POUČAK DR. ROBERTA HOLJEVCA, SLIJEPOGA POVJESNIČARA »Usredotočiti se na ono što čovjeka čini sretnim, a ne na bolest«

»Rođen sam u Zagrebu gdje sam pohađao osnovnu i srednju školu te fakultet, a zatim dodiplomski i poslijediplomski studij«, govori u svojem predstavljanju doktor povijesnih znanosti Robert Holjevac koji sa svojom obitelji živi u Zagrebu. Dr. Holjevac je slijepa osoba. »Zbog perinatalnih poteškoća moje majke, rođen sam sa šest mjeseci. Mislili su da ne ću preživjeti pa su požurivali mojega otca da mi što prije dâ ime. Čak se mislilo da sam i rođen kao mrtvorođenče, ali je jedan afrički liječnik ustanovio da to nije tako. To je bilo 1967. godine u bolnici Sestara milosrdnica, kada su mnogi liječnici iz tzv. ‘nesvrstanih zemalja’ dolazili školovati se i studirati u bivšoj državi. Možda baš i stoga nikada nisam imao predrasude ni prema komu u smislu rase, vjere, boje kože. Nakon poroda sam smješten u inkubator, a višak kisika djelovao je destruktivno na očni živac. No vidio sam sve do svoje petnaeste godine, slabo, ali sam ipak vidio.«

Zbog nedostatka pomagala prekinuo studij engleskoga

»Nakon nekoliko operacija potpuno sam izgubio vid te onda počinje ono što se zove procesom rehabilitacije novooslijepjelih ljudi, u što ide obuka o samostalnom kretanju, strojopis, svakodnevne vještine, učenje brajice. Sve je to bilo organizirano u Centru za odgoj i obrazovanje Vinka Beka. Taj proces tzv. samoprihvaćanja nije bio ni lagan ni brz, bar što se mene tiče. No uz to je išlo i redovito pohađanje nastave, koja je imala redovit plan i program, bez obzira na to što je riječ o školi specijaliziranoga tipa u koju su uključeni predmeti poput Brailleova pisma (brajica i tiflotehnike – predmet o pomagalima za slijepe). To je bilo od 1983. do 1986. U lipnju 1986. upisao sam studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i tada počinje jedno od najljepših razdoblja u mojem životu. Tako i danas, usprkos nekim novim okolnostima, uvijek rado dolazim na taj fakultet; zbog svojih uspomena, no i zbog tzv. ‘cjeloživotnoga obrazovanja’, posebno o pitanju učenja jezika, jer mi je uvijek bilo žao što uz jednopredmetni studij povijesti nisam završio i koji jezik, tj. studij jezika i književnosti. Te sam 1986. uz povijest upisao studij engleskoga jezika, no ubrzo sam ga morao napustiti jer tada nije bilo sofisticiranih tiflotehničkih pomagala poput prilagođenih računala s govornim jedinicama, i to višejezičnih za slijepe. God. 1994. na Filozofskom fakultetu krenuo je studij turkologije, kojemu je na čelu moj veliki prijatelj i uzor u znanstvenom i ljudskom pogledu prof. dr. Ekrem Čaušević. Taj sam studij upisao uz naknadno definiranje, budući da on ne postoji kao jednopredmetan, a nakana mi ga je nastaviti. No, zbog mojega velikoga zanimanja za Osmansko Carstvo, ekspanziju Osmanlija na Balkanu, Bosnu, kršćansko-islamski sraz, ali i dijalog, taj sam studij morao staviti ‘ad acta’ zbog obveza na svojem magisteriju i doktoratu.«

Pomoć knjižnih fondova za slijepe

Dr. Holjevac ističe da se na svojem dodiplomskom studiju služio fondom knjiga iz Hrvatske knjižnice za slijepe koja je tada bila u sklopu Hrvatskoga saveza slijepih, zatim knjižnim fondom iz knjižnice Filipa Višnjića Saveza slijepih Srbije do devedesete, a velika mu je bila pomoć i knjižni fond Kraljevskoga nacionalnoga instituta za slijepe iz Britanije. Oni su još 1873. imali knjige na brajici za kompletan studij klasične filologije. »Zahvaljujući susretljivosti profesora, snimao sam sva predavanja kasetofonom na one prastare audiokasete, a moj pokojni otac mi je na onaj također sada već prastari magnetofon sovjetske proizvodnje snimao svu literaturu propisanu za studij, na čemu mu velika hvala. U to su bili uključeni kako moja majka tako i moja sestra, koja je četiri godine poslije mene također upisala studij povijesti. To se sada pokazuje kao dobitna kombinacija, premda smo ju svi mi nagovarali da upiše nešto iz prirodnih znanosti«, svjedoči dr. Holjevac.

