Kada se na istaknutom javnom mjestu postavlja spomenik koji govori o nekoj povijesnoj osobi ili događaju, njegova je svrha uvijek šira od puke faktografije – spomena datuma događaja i imena aktera zbivanja. Iako su neživi i nijemi, spomenici uvijek govore o specifičnoj viziji prošlosti, a kao takvi oni govore i o vrjednotama društva koje ih je podiglo. Na 23. kolovoza, na dan kada je u Moskvi 1939. sklopljen zloglasni Pakt Ribentrop-Molotov, Europa se spominje žrtava totalitarizama 20. stoljeća. Punim nazivom to je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. A upravo takva poruka – da su svi totalitarizmi, i oni desni i oni lijevi, iza sebe ostavili teške zločine – daje se iščitati iz spomeničke baštine prijestolnica zemalja članica današnje Europske unije koje su tijekom 20. stoljeća iskusile dvostruko totalitarno zlo – i nacističku i komunističku strahovladu.
Od jugoistoka do sjeveroistoka EU-a to su Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Latvija i Litva. Jasno, tomu bi se popisu mogla pribrojiti i Njemačka, gdje je nacizam »izumljen« i gdje je vladao dvanaest godina, a nakon totalnoga poraza nacističke pretenzije proširenja na čitavu Europu polovica zemlje ostala je pod komunističkom vlašću. Za većinu prijestolnica spomenutih zemalja nije nikakva neuobičajenost da se na istaknutim mjestima u središtu grada uz spomenike žrtvama nacizma i fašizma mogu vidjeti i spomenici ubijenih, zatvorenih i zlostavljanih u vrijeme komunizma. Točnije, u samo dvije prijestolnice među dvanaest spomenutih zemalja ne postoji spomenik ili trg žrtvama komunizma – u Zagrebu i Ljubljani.
Bilo da je riječ o spomenicima žrtvama nacizma ili pak komunizma, među europskim gradovima uvjerljivo prednjače srednjoeuropske prijestolnice. Redom, riječ je o vrlo dojmljivim umjetničkim ostvarenjima. U Budimpešti, glavnom gradu susjedne Mađarske, uz desetak spomenika koji tematiziraju holokaust, među kojima su možda najpoznatije glasovite cipele na peštanskoj strani šetnice uz Dunav, nalazi se i više spomenika koji tematiziraju stradanja u vrijeme komunizma. Među njima prednjači Spomenik žrtvama revolucije iz 1956. godine u središnjem budimpeštanskom gradskom parku. Da bi se upoznala njegova središnja poruka, potrebna je prije svega i mala mjera interakcije i znatiželje.
Naime, ako se spomeniku prilazi sa stražnje strane, posjetitelj će se naći između negostoljubivih i korodiranih stupića koji sežu uvis onoliko kolika je prosječna visina čovjeka. Kako se posjetitelj kreće između stupića prema srebrnomu rubu spomenika, tako ostaje sve manje prostora. Spomenik simbolizira sve Mađare, različitih interesa i osobnih uvjerenja, koji su se ujesen 1956. ujedinili i odlučili pružiti otpor staljinizmu na ulicama glavnoga grada svoje zemlje. Nadalje, lokacija toga spomenika nosi duboku poruku i pokazuje koliko spomenici sami po sebi ne mogu biti bezazleni. Naime, upravo se na tom mjestu nalazio dvadeset i pet metara visok Staljinov spomenik koji je ondje postavljen 1951. godine, dakle za vrijeme života »velikoga vođe«. Za ustanka 1956. Mađari su oborili osam metara visok Staljinov kip pa su na spomeniku u njegovu čast preostale samo – Staljinove čizme. Postolje s čizmama nedodirljivoga vođe SSSR-a danas je jedna od glavnih atrakcija u budimpeštanskom »Memento parku«, svojevrsnoj povijesnoj ropotarnici u kojoj se nalaze brojni Lenjinovi, Staljinovi i drugi socrealistički spomenici koji su sve do pada komunizma stršili iz budimpeštanskih trgova. Od sličnih spomenika žrtvama komunizma u Budimpešti se još može u četvrti Korvin posjetiti i spomenik svim mladićima koji su se 1956. pobunili protiv sovjetske vlasti poznatiji pod kolokvijalnim nazivom »Dečki iz Pešte«, a nedaleko od Ribarske tvrđave u Budimu njima je tematski sličan i spomenik Peteru Mansfeldu, koji je kao šesnaestogodišnji mladić sudjelovao u pobuni 1956. Tri godine kasnije, netom je stupio u punoljetnost, komunistički ga je režim ubio. Mađarske žrtve iz 1956. godine komemorira i spomenik na trgu Hargita, podignut 2012. godine, koji je izrađen od komada kaldrme na kojima su ispisana imena 2354 žrtava komunizma. Pomalo je u sjeni velikih budimpeštanskih arhitektonskih atrakcija reljef žrtvama komunizma u jednom parku četvrti Lagymanyos.
Iduća srednjoeuropska »spomenička« postaja nakon mađarske prijestolnice jest Bratislava, glavni grad Slovačke, koja je do pada komunizma zajedno s Češkom činila državu koja se punim imenom zvala Čehoslovačka Socijalistička Republika. U starom središtu Bratislave, u parku u ulici Jakubovo namestie, 2005. godine podignut je spomenik svim političkim zatvorenicima čehoslovačkoga komunističkoga režima, koji je vladao od 1948. do 1989. godine. Spomenik čini velika stijena koja simbolizira težak fizički rad kojemu su bili podvrgnuti politički zatvorenici u rudnicima, među kojima je zloglasno mjesto bio rudnik uranija u Jachymovu, gradiću na sjeverozapadnom rubu Češke, desetak kilometara udaljenu od poznatoga odmarališta i lječilišta Karlovy Vary. Na spomeničku stijenu uklesani su obrisi lica, ruku i križa te riječi »Obetiam komunizmu« – žrtvama komunizma.
No središnje mjesto štovanja žrtava komunizma među slovačkim narodom zauzimaju Vrata slobode u Devinu, prigradskom naselju Bratislave, uz obalu kod koje se rijeka Morava ulijeva u Dunav. To je i pogranično mjesto, tik uz nekadašnju Željeznu zavjesu, mentalnu i fizičku granicu koja je građanima Čehoslovačke onemogućavala prelazak u susjednu Austriju. Spomenik čine velika betonska vrata nalik slavoluku, prošarana udubinama od metaka strojnice. Posjetitelj se vratima kreće slobodno, premda se uz gornji rub nalaze svinute rešetke. No one simboliziraju slobodu koja je ipak na kraju probila Željeznu zavjesu. Natpis podno spomenika posjetitelja izvještava da je u vrijeme komunističke strahovlade više od 400 građana Čehoslovačke ubijeno duž granice s Austrijom. »Željezna zavjesa ovdje je nekoć stajala, nije ju bilo moguće razgrnuti, ona je morala biti uništena… Ti koji si slobodan i nesputan nemoj zaboraviti da su sloboda mišljenja, djelovanja i sanjanja vrjednote za koje vrijedi živjeti i podnijeti žrtvu«, stoji među ostalim u spomenutom natpisu. U kamenu su uklesana i imena svih žrtava za koje se zna da su ubijene prilikom pokušaja prelaska granice. Dio spomeničkoga kompleksa u Devinu je i bista katoličkoga svećenika i redovnika salezijanca don Antona Srholeca. Da bi završio studij teologije i mogao postati svećenik, 1951. godine Srholec je kao 22-godišnji mladić pokušao preplivati rijeku Moravu, no režim je bio brži. Uhvaćen je i osuđen na 12 godina teške robije, a u zatvoru je proveo deset godina, od kojih je najviše bio u spomenutim rudnicima u Jachymovu. O tome je napisao i knjigu svjedočanstava, u slobodnom prijevodu »Svjetlo iz dubina koncentracijskoga logora u Jachymovu«. Tek 1969. godine uspio je nadmudriti režim te otputovati u Rim, gdje ga je za svećenika zaredio papa Pavao VI. Nakon pada komunizma u slovačkoj je javnosti ostao upamćen po osnivanju centra za beskućnike »Resota« u Bratislavi.
