Malo je danas ljudi koji će se zateći u pustinji; još je manje onih koji bi se u njoj zadržali dovoljno dugo da dočekaju pljusak. A za shvaćanje ovoga Izaijina retka: »Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci« to je prava zaprjeka. Naime, pustinjski pljusak nije nimalo nalik uobičajenomu: pijesak slabo upija vodu te se od siline padalina čitavo tlo zna pretvoriti u golemu bujicu. Gdje je do prije trena vladala suša, odjednom nastane prava poplava. Teško da ima istinitije slike čudesnih preokreta u ljudskom životu – bilo ozdravljenja tijela bilo obraćenja duše – od slike pustinje koja se prelijeva od vode. No u Izaijinoj slici nešto nedostaje. Pljuska niotkuda!
Jednostavno bi bilo zaključiti: Izaija ionako stalno najavljuje da dolazi Bog. Pa zašto da sve zbog toga ne bude jednostavno – čudesno? Zašto da voda jednostavno ne provre iz pijeska? Čini se da odgovor leži nešto dublje. Pustinjska vrela nastaju samo na mjestima gdje ispod pijeska koji ništa ne upija leži kakva šupljikava, vodonosna stijena; nešto krhkije od pijeska što baš zbog te krhkosti uspijeva očuvati ono malo kapi koje kroz pijesak prodru. A kada se ta stijena prepuni vodom, više je ni pijesak ne uspijeva zadržati.
Božja su čudesa čudesno razumna: ona često lebde nad razumom, katkada tek hitaju pred njim, ali se nikada s njim ne sudaraju. Tako i Izaijino čudo Božjega dolaska ne zanemaruje ono malo vode što se krije ispod pijeska, nego to čudesno umnaža. Bog čini čudesa oslanjajući se upravo na čovjekovu narav, krhkiju od naizgled savršenih privida kojima je on kuša zakriti. Bog čini čudesa oslanjajući se upravo na čovjekovu vjeru, šupljikaviju od naizgled nepogrješivih sposobnosti kojima je on kuša nadgraditi. Sve su vodonosne stijene slabije od pijeska. Zato i jesu vodonosne.