Sljepoća – samo jedan od identiteta

Nadalje, dr. Holjevac ističe da u svojem životu nikada nije razmišljanjima bio fokusiran na svoj invaliditet, nego ih je uvijek nastojao rješavati u hodu. »Mene je moj studij odveć zanimao pa se nisam zapravo ni imao vremena baviti problemima invaliditeta. Moja sljepoća je svakako jedan od mojih identiteta, ja i da hoću ne mogu od nje pobjeći, no ona svakako nije primarna. Ipak, osjetilo vida je na neki način ‘kult’. To je stoga što se vidom dobiva 80-90 posto informacija, ovisno o tome kako to tko interpretira. Zato se ne kaže: ‘Tako mi mojih ruku, nogu, ušiju’, nego se u nekim hrvatskim krajevima kao zakletva spominje parni organ koji ima funkciju vida.

»Mene je moj studij odveć zanimao pa se nisam zapravo ni imao vremena baviti problemima invaliditeta. Moja sljepoća je svakako jedan od mojih identiteta, ja i da hoću ne mogu od nje pobjeći, no ona svakako nije primarna.«

U svojem cjelokupnom školovanju nikada nisam imao asistenta koji bi mi bio dodijeljen od strane Ministarstva ili koje udruge, jer za to nisam navodno imao zakonskoga prava, premda bi mi itekako dobro došao, pogotovo kada sam bio već na poslijediplomskom studiju iz medievistike nakon 1991. godine, i pogotovo nakon otčeve smrti 1995. godine. Svoje sam radove pisao na običnom brajičnom pisaćem stroju, a moja je majka to pretipkavala na pisaćem stroju crnoga tiska s povezom oko vrata, budući da je imala i ima velikih zdravstvenih problema, posebno s kralježnicom. Sada mi je smiješno i nevjerojatno da sam svoj čitav dodiplomski studij i dobar dio svojega poslijediplomskoga studija zapravo završio bez najosnovnije tifloinformatičke opreme. U svezi s nabavom prvih računala 1997./1998. god. posebno sam zahvalan Mariju Batušiću, koji živi sa svojom obitelji u Austriji, te Zlatku Ivkoviću, bez čije bi pomoći bilo teško nabaviti svu potrebnu tiflotehničku opremu te se tako zaputiti u svijet znanosti i rada.«

Dr. Holjevac je radio u COO »Vinko Bek« od 1992. do 1998. »Došao sam u ne baš najsretnije vrijeme, a bilo je i određenih otpora, pa i zbog predrasuda onih koji su u tu problematiku trebali biti najupućeniji. Volim rad s djecom i mladima, tj. interakciju s njima. To se isto tako odnosi i na studentsku populaciju kojoj sam na Hrvatskim studijama 2006./2007. god. predavao neke bizantološke kolegije. Što se tiče školovanja djece u specijaliziranim ustanovama, prednost je ta što ona ondje imaju sve na jednom mjestu. Tu mogu i trebala bi dobiti svu moguću edukacijsko-rehabilitacijsku pomoć i podršku, dakako uz pohađanje nastavnoga plana i programa koji je propisan za strukovnu školu toga tipa. Loša stvar je ta što su takve ustanove uglavnom zatvorenoga tipa, dosta getoizirane, a to iskustvo i ja imam iz vremena kad sam u tom centru bio učenik. Stoga ne čudi da su mi 1986. godina i upis na Filozofski fakultet bili toliko dojmljivi. Danas se pak toliko govori o integriranom školovanju i školstvu djece s invaliditetom, u ovom slučaju slijepe djece i mladeži, no ako ono nije dovoljno dobro pripremljeno, onda ne može ni izdaleka polučiti rezultate koji se od takvoga integriranoga školovanja očekuju.«

Znanstvenik na Institutu za povijest

Dr. Holjevac radi na Hrvatskom institutu za povijest od 1998. »Primio me je tadašnji ravnatelj dr. Mirko Valentić, no prije toga se pomno bio raspitivao o načinu i učinkovitosti mojega rada. Kasnije su još ravnatelji bili dr. Milan Kruhek, zatim dr. Stjepan Matković, a sadašnja je ravnateljica dr. Jasna Turkalj. Sa svima jako dobro surađujem. Na Institutu osjećam da postoji vrlo dobra kolegijalna atmosfera. Među kolegama su mnogi koji su sa mnom studirali i koji me vrlo dobro poznaju. Inače se kronološki bavim 15., 16. i 17. stoljećem, a tematski prodorom Osmanlija na Balkanski poluotok te na područje hrvatskih zemalja. No ja sam primarno povjesničar Crkve, tako da se bavim reformacijom, katoličkom obnovom ili protureformacijom te pitanjima iz područja povijesti Crkve. U tome mi svojim savjetima i bezbrojnim informacijama uvijek stoji na raspolaganju moj kolega i prijatelj dr. Zlatko Kudelić.«

Bog bliži nego potkošulja

Premda je slijepa osoba, dr. Holjevac voli planinariti, putovati i istraživati nova područja. »Sa svojim najboljim prijateljem, koji mi je doslovce kao ‘najrođeniji’ brat, rektorom Hrvatskoga nacionalnoga svetišta u Mariji Bistrici Domagojem Matoševićem, obišao sam gotovo čitavu Europu«.

