Od bagremova drva neka naprave kovčeg: dva i pol lakta dug, lakat i pol širok i lakat i pol visok. (Izl 25, 10)
Makar je doba po svemu mekano, danas se posvuda uzdiže krutost. Nije tek riječ o nepopustljivosti misli ili nepokolebljivosti riječi, pa čak ni o trajnosti navika ni o ustrajnosti nakana; one su sve doista omekšale. Riječ je, naime, o krutosti samoga čovjeka: o temeljnom manjku nutarnje savitljivosti i podatljivosti, zbog kojih čovjek niti usvaja tuđe niti podiže svoje, nego se samo skrućuje u se i postaje – okrutan. Jednostavnije rečeno, krut čovjek lako oteža. A takva se može samo uzdizati ili zaobilaziti – jer on se sam više ne može pokrenuti.
Oprjeka okrutnomu u svakodnevnomu je jeziku – mimoza. No biljke iz potporodice mimoza sve su, samo ne slabunjave. One mogu rasti i na pijesku i na kamenu, a otporne su i na sušu i na mraz; njihovim se mahunama hrane pustinjske životinje, a gumom s njihovih rana liječe se ljudi. No najzanimljivije od svega, njihovo je drvo lako, a tvrdo, ali i nepropadljivo. Upravo je zbog tih svojstava Bog Mojsiju naredio da Kovčeg saveza načini od akacije, drva srodna mimozi. Akaciju je zbog sličnosti lako pobrkati s bagremom, no bagrem je od nje mnogo – teži.
Lakoća akacije slika je ploda Duha kojim je Marija obilovala – uslužnosti. A zbog lakoće s kojom je služila Marija je zaslužila i naziv »Škrinje zavjetne«. Jer da je, unatoč milostima kojima ju je Bog obdario, ostala teška poput bagrema, ne bi svijetu mogla donijeti Krista. U svojoj uslužnosti ona vazda ide ispred Božjega naroda tek toliko da on uvijek može oćutjeti njezinu blizinu, a da ipak ne zaboravi Božju veličinu. Kao i Kovčeg, njezin slatki jaram uzdižu tek odabranici Božji; kao i izabrani narod, Crkva pobjeđuje tek kad ju ne zaobilazi.
