POVIJEST SE PONAVLJA Mladi u Hrvatskoj ne žele biti sluge

Foto: Shutterstock

Predsjednica je svojim izjavama za austrijske novine o siromaštvu u bivšoj Jugoslaviji progovorila i o tome da čak nije bilo dovoljno prehrambenih proizvoda pa se i jogurt mogao birati samo jedan. Izazvala je niz reakcija, osobito bivših komunista, pa se čak javio i Manolić govoreći da je svega bilo u izobilju. Jasno je da je bilo, ali kako za koga. Za neke se našlo biranih proizvoda koje su znali dobivati i iz inozemstva. Ivan Hrstić to zanimljivo opisuje u tekstu u Večernjem listu pod naslovom »Predsjednica opet izazvala jogurt-revoluciju« i navodi da je čak katastrofalan poraz Vatrenih pao u drugi plan. »A sve zato što nam je predsjednica naše omrznute kapitalističke domovine uvrijedila našu nekadašnju, ali nikad prežaljenu socijalističku domovinu. (…) Naravno, odmah su poskočili dežurni čuvari tekovina revolucije s uobičajenim arsenalom ‘dokaza’ što se sve u ono vrijeme u Jugi proizvodilo, a danas se, na žalost, samo uvozi.

Dovoljno je sjetiti se 71. godine i studentskoga bunta kada je velik dio studenata zbog isticanja Hrvatske morao završiti u zatvoru na preodgoju. I mnoge stvari koje nam se danas događaju posljedica su tih godina, koje još nisu sasvim izblijedjele.

Predsjednica je, istina, mogla navesti mnogo jači primjer. Da ne spominjemo redukcije i par-nepar, mogla je, recimo, reći da nismo mogli proizvesti ni kruha koliko nam treba. Ja se i dalje živo sjećam kako sam kao dječarac u provincijskom gradiću stajao u redovima za kavu, deterdžent, pa čak i mlijeko i kruh. Teško je zaboraviti kako je trebalo unaprijed prijaviti koliko kruha trebaš. I frustraciju ako si ujutro zakasnio, pa ostao bez kruha, a poslijepodne ga više nigdje nije bilo. Čekao sam u redu pred samoposlugom kako bih dočekao kamion iz gradske pekare i ulovio još vruću štrucu ili dvije, ali više od toga nisi mogao odjednom kupiti ako nisi ponovno stao u red. A to pak nije imalo smisla, jer su ionako oni na kraju reda često ostajali bez kruha. Svatko pametan u rezervi je imao poneku vreću brašna. Ima li išta slikovitije od toga u kakvom smo društvu zapravo živjeli? Istina je, to što danas (donekle!) slobodno mogu javno reći da sam Hrvat neće mi donijeti kruh na stol. No, u ono vrijeme, zbog toga si lako mogao izgubiti mogućnost zaraditi novac za kupiti taj kruh. Ili bi ti država osigurala besplatan kruh i vodu na nekoliko godina, jer predsjednica nije nimalo slagala kad je rekla da se zbog isticanja hrvatstva završavalo i u zatvoru. Da, mogao si slobodno reći da si Hrvat – onda kad te neki ‘drug’ za to službeno pita. Mogao si se bez ikakvih posljedica kao Hrvat izjasniti i na popisu stanovništva, jednom u desetak godina, ali da iz čista mira javno ističeš da si Hrvat – možda ne bi završio u zatvoru, ali svakako bi pod povećalo raznih službi. Pa ako bi bio dovoljno lud pa to ponavljaš, karijera ti je bila zapečaćena.«

Napad jogurt-revolucionara

»U ono vrijeme izići na ulicu i vikati da si Hrvat bilo je na istoj razini kao danas vikati ZDS – možda ne bi osvanuo u zatvoru, ali svakako bi na policijskoj obradi. Studenti su izbacivani iz domova zbog pjevanja Vile Velebita, histerija i hajka na Vicu Vukova kao hrvatskog nacionalista krenula je kad je odbio za nastup pred Titom izokrenuti vrpcu s hrvatskom trobojnicom. Zbog toga je zabranjen na gotovo dva desetljeća – još krajem 80-ih Goranu Bregoviću službe su poručile da nije pametno da mu Vice na albumu otpjeva ‘Ružica si bila, sada više nisi’. I onda sad jogurt-revolucionari napadaju Kolindu Grabar-Kitarović zato što istinu veli da smo se nakon WWII našli iz željezne zavjese!« Naravno da jesmo, valja se složiti s autorom teksta. Dovoljno je sjetiti se 71. godine i studentskoga bunta kada je velik dio studenata zbog isticanja Hrvatske morao završiti u zatvoru na preodgoju. I mnoge stvari koje nam se danas događaju posljedica su tih godina, koje još nisu sasvim izblijedjele.

