U javnosti se sve češće govori o »slučaju Kosinj« kao strateškom državnom projektu HEP-a i akumulacijskom jezeru za potrebe hidroelektrane Senj 2, što će dovesti do raseljavanja preostaloga stanovništva Gornjega Kosinja i okolnih zaselaka te potapanja Kosinjske doline. No da Kosinj i Lika nisu samo stočarstvo i ratarstvo, nego ogledalo velike povijesti i hrvatskoga identiteta svjedoči i nedavno obranjena doktorska disertacija informatičara i povjesničara dr. Ivana Mancea. Ubrzo objavljena i kao knjiga »Kosinjska tiskara« na 750 stanica postavlja Kosinj na kartu prvih europskih tiskara te ističe činjenicu da je na hrvatskom povijesnom prostoru otisnuta prva nelatinična tiskana knjiga, ali i da su Hrvati tiskali inkunabule na tri jezika i dva pisma. Prvi je to rad na hrvatskom jeziku koji kroz povijesno-informacijsku prizmu stavlja naglasak na povijest Like i hrvatsku inkunabulistiku.
U pravu ste, Kosinj i Kosinjska tiskara na neki su način postali dio mojega identiteta. To nije bio cjeloživotni plan ni agenda. Kosinj mi se jednostavno dogodio. Moj pokojni otac Drago Mance, koji je rođeni Kosinjanin, nije me vodio iz Zagreba na more, nego smo ljeta provodili kod bake Rože u Gornjem Kosinju. To djetinjstvo bilo je jednostavno sjajno i urezalo se u moju svijest. Tako se i susret s Kulundžićevom »Kosinjskom tiskarom« dogodio upravo kupnjom njegove knjige u Kosinju 1983. godine kada sam imao samo osam godina. Trebalo je proći puno godina do odrastanja i prvoga čitanja te upoznavanja sa svim problemima koje je autor imao. U tom smislu dogodila se i prva analiza Kulundžićeva rada za potrebe jednoga kolegija na poslijediplomskom studiju informacijskih znanosti. Tu analizu smatram svojim prvim radom o Kosinju, koji se od te 2007. godine nastavlja kontinuirano i ulazi već u sedamnaestu godinu rada i istraživanja.
Kako što svi znamo, kolofon našega prvotiska ne donosi podatke o mjestu tiskanja, majstorima tiskarima i/ili slagarima, organizatorima i sl., nego samo podatak o datumu dovršetka tiskanja: »Ljet gospodnjih 1483., mjeseca pervara, dni 22. ti misali biše svršeni.« Istraživači se danas ne slažu gdje je otisnut naš prvotisak, zbog čega imamo čak osam teza o mjestu tiskanja prvotiska.
Sve one analiziraju se u tom istraživanju, sa svim svojim prednostima i slabostima. Važno je naglasiti da smo do toga istraživanja govorili o tezama jer ni za jednu od njih nije bilo nekih ključnih dokaza ili pokazatelja. Danas kroz to istraživanje možemo govoriti o Kosinju kao najutemeljenijem i s najviše argumenata te posrednih i neposrednih dokaza. Na tom tragu važno je da knjiga uđe u čitateljski korpus kako prosječnih čitatelja tako i znanstvenika, koji će potom morati pročitati i usvojiti novosti koje ta knjiga donosi. Tek ćemo tada znati koliko će istraživanje biti prihvaćeno, citirano ili ne. Govorimo o procesu od sigurno nekoliko godina, a do tada mogu reći da su prve reakcije velikoga broja jezičara, povjesničara, arheologa i informatičara više nego pozitivne.
Svakako hoćemo, i to jednim vrlo lijepim događajem u Osijeku. Vrijedi naglasiti da je Kosinj u smislu naše prve tiskare u kojoj je i otisnut naš prvotisak prvi naveo književnik Zvonimir Kulundžić 1960. godine. Iako je imao pogrješaka u svojim promišljanjima te ponekih oprječnih tumačenja, sukus njegova promišljanja bio je ispravan identifikacijom prvoga slijepoga otiska u našem prvotisku. Radi se o potpisu rođenoga Kosinjanina Ambroza Kacitića od plemena Kolunića u kalendaru prvotiska kod mjeseca ožujka. Taj slijepi tisak donio je Kulundžić, a kako ćemo vidjeti kroz moje istraživanje svih slijepih otisaka u prvotisku, on je bio apsolutno na dobru tragu i ispravnoj interpretaciji toga slijepoga tiska. Njemu u čast, kao rođenomu Osječaninu i čovjeku koji je vrlo zanemaren u hrvatskoj znanosti, održat ćemo upravo u Osijeku – 22. veljače, na 541. obljetnicu tiskanja našega prvotiska – predstavljanje knjige »Kosinjska tiskara«.
Govorimo o interdisciplinarnom istraživanju, koje povezuje povijesnu kartografiju, informatiku i klasičnu povijesnu znanost. Još sam u svojoj prvoj knjizi o Kosinjskoj tiskari »Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi« iz 2013. tvrdio da problem naše prve tiskare ne može riješiti ni jedno područje znanosti samostalno. U tom istraživanju to se pokazalo apsolutno točnim i odgovorno tvrdim bez informacijskih znanosti ne bi bilo moguće doći do novih rezultata – koji se onda interpretiraju i analiziraju kroz povijesnu znanost. Digitalizacija knjižničnoga materijala knjižnica svijeta omogućuje nam danas pretraživati – u gotovo svakoj nacionalnoj, sveučilišnoj ili samostalnoj knjižnici gotovo svake države – doslovno milijarde stranica digitaliziranoga kartografskoga i tekstualnoga materijala, i to često prema pojedinom pojmu pretraživanja. Mogućnosti pristupu izvorima koje imaju današnji istraživači iz udobnosti svojega ureda ili doma jednostavno su neograničene. To nam je dala isključivo informatika i informatički alati pa tako moje istraživanje ima čak 790 izvora pisane i digitalne literature.
Ključni dokaz očituje se u slijepom tisku koji dolazi u našem prvotisku i koji je povezan s jednim zapisom u Novakovu rukopisnom misalu iz 1368. godine, a koji je poslužio kao predložak za tiskanje prvotiska. Slijepi tisak nastao je u procesu tiskanja našega prvotiska tako što je slagar u matricu Gutenbergove preše slagao slova koja će otