Putnici većine zagrebačkih tramvaja svakoga dana i bez znanja pribivaju neobičnomu hodočašću. Naime, samo četiri stanice dijele kitnjastu i živahnu Martićevu od uske i zapuštene Jukićeve. Dvije ulice: jedna čije brojne terase odjekuju smijehom mladih i dokonih, druga u koju se stječu bolesnici i siromasi čitava grada (ondje je zdravstveni zavod, ondje su misionarke ljubavi). Bolno su to istinite slike i života dvaju franjevaca koji su preporodnim djelovanjem utjecali na prijelomno devetnaesto stoljeće Bosne i Hercegovine. Grgo Martić – političar, prosvjetitelj i pjesmotvorac; Ivan Franjo Jukić – pobunjenik, pustolov i prorok. Prvomu se ulica diči spomenikom; drugomu se ulicom pružaju tek zarasle tračnice.
Iako je fra Grgo Martić u kulturnom pamćenju ostao pod jačim svjetlom nego njegov zlosretni subrat, i njegova luč gotovo da gasne. O dvjestotoj obljetnici rođenja toga hrvatskoga Homera, koja se navršila 24. siječnja, nije se o njemu čulo ni riječi, nekmoli stiha (suvremenomu je čitatelju upravo nevjerojatno da ih je Martić iza sebe ostavio više od 30 tisuća).
Rodna Rastovača kraj Posušja, Kreševo gdje je izdahnuo, Zagreb u kojem je studirao – svi jednakim mukom svjedoče o zaboravu na jednoga od velikana koji su i riječju i djelom svojemu narodu izborili jezik kojim bi uopće nešto pamtio.
No fra Grgo, vedar kakav je bio, teško da bi i to zamjerio. Videći sadašnju nevolju svojega naroda u Bosni i Hercegovini – nevolju protiv kakve se za Turaka i osobno miroljubivo borio – vjerojatno bi prije zavrnuo rukave habita ili osedlao konja. U svakom slučaju, mirovao ne bi. Da ga je probuditi iza sna, sigurno bi fra Grgo imao barem savjet – ne za gospodare meteža u svojoj domovini, nego za obične, male ljude koji čine tu domovinu usred meteža, pa i za one uokolo njega. A možda to buđenje i nije nemoguće?
Prije nego što na zvuke jutarnjega zvona zaškripe daske franjevačkoga kora u Kreševu, iza sna se budi mladi Mato; svega mu je 12 godina. S bijednim zavežljajem sprema se uteći iz samostana, pregaziti potok Jasenovac pa udariti šumom na jug, dokle ga već noge odnesu – ako treba, sve do Posušja. Sama providnost na njegov put nanosi staroga fratra noćobdiju koji je na Matinu preplašenu licu brzo iščitao namjeru. No bukvicu mu nije očitao. Taj susret ne će Matu samo vratiti u kreševski samostan; on će mu nekim čudom vratiti i vjeru u franjevačko poslanje. Od njega se, pod redovničkim imenom Grgo, ne će odvojiti sve do smrti na istom mjestu 1905.
No Grgo će Martić još mnogo puta poželjeti pobjeći. Ne, doduše, od trostrukoga čvora evanđeoskih zavjeta, nego od čvora nemira i sužanjstva koji je stezao vrat čitavoj Bosni:
Smirno ovdje živjet ne možemo
A bježati nikud ne smijemo…
Jadni ljudi, što smo zaslužili!…
(Plač od Bosne)
Zapis je to iz doba turskih ustanaka i kršćanskih buna, velikosrpskih presezanja i austrougarskih kalkulacija – dok novorođena Europa slavna živi u naroda miru i slobodi. Fra Grgo je sa sjetom predosjećao da će Bosna u ovim opancima i Anti-Christa dočekati, no s jednakom je skepsom osluškivao i nagovještaje jugoslavenske ideje, jadno stanje Jugovićah.
Mi njekoličak nas, osjetljivih sjedimo pa se kamenimo – priznanje je od kojega bi čovjek pomislio da je fra Grgu posve skamenila slika svijeta u kojem je živio. No to je tek suzdržano lice zrela redovnika. Dječačko srce što je jednoć žudjelo idilu posuškoga djetinjstva nije odustalo od bijega jer te idile ne bi bilo. Odlučilo se na ostanak jer je ponad nje otkrilo sestricu siromaštinu. Prva je fra Grgina stanica – prepoznati svu dubinu svoje siromaštine. Zaplakati nad njom, ako treba. Prionuti uz nju tek toliko da ju nitko ne pomisli preprodavati kao idilu.