Brdo Petrin među najatraktivnijim je povijesnim mjestima češke prijestolnice. Ondje se nalazi Zid gladi, željezni vidikovac koji uvelike podsjeća na Eiffelov toranj, labirint zrcala, brojni uređeni parkovi i rekreacijske staze. Petrin se spominje i u nekim djelima Franza Kafke, kao i u romanu »Nepodnošljiva lakoća postojanja« Milana Kundere. Od 2002. godine na atraktivnom brdu uz rijeku Vltavu podignuta je nova znamenitost – impresivan spomenik žrtvama komunizma. Šest brončanih figura identična lika postavljeno je na stube. S prvom figurom sve je naizgled dobro. No već iduća ima pukotinu na glavi te pukotinu koja se od desnoga ramena spušta prema trupu. Idućoj figuri nedostaje lijeva polovica tijela, sljedećoj još veći komad trupa, sve do šestoga kipa koji se gotovo i ne može nazvati kipom jer su to tek dvije noge preostale od cjelovitoga čovjeka.
Takva raspadajuća dinamika simbolizira upravo onu razornu dinamiku kojom je komunistička represija – fizički i duhovno – nastojala raskomadati svakoga protivnika. Od prve do posljednje stube središtem spomenika prolazi nit u kojoj su uklesani brojidbeni razmjeri zločina čehoslovačkoga komunističkoga režima – 205 486 uhićenih, 170 938 protjeranih iz zemlje, 4500 umrlih u zatočeništvu, 327 ubijenih prilikom pokušaja bijega, 248 strijeljanih… Plaketa uz spomenik izvještava posjetitelja: »Ovaj spomenik žrtvama komunizma posvećen je ne samo onima koji su bili zatvoreni ili ubijeni, nego i svima čije je živote uništio totalitarni despotizam.« Oprjeka totalitarizmu i simbol slobode za sve je Čehe praški Vjenceslavov trg. Ondje se u siječnju 1969., nakon što je prethodnoga ljeta sovjetskom vojnom intervencijom ugušeno praško proljeće, zapalio student povijesti i političke ekonomije Jan Palach. Nedaleko od kipa sv. Vjenceslava, po kojem je trg i dobio ime, na mjestu gdje je Palachovo beživotno tijelo udarilo u pločnik danas iz betonskih kocaka nenametljivo izranja križ. On je postavljen vijugavo da bi asocirao na kretnju plamena te tako Palachovu žrtvu predstavio kao baklju slobode. No nije ondje riječ samo o čuvanju spomena na njegovu žrtvu. Naime, manje je poznato da se mjesec dana nakon Palacha, u veljači 1969. godine, na istom trgu zapalio i njegov kolega i student Jan Zajic. Stoga je u križu ugravirano i njegovo ime.
Sravnjena sa zemljom u vrijeme nacističke okupacije, poljska prijestolnica danas je jedan od snažnijih europskih velegradova i važno gospodarsko-političko središte. Iskusivši razaranja i masovno uništenje stanovništva kao ni jedan grad u ratnoj Europi, Varšava je danas europska prijestolnica koja vjerojatno ima najveći broj ulica, trgova i spomenika koji komemoriraju žrtve totalitarnih režima 20. stoljeća.
Simbol junačkoga otpora zlima i ranama koje je poljskomu narodu od zloglasne 1939. godine sve do pada Berlinskoga zida nanio sovjetski komunizam Spomenik je palim i ubijenim na istoku. Podignut je 1995. godine u Muranowskoj ulici, koja se nalazi nedaleko od stare jezgre Varšave u kojoj se nalaze kraljevski dvorac, katedrala sv. Ivana, predsjednička rezidencija, bazilika sv. Križa, Centar znanosti »Kopernik«… Spomenik je izrađen od bronce i čini ga otvoreni vagon na kojem su kao oprjeka ateističkomu komunizmu posloženi simboli triju najvećih svjetskih religija – kršćanstva, židovstva i islama. Vagon je postavljen u položaj spuštanja niz brdo, a na mjesto svake drvene daske koje okomito sijeku i podupiru željezne tračnice stavljeno je po jedno od imena sovjetskih koncentracijskih logora, »arhipelaga gulaga«, u koje su deportirani Poljaci. Istaknuto mjesto ima i poljski križ hrabrosti te poljski orao zarobljen užetom. Tijekom pohoda svojoj domovini 1999. godine pred spomenikom je molio papa Ivan Pavao II. Za vrijeme posjeta Poljskoj 2006. godine papamobil pape Benedikta XVI. prošao je pokraj spomenika na putu do varšavske katedrale.