Na pitanje koje događaje može izdvojiti iz svoga života, dr. Holjevac ističe da ih je niz, a spomenuo je nedavno preminuloga fra Bonaventuru Dudu koji mu je na KBF-u predavao grčki jezik Novoga zavjeta. »On me je naučio kako spajati svoju stručnost s ljudskošću, tako da sam ovih dana nakon njegove smrti vrlo tužan i sjetan, premda znam da je kod Boga, za kojega je čitav život živio kao svećenik i redovnik, radujući se i iščekujući susret s njim, a to sam mogao iščitati iz naših razgovora. On je bio i u mojem domu na Svijećnicu 1999. godine. Također moram spomenuti i pokojnoga prof. Adalberta Rebića kod kojega sam slušao hebrejski, kao i velik utjecaj koji su na mene još tih devedesetih godina imala vjeronaučna predavanja za studente u Palmotićevoj p. Stjepana Fridla, koja su bila spoj vjere i psihologije i doista vrlo jakoga intelektualnoga naboja…«

»Znam samo da mi je u trenutcima mojih najvećih kušnja, kriza i osobnih lomova Bog bio bliži nego što mi je sada moja potkošulja koju nosim, i to nije pretjerivanje.«

Dr. Holjevac ističe da je Bog prisutan u svim situacijama njegova života na jedan svoj skrovit i tajanstven, a opet vrlo očit način. »Čovjek toga bude svjestan prije ili poslije. Znam samo da mi je u trenutcima mojih najvećih kušnja, kriza i osobnih lomova Bog bio bliži nego što mi je sada moja potkošulja koju nosim, i to nije pretjerivanje. Od kada znam za sebe uvijek sam emotivno bio jako vezan za župu Krista Kralja u Trnju gdje stanujem. Ondje sam susreo prijatelje za čitav život, a na nas je uvelike utjecao tada mladi kapelan Dražen Radigović, koji je govorio o duhovnom buđenju na originalan način. Poslije smo se nastavili s njim družiti na raznim karizmatskim susretima. Velik utjecaj na mene je imao i p. Ivan Miškić sa Svetoga Duha. Posebno će mi ostati u sjećanju dva putovanja s njim iz 1997. godine. To je bilo putovanje po samostanima u Sloveniji i posebno ono putovanje po talijansko-francuskim Alpama od 15. do 25. srpnja 1997. Doživljaj Val D’Aoste, Val Di Paradisa bio je poseban, a dio Francuske oko Grenoblea i Lyona nešto je predivno. Svakako moram i želim spomenuti Dragutina Goričanca i udrugu znakovita imena ‘Job’ koja organizira putovanja za osobe s invaliditetom, i to za one najteže kategorije. To su putovanja u vidu hodočašća: Rim, Lurd, Fatima, Međugorje. Svećenik Goričanec je vozač i on uz svoju ekipu najbolje svjedoči kako se na najkonkretniji način živi evanđelje s onima koji to najviše i trebaju.«

 

Za sve vrijedi: biti zahvalni
Poruka dr. Holjevca je sljedeća: »Treba živjeti i raditi u vjeri, no uvijek ostati normalan i jednostavan čovjek. Ne treba previše razmišljati o zaprjekama.« Nastavio je posve iskreno: »Sada, kada se približavam pedesetoj, kao da postajem sam sebi teži, stvari postaju teže, čini se da je nastupila stvaralačka kriza. Da parafraziram Jakova Gotovca i njegova ‘Eru s onoga svijeta’: ‘Kada bih mogao, i sam bih si pomogao’!«
Zaključio je, izravno govoreći: »Ako ste potpuno zdrava osoba, bez invaliditeta, budite na tome zahvalni jer su to stvari o kojima možda i ne promišljate dovoljno, one su tu normalno same po sebi, kako mislite. Doista, budite zahvalni Bogu na svakom danu, što više vremena provodite sa svojom obitelji, prijateljima, jer ovostrani život nije vječan, za razliku od onostranoga! Ako ste pak osoba s određenim invaliditetom, sve isto vrijedi i za vas. No ne treba se usredotočiti na bolest, nego na ono što vas čini sretnim, tj. na aktivnosti koje vas ispunjavaju, i to sve ‘na veću slavu Božju’!«

IZVORGlas Koncila br. 34/2017.
Prethodni članakDOKUMENTARAC »VUČJI LIJEK« Kako vukovi liječe
Sljedeći članakOKRŠAJI O VJERSKIM VRJEDNOTAMA U JAVNOSTI Hrvatska nije ni “sekularna” ni konfesionalna država