U drugoj polovici IV. st. počeo je cvjetati monaški život na Zapadu osobitom zaslugom Ivana Kasijana u južnoj Francuskoj i, nešto kasnije, sv. Benedikta u Italiji (V. – VI. st.). Benedikt je uveo novu organizaciju monaškoga života odvajajući novicijat s jednim učiteljem, čiji je rad bio potpomognut i upotpunjen duhovnim nagovorima i podukama opata.
Petnaesto stoljeće donijelo je snažan poticaj formiranju figure duhovnoga vođe koja je trajala do druge polovice prošloga stoljeća.
U XIII. stoljeću došlo je do još odlučnijih promjena u pogledu glavnih mjesta duhovne pomoći: pojavljuju se prosjački redovi, koji više nisu bili stabilno vezani uz samostan, nego su orijentirani na službu apostolata. Posvetili su se propovijedanju i poučavanju vjernika. Laici su se približili samostanima, nerijetko kao članovi »trećega reda« ili bratovština, tražeći duhovnu pomoć. Služba duhovne pomoći i vodstva na osobit se način pružala posvećenim ženama.U XI. st. došlo je do važne promjene glede slike duhovnoga vođe: opat mora biti svećenik i tako je postalo normalno da duhovno vodstvo bude neodvojivo vezano uz ministerijalno svećeništvo.
U XVI. st. pojavili su se veliki svetci mistici i duhovni vođe, tj. učitelji duhovnoga života. Sv. Ignacije Loyolski, po svojim pravilima za razlučivanje duhova, nudi solidan vodič za analiziranje duhovnih iskustava i vođenja vjernika prema punomu ostvarenju njihova poziva. Sv. Terezija Avilska, u svojoj brizi da u njezinim samostanima ne bi nedostajalo mudrih duhovnih vođa, čiji je nedostatak iskusila na vlastitoj koži, osjećala je potrebu opisati kvalitete koje trebaju posjedovati duhovni vođe njezinih kćeri, kao i svih tražitelja kršćanske savršenosti.
Među kvalitetama ističe znanje, iskustvo i razboritost. Sv. Ivan od Križa, nakon što je u svojim spisima oštro kritizirao nekompetentnost mnogih duhovnih vođa, pozvao ih je da postanu pravi svjedoci Boga, naviknuti na osluškivanje Duha, koji je »glavni djelatnik, vođa i pokretač duša«. Sv. Franjo Saleški osobito se istaknuo u duhovnom vodstvu laika i prvi je pridonio razvoju teorije duhovnoga vodstva. Svojim djelom »Filotea«, u kojem potiče na svetost sve one koji žive u svijetu, pridonio je širenju te službe među angažiranim laicima.
Od XVII. stoljeća sve do naših dana dolazi do obilnoga širenja i literature i prakse duhovnoga praćenja.
