POVIJEST POSEBNE DUHOVNE POMOĆI Pregled razvoja duhovnog praćenja

Snimio: I. Uldrijan

U drugoj polovici IV. st. počeo je cvjetati monaški život na Zapadu osobitom zaslugom Ivana Kasijana u južnoj Francuskoj i, nešto kasnije, sv. Benedikta u Italiji (V. – VI. st.). Benedikt je uveo novu organizaciju monaškoga života odvajajući novicijat s jednim učiteljem, čiji je rad bio potpomognut i upotpunjen duhovnim nagovorima i podukama opata.

Služba duhovne pomoći

Petnaesto stoljeće donijelo je snažan poticaj formiranju figure duhovnoga vođe koja je trajala do druge polovice prošloga stoljeća.

Petnaesto stoljeće donijelo je snažan poticaj formiranju figure duhovnoga vođe koja je trajala do druge polovice prošloga stoljeća.

U XIII. stoljeću došlo je do još odlučnijih promjena u pogledu glavnih mjesta duhovne pomoći: pojavljuju se prosjački redovi, koji više nisu bili stabilno vezani uz samostan, nego su orijentirani na službu apostolata. Posvetili su se propovijedanju i poučavanju vjernika. Laici su se približili samostanima, nerijetko kao članovi »trećega reda« ili bratovština, tražeći duhovnu pomoć. Služba duhovne pomoći i vodstva na osobit se način pružala posvećenim ženama.U XI. st. došlo je do važne promjene glede slike duhovnoga vođe: opat mora biti svećenik i tako je postalo normalno da duhovno vodstvo bude neodvojivo vezano uz ministerijalno svećeništvo.

Znanje, iskustvo i razboritost

U XVI. st. pojavili su se veliki svetci mistici i duhovni vođe, tj. učitelji duhovnoga života. Sv. Ignacije Loyolski, po svojim pravilima za razlučivanje duhova, nudi solidan vodič za analiziranje duhovnih iskustava i vođenja vjernika prema punomu ostvarenju njihova poziva. Sv. Terezija Avilska, u svojoj brizi da u njezinim samostanima ne bi nedostajalo mudrih duhovnih vođa, čiji je nedostatak iskusila na vlastitoj koži, osjećala je potrebu opisati kvalitete koje trebaju posjedovati duhovni vođe njezinih kćeri, kao i svih tražitelja kršćanske savršenosti.

Među kvalitetama ističe znanje, iskustvo i razboritost. Sv. Ivan od Križa, nakon što je u svojim spisima oštro kritizirao nekompetentnost mnogih duhovnih vođa, pozvao ih je da postanu pravi svjedoci Boga, naviknuti na osluškivanje Duha, koji je »glavni djelatnik, vođa i pokretač duša«. Sv. Franjo Saleški osobito se istaknuo u duhovnom vodstvu laika i prvi je pridonio razvoju teorije duhovnoga vodstva. Svojim djelom »Filotea«, u kojem potiče na svetost sve one koji žive u svijetu, pridonio je širenju te službe među angažiranim laicima.

Od XVII. stoljeća sve do naših dana dolazi do obilnoga širenja i literature i prakse duhovnoga praćenja.

IZVORGlas Koncila br. 15-16/2020.
Prethodni članakTREĆA USKRSNA NEDJELJA Na putu beznađa milost zahvaća
Sljedeći članakTEOLOŠKA MEDITACIJA U VRIJEME PANDEMIJE KORONAVIRUSA »Obratite se i vjerujte evanđelju«