POUČAK »AZIJSKOGA MODELA« Pogrješno shvaćanje demokracije i slobode

Snimio: B. Čović | Festival slobode

Pandemija virusa korone izaziva ekonomsku krizu, a istodobno zbunjuje svijet ideološki i politički. Posljedično tomu pogrješno se shvaćaju i tumače pojmovi slobode i demokracije. Prosječnoj se javnosti šalju zbunjujuće poruke u odnosu na poštovanje pojedinih mjera zaštite, a sugerira se često i odbijanje tih mjera. Tim zbunjujućim porukama »kumuju« ne samo političari, nego i brojni mediji svojim nedorečenim komentarima ili filtriranjem pojednostavnjenih izjava običnih građana (kao tobožnji glas puka). Novinari čije bi obrazovanje trebalo biti obogaćeno filozofijskim, religijskim, političkim, pravnim, ekonomskim i drugim znanjima propuštaju ta svoja pretpostavljena znanja primijeniti u prenošenju poruka široj javnosti. Posljedica toga su poremećeni odnosi pojedinaca i države te dalje nelogični otpori epidemiološkim mjerama.

Počnimo sa »slobodom«. To je složeni pojam koji ne treba shvaćati apsolutno neograničeno. Slobode mogu biti različite, primjerice: ekonomska, politička, vjerska, moralna, intelektualna i sl. Svaka od tih sloboda ima svoje podvrste i s tim popraćena ograničenja. Tako npr. ekonomska sloboda pretpostavlja pravo na rad, koje jamči naš Ustav. Međutim, pravo na rad ne znači jamstvo zaposlenja svakomu pojedincu jer ovisi o gospodarskim uvjetima, dakle nije apsolutno. Moralna sloboda ne daje pravo na javnu razuzdanost. Političke slobode, primjerice »pravo glasa«, omogućuju slobodu izbora vlasti, ali ne daju pravo nasilne promjene vlasti. Isto vrijedi i za brojna ljudska prava i slobode, koja su uvijek ograničena pravom drugoga na vlastitu slobodu.

Danas u koronakrizi mnogi se pozivaju na pravo »slobode kretanja«, pravo okupljanja i druženja (socijalni kontakti), »odbijanje nošenja zaštitne maske«, »odbijanje cijepljenja« i sl. Sve su to ljudske slobode i prava. Načelna mogućnost ograničavanja pojedinih prava radi zaštite zdravlja predviđena je čl. 16. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje da se ta ograničenja mogu uvoditi samo zakonom. U istom članku u stavku 2. propisano je da svako ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe u svakom pojedinom slučaju. Zato je odmah u sljedećem čl. 17. st. 1. Ustava propisano da se ograničenja sloboda i prava ljudi zajamčena Ustavom mogu ograničiti zakonom koji donosi Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom.

Budući da je to propušteno, Vlada odnosno Stožer civilne zaštite mogao je davati samo preporuke i apele za poštovanje preporuka, ali bez prijetnje izricanja sankcija. Nažalost, takvo stanje dopuštalo je građanima, ali i političkim uglednicima, da se ne drže preporuka, pa čak i javno manifestiraju svoje protivljenje, dakle ignoriraju stajališta medicinske struke. Neki to čine zbog pogrješnoga shvaćanja prava osobne slobode, a drugi zbog političkih razloga ili isticanja vlastite osobnosti, najčešće političari, pa čak i zastupnici Hrvatskoga sabora. Opravdanje obično obrazlažu frazama: »Treba spasiti gospodarstvo«, »Imamo pravo na rad«, »Ne pristajem na ograničenje kretanja« i sl. Na takve prividno opravdane fraze valja im postaviti pitanje: »Što je važnije, život čovjeka ili privremeno ograničenje nekoga prava?«

Za volju istine treba reći da ni tzv. »zapadni svijet«, tobože civiliziraniji, nije drugačiji. Ponašanje protivnika epidemioloških mjera unatoč sve većemu umiranju oboljelih (pretežno starijih) moglo bi se usporediti s ponašanjem štakora u ograničenom prostoru. Tako su neka biološka istraživanja uočila na jednom malom otoku da pretjerano gomilanje štakora koje ugrožava mogućnost njihova preživljavanja pokreće nagon za njihovim samouništenjem, tako da se sa stijena masovno bacaju u more. Ta usporedba podsjeća na nešto blažu ideju zaštite ljudi prema načinu ponašanja krda stoke, od koje se na sreću odustalo te je prevladao razum, svojstven samo ljudima koji jedini prihvaćaju solidarnost s ugroženima, a to su osim starijih i svi dugi sa zdravstvenim nedostatcima.

Suprotno zapadnjačkomu mentalitetu, koji sve više prevladava u stilu »treba živjeti sada i za trenutak«, dakle bez razmišljanja o posljedicama u budućnosti, moguće je napraviti usporedbu s tzv. »azijskim mentalitetom«. U Kini, koja ima više od milijardu stanovnika, u kojoj je navodno započela korona (što nije dokazano), ovih je dana, ako je vjerovati njihovim podatcima, novozaraženih od korone jedva 5 do 6 osoba dnevno, a u Hrvatskoj s manje od 4 milijuna stanovnika dnevno je zaraženo oko 3000 osoba. Zašto? Mogući je odgovor: Kinezi izoliraju odmah sve, pa čak i pokrajine sa 60 milijuna stanovnika. Odgovor je na to domaćih, ali i europskih »pametnjakovića« da u Kini još vlada komunizam i da su osobne slobode ograničene pa je moguće provesti takve izolacije. To se čini logično dok se ne usporedi s Japanom. Ondje vlada kapitalizam i liberalizam te nema ograničavanja osobnih sloboda, pa na više od 100 milijuna stanovnika imaju manje zaraženih od Hrvatske. Dakle, političke i ideološke razlike ne mogu biti opravdanje za širenje ili neširenje koronavirusa.

Treba podsjetiti da su se Azija (Kina, Japan i druge države toga kontinenta), a i Australija i Novi Zeland, pripremali za drugi val korone, a Hrvatska i Europa lamentiraju zbog tobožnje ugroženosti ljudskih prava na slobodu, ne misleći da je u konkretnom slučaju pandemije važniji život od slobode.

IZVORGlas Koncila br. 49/2020.
Prethodni članakRUTINOM SE BORITI PROTIV PANDEMIJE Širitelji panike uvijek računaju na pobjedu
Sljedeći članakPOLITIČKI I KULTURNO PODUPIRAO OPSTANAK HRVATA U MAĐARSKOJ Petar Jandrišević – »duhovita i borbena ličnost Hrvatov«