Trojica na tri strane svijeta

Na to se nadovezuju i mnogi koji nemaju posao i odlaze iz zemlje, što je jednim dijelom uzrokovano ratom. Mnogi odlaze iz Hrvatske pa je potresna priča Marija Vinkovića koji je ispratio sina u Njemačku. »Dodatno su me u svemu tome pogađale slike Vinka dok ulazi u autobus i odlazi. One me i dalje proganjaju«, prenio je Vinkovićeve riječi Branimir Bradarić u Večernjem listu. »Danas Vinko radi u Njemačkoj kao vozač kamiona i, kako nam je prenio njegov otac, već je uspio nešto i uštedjeti. Plan mu je da se u budućnosti vrati u Hrvatsku i tu pokrene nešto svoje te da ne bude ‘ničiji sluga’.« Govoreći o sinu koji je otišao trbuhom za kruhom, otac kaže da je u Vrbanji radio za nekoliko obrtnika, ali je malo zarađivao (kao i otac i Vinko je šumarski tehničar). »Strašno mi je žao što je otišao. Supruga Milka i ja radili smo po nekoliko poslova da ih školujemo, a sada su njih trojica na tri strane svijeta. Vinko je u Njemačkoj, Antun u Vinkovcima, a Željko u Zagrebu. Kuća nam je ostala prazna«, izjavio je otac.

Jesu li bolnice u raspadu prioritet?

Da je dovoljno nepažnje prema zdravstvu i objektima piše Ivana Krnić u Jutarnjem listu. Gljivice i vlaga na pulmološkom odjelu zagrebačkoga KBC-a Sestre milosrdnice zaprepastile su pacijenta koji je ovih dana snimio fotografiju koja se na društvenim mrežama munjevito dijelila, a ljutiti su građani objavljivali fotografije iz drugih bolnica koje pokazuju raspadajuće stanje velikoga dijela zdravstvenih ustanova unutar kojih su derutni prostori, razvaljene stolice, napuknuti zidovi, sramotni sanitarni čvorovi. »Nije ovo prvi put da građani preko društvenih mreža pokazuju gdje se liječe pa smo i od Facebook grupe ‘I to je Zagreb’ dobili niz fotografija koje su građani u zadnje vrijeme stavljali na internet. O ovim zadnjim slikama iz KBC-a Sestre milosrdnice pitali smo ravnatelja ustanove i resorno ministarstvo. ‘U dotrajale bolnice nema smisla ulagati, ali za održavanje, kao što je bojenje i higijena, ravnatelji imaju novca i to je isključivo njihova odgovornost’, poručio je za Jutarnji ministar zdravstva Milan Kujundžić. Ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice prof. dr. Mario Zovak kaže da su se službe održavanja pokrenule i da se već traži način da se s najmanje moguće novca riješi problem plućnog odjela kako bi mogao funkcionirati na civilizacijskoj razini. ‘Znam otprije da plućni odjel u toj prastaroj zgradi nije u idealnoj situaciji. No ozbiljne rekonstrukcije nisu moguće jer novca nema. To nije samo pitanje gljivica i farbanja, nego bi trebalo sve izmijeniti, od instalacija, izolacije…’, kaže Zovak. Dodaje da Fond za održavanje, s obzirom na prioritete, a u što spadaju lijekovi i ugradbeni materijali, raspolaže malim budžetom pa rješavaju samo incidentne situacije, kaže Zovak. ‘Zadnja ozbiljna investicija u smislu gradnje u Vinogradskoj je bila 1984., kad je napravljena nova zgrada Interne. Od tada se sve svodi na uređivanje, premazivanje i nužnu rekonstrukciju. Većina tih popravaka išla je kroz donacije dobrih ljudi i prijatelja bolnica, što nije neobično ni u svijetu’, kaže Zovak.«

Djeca i mladi kao igle u plastu sijena

Dijana Jurasić u Večernjem listu pita se mogu li besplatni stanovi zadržati mlade. »Svako je rođeno dijete u Hrvatskoj dobra vijest, baš kao i ostanak svake mlade obitelji koja je zbog mjera stambenog zbrinjavanja odlučila ne spakirati kofere. Ali, nažalost, realnost je takva da su te mjere samo kap u moru rješavanja demografskih problema.« Upitala je i sljedeće: »Što su 253 rođena djeteta zahvaljujući lanjskim mjerama subvencioniranja kredita u odnosu na 80 tisuća iseljenih 2017. godine, od kojih je glavnina u ovoj zemlji mogla samo preživljavati? Dobro je što će 2000 novih obitelji i ove godine dobiti priliku kupiti stan ili kuću uz povoljne kamate i što će im država prvih nekoliko godina plaćati od 30 do 51 posto rate kredita, ovisno o razvijenosti grada ili općine. Ali, nažalost, loše je što se s mjerama kasni, pa danas u mnogim opustošenim općinama djecu i mlade treba tražiti kao iglu u plastu sijena. Pozitivno je što je država odlučila pola rate kredita plaćati prvih pet godina mladima u najnerazvijenijim općinama i gradovima i još dvije godine za svako rođeno dijete, ali problem je što paralelno ne čini više zajedno s jedinicama lokalne samouprave na stvaranju drugih uvjeta za pristojan život.« Autorica upozorava da se ne bi smjelo dogoditi kao lani da najviše odobrenih kredita bude u Zagrebu i drugim velikim gradovima i razvijenim općinama, što bi bio još jedan pokazatelj propadanja i izumiranja nerazvijenih gradova i općina, koje je davno trebalo spašavati.

IZVORGlas Koncila br. 38/2018.
Prethodni članakVJERSKI ŽIVOT U PODSTRANI, HRVATSKOM REKORDERU Kako je crkveno dijeljenje postalo zanimljivije od staničnoga
Sljedeći članakFILMSKI POTHVAT BROĐANINA ZA POKOJNOGA OTCA I UBIJENU DJECU U DOMOVINSKOM RATU Snaga ratnika krije se i u suzama