Katolički biskupi Jugoslavije u pastirskom pismu od 20. rujna 1945. podsjećaju onodobnu javnost na osnovni kriterij u njihovu zauzimanju za potrebite i ugrožene, odbijajući zlonamjerne glasine kojima su tih dana bili stalno »bombardirani«, ali i upozoravajući:
»Nismo pri tome gledali kakvog je tko političkog mišljenja, baš kao što ni u vrijeme rata nismo pitali, koje je tko vjere ili narodnosti. Nije nas mogao spriječiti neopravdani prigovor, da se tim putem vodi nedopuštena propaganda u stanovite političke ciljeve, jer smo bili svjesni, da se ne upuštamo u političke akcije, nego da vršimo jedino svoj poziv u duhu Kristove ljubavi prema bližnjemu. Ako nismo uspjeli u najglavnijim pitanjima, nije naša krivnja. Svjesni smo da smo potpuno izvršili svoju dužnost. Boli nas, da nismo mogli pomoći tamo gdje je pomoć bila potrebna i gdje bi otrla mnogu suzu.
Još nas nešto osobito boli. To je materijalistički i bezbožnički duh, koji se danas javno i potajno, službeno i neslužbeno, širi po našoj domovini.
Mi, katolički biskupi Jugoslavije, kao učitelji istine i zastupnici vjere, odlučno osuđujemo ovaj materijalistički duh, od kojega se čovječanstvo ne smije nadati nečemu dobru. A zajedno s tim osuđujemo dakako i sve one ideologije i sve one društvene sisteme, koji svoje životne oblike izgrađuju ne na vječnim načelima objave i kršćanstva, nego na šupljim temeljima materijalističke, dakle bezbožne, filozofske nauke« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 277.- 278.).
»Sve što smo iznijeli, nastojali smo dobro ispitati. Iz svega ovoga jasno se vidi, da Katolička Crkva u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji ima drugačiji položaj i drugačije poteškoće no što ih je imala prije. Današnje stanje Katoličke Crkve u Jugoslaviji razlikuje se, po našem mišljenju, samo imenom od stanja otvorenog progonstva Crkve.
To smo željeli iznijeti pred vas, predragi vjernici, da budete na čistu s položajem, u kojem se nalazi Katolička Crkva.
Dogodilo se ma što, mi s pouzdanjem gledamo u budućnost. U tome nas ohrabruje probuđeni vjerski život širokih masa vjernika u svim krajevima naše države. Osobito nas pak tješi i raduje probuđeno i upravo nabujalo štovanje Majke Božje, tako drago i blisko srcu naših katoličkih masa. Ono se pokazuje u ogromnom posjetu naših narodnih Marijinih prošteništa, koja su posjećivana kao nikada prije. Njegujte i nadalje u svojim dušama i svojim obiteljima to iskreno štovanje Majke Božje. Molite zajednički njezinu krunicu, nasljedujte njezine kreposti, pa je sigurno, da će Majka Božja biti naša osobita zaštitnica. Njezin moćni zagovor izmolit će našem vjernom puku, da u svim prilikama i svim poteškoćama ostane vjeran svojoj pradjedovskoj vjeri i njezinim zapovijedima. Majka Božja neće nas zapustiti, nego će nam izmoliti obilati Božji blagoslov u svim našim potrebama. Neka bi taj Božji blagoslov bio što obilatiji za sve vas i sve vaše potrebe!
I kad sve to iznosimo pred vas, predragi vjernici, mi to ne činimo u želji, da izazivamo borbu s novom državnom vlašću. Mi te borbe ne tražimo niti smo je tražili. Naše su misli uvijek bile upravljene k miru i sređenju državnog i javnoga života. Taj mir nam je danas svima tako potreban. No mi smo duboko uvjereni, da se smirenje liječenje ratom zadanih rana može u našoj državi ostvariti samo poštivanjem zasada kršćanske vjere i njezina morala. Zato nas neće smetati nepravedni napadaji i krive optužbe, da pomažemo reakciju i neprijatelje naroda. Mi smo uz svoj narod i čuvamo njegove najdragocjenije vrjednote, njegovu nerazorivu djedovsku baštinu: njegovu vjeru, njegovo poštenje i njegove želje, da živi slobodan na svome, u slozi i ljubavi sa svim državljanima ove države bez razlike na vjeru i narodnost.