Negdje otkako se zaredio 1845., fra Grgo sanja jedan te isti san. Trebat će mu gotovo dvadeset godina da ga u potpunosti ostvari. No sanja ga takvom silinom da neprestano o njemu govori i piše. Naizgled on je posve uobičajen: riječ je, naime, o školi. Ipak, ta je škola za svoje doba iznimna: nju besplatno pohađaju i djevojčice i dječaci, i kršćani i muslimani; u njoj se šest sati dnevno, pet dana u tjednu, na pučkom izgovoru podučava svemu znanju koje uopće postoji: gramatici i matematici, zemljopisu i povijesti. Konačno, ona sva počiva na jednostavnu geslu: dječicu u strahu Božjem bukvaru približiti i na pero sviknuti.
Snovi su književnika rijetko kada više od torza. To su gromade misli što, jednom zapisane, lebde između neba i zemlje te krijepe umove jer su i same jedre, a uznemiruju ih jer su i same rastrzane. Fra Grgo – barem u snovima – nije književnik; on svoju školu sanja cjelovito. Na javi on je pak posve oprječno književno stvorenje, naoko hitro i oskudno. Svoje misli on ne dijeli sa širokim krugom ljudi u tisku; on ih znancima povjerava u pismima koja u strahu od turskoga nadzora redovito spaljuje.
Svoje epske Osvetnike on ne glača poput uzora mu Horacija, kojega naizust citira usred narodnoga deseterca; on ponizno moli svojega čitatelja da ih dotjera.
Druga se fra Grgina stanica čini za sadašnjost neznatnom poput ispostave u pustinji. No ona je zapravo središnja točka njegova misaonoga bića. Martić je bio svjestan jedinstvene književne naravi čovjeka i trojstvene naravi književnosti. Misao koju sam želi pisanjem izraziti čovjek spoznaje – čitanjem tuđih misli (Martić je zato u deseterac prevodio Tolstoja i Chateaubrianda). Tuđu misao koju želi čitanjem spoznati čovjek dohvaća – u razgovoru s drugim (Martić je zato priredio izgubljeni tursko-hrvatsko-srpski rječnik). Razgovor s drugim čovjek se uči zapodijevati – pisanjem za njega (Martić je zato pripremio dvije jezične početnice).
Škola koja započinje proučavanjem tradicije, nastavlja se njezinim zajedničkim tumačenjem i završava osobnom nadgradnjom za opće dobro – nije škola. To je preobrazba društva u strahu Božjem.
Ljeto je 1902. Fra Grgo je već neko vrijeme onemoćao te više ne zalazi u samostanski vrt u Kreševu da kalemi biljke. A nema ga ni da skelom prijeđe Savu i navrati u Đakovo prijatelju Strossmayeru. Ni biskupa ubrzo ne će biti, no ostaju gajevi koje je posadio, a u njima – slavuji. Fra Grgo bi ih znao satima slušati sjedeći na kamenu ili travi. Oni ga sada bude svako jutro, iako u cijelom Kreševu ni jednoga slavuja nema. Njihov pjev uvijek oživi u snu. Kao i očarano lice onoga dječaka kojemu je prvomu objasnio da je zemlja svojim oblikom najsličnija jabuci.
O završetku hodočašća fra Grginim duhovnim krajolikom bilo bi ga logično zaiskati politički, gospodarski ili pravni savjet. No to bi ga, kao hodočasnika, zasigurno duboko razočaralo. Jer njegova treća, franjevačka stanica ne progovara glavi poput prve ni rukama poput druge, nego srcu. Poziva ga da se očuva od tereta pa da može satima slušati slavuje. Da pjev u njem ostane čak i kad slavuji nestanu. Poziva ga da se očuva od opačine pa da se može godinama radovati rastu djeteta. Da se novi koraci nastave čak i kad stari zastanu. Pjev svega stvorenja, pitanja najmanjih od ljudi – to su izvori najljepših čuđenja i čuda, sve do na kraj svijeta.
A četvrta stanica? Zasijana negdje na potezu od Jukićeve do Martićeve. Od Posušja do Kreševa. Od knjige do srca.
