne memorandume u kojima su bile opisane »poboljšane tehnike ispitivanja«. Kasnije se, upoznavši Salahija, i on priklonio mišljenju da Salahi vrlo vjerojatno nije kriv za ono što su ga teretili, a spomenuo je i to da je na njegovu odluku o napuštanju Salahijeva slučaja utjecala propovijed o dostojanstvu svake ljudske osobe koju je čuo u svojoj župi. Jedan od (sada bivših) čuvara u Guantanamu Steve Wood (Zak Rowlands) također je u skupini onih koji misle da je Salahi nevin, a to potvrđuje i njegov nedavni posjet Mauritaniji. Bivši zatočenik i bivši čuvar ponovno su se vidjeli nakon trinaest godina.

Nevin ili nije kriv

Macdonaldu treba odati priznanje zbog činjenice da je kao temu odabrao vrlo »vruć krumpir« s obzirom na to da je glavni lik u »Mauritancu« osumnjičen za terorizam i bio je povezan s Al-Qa’idom, ali je unatoč tomu predstavljen u pozitivnom svjetlu. Salahija su u Guantanamu izdvojili kao »osobu od posebnoga interesa« jer je, navodno, bio »ključni regruter«, ali unatoč mnogobrojnim ispitivanjima i višegodišnjim istragama, američka vlada nije pronašla nikakve relevantne dokaze protiv njega te su ga nakon četrnaest godina zatočeništva, na kraju, pustili bez podignute optužnice. Jedino čime bi se tužiteljstvo moglo poslužiti na sudu bilo je Salahijevo priznanje, ali ispostavilo se da su do toga priznanja istražitelji došli nakon dugoga i intenzivnoga mučenja. Pritom treba razlikovati stvarne dokaze i dokaze koji su prihvatljivi sudu. Znatan broj onih koji su kao čuvari, tužitelji ili branitelji bili uključeni u Salahijev slučaj na kraju su zaključili da je Salahi nevin ili barem da nije kriv za ono zbog čega je doveden u Guantanamo, ali, naravno, postoje i suprotna mišljenja. Međutim, neovisno o svim stvarnim osobama i činjenicama koje ionako vjerojatno nikada ne će biti do kraja razjašnjene, glavni likovi u »Mauritancu« vrlo snažno govore o potrazi za pravdom, praštanjem i ljubavi koja nadilazi sve podjele i liječi sve rane.

BALANSIRANJE | Kako »zašiljiti lik«
Nakon prvoga čitanja scenarija za film »Mauritanac – Dnevnik iz Guantanama« Jodie Foster je redatelju Kevinu Macdonaldu predložila da u lik Nancy Hollander unese više odrješitosti i da malo »zašilji« njezinu blagu narav. To se pokazalo kao dobar potez i za Jodi Foster s obzirom na to da je za tu ulogu nagrađena Zlatnim globusom i s obzirom na prikaz razvoja odnosa između Nancy Hollander i Salahija. Naime, Nancy Hollander ispočetka se uopće ne zabrinjava time je li Salahi kriv ili ne, nego se fokusira na obranu klijenta (kakav god bio) i vladavine prava. Kasnije ona spušta gard i počinje prema Salahiju pokazivati pozitivne emocije, što barem donekle balansira nedostatak izgradnje njezine osobne priče u odnosu na priču o Stuartu Couchu o kojem se doznaje mnogo više osobnih informacija.

IZVORPrilika br. 3/2021.
Prethodni članakDOBRI PASTIR ZA PONIZNE LJUDE »Po kome si, Crkvo, ti živa zajednico ljudi, spašena?«
Sljedeći članakNA VELIKU ŠTETU SIROMAŠNIH Solidarnost suprotiva ekonomijom