Zato tražimo, i da toga nikada i ni pod kojim uvjetima odustati nećemo: tražimo punu slobodu katoličkog tiska, punu slobodu katoličkih škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke kreativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskog braka, vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija. Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj državi i ostvariti trajan unutrašnji mir.
Neka Svemogući blagoslovi sva nastojanja sviju, koji su dobre volje, da se ovi ciljevi ostvare. Neka On, koji je jedini izvor mira, kakvoga svijet ne može dati, dade svima vama, da konačno doživite dane pravednog i trajnog mira! A kao zalog toga neka na sve vas sađe blagoslov Boga Oca i Sina i Duha Svetoga!
Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački i predsjednik Biskupskih konferencija,
Dr. Nikola Dobrečić, nadbiskup barski i primas srpski,
Dr. Josip Ujčić, nadbiskup beogradski i apostolski administrator banatski
Dr. fr. Jerolim Mileta, biskup šibenski
Dr. Kvirin Klement Bonefačić, biskup splitski i nekada solinski i makarski
Dr. Josip Srebrnić, biskup krčki
Mons. Miho Pušić, biskup hvarski
Dr. Ivan Josip Tomažič, biskup mariborski
Dr. Viktor Burić, biskup senjsko-modruški
Dr. fr. Smiljan Čekada, biskup skopljanski
Dr. Petar Čule, biskup mostarski
Dr. Antun Akšamović, biskup i apostol. administrator đakovački
Mons. Lajčo Budanović, biskup, generalni vikar subotički
Dr. Antun Buljan, generalni vikar sarajevski
Mons. Božo Ivaniš, generalni vikar banjolučki
Anton Vovk, generalni vikar ljubljanski
Ivan Jerić, generalni vikar prekomurski
Dr. Ivan Đuro Višošević, provikar križevački
(P.S. Za ovu okružnicu snosi isključivu odgovornost cjelokupni katolički episkopat DF Jugoslavije)« (str. 278.-279.).
Pismo maršalu Josipu Brozu Titu, u kojem ga se izvješćuje o odlukama biskupskih konferencija održanima u Zagrebu od 17. do 22. rujna, tj. o pastirskome pismu, 22. rujna 1945.:
»Gospodin Maršale!
Katolički Episkopat, sabran na plenarnim konferencijama u Zagrebu od 17.-22. rujna 1945., smatra svojom dužnošću, da se u ovim važnim danima obrati na Vas, kao na vrhovnog predstavnika državne vlasti u Demokratskoj Federalnoj Jugoslaviji, u interesu Crkve i Države, a za opće dobro svih njezinih naroda.
Katolički je episkopat uzeo u pretres i temeljito ispitivanje položaja Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Tokom svoga zasjedanja morao je Katolički Episkopat konstatirati nekoje upravo žalosne činjenice, koje nas nukaju da Vam, Gospodine Maršale, iznesemo svoje stanovište u pitanju daljnjeg odnosa Crkve i Države…
Gospodine Maršale! Smatrali smo ne samo za potrebno nego i svojom direktnom dužnošću, da Vam kao predsjedniku centralne vlade otvoreno saopćimo gornje činjenice. Crkva ne želi nikada sukoba s bilo kojom državnom vlasti, a pogotovu ne s Demokratskom Federativnom Jugoslavijom, koju mi smatramo svojom domovinom. Baš radi toga, Gospodine Maršale, obraćamo se izravno Vama, želeći da neposrednim kontaktom izbjegnemo eventualnim nesporazumima između crkvenih i državnih vlasti.
Mi ponajprije najodlučnije tražimo reparaciju gore navedenih nepravda« (str. 280.-281.).
NASTAVLJA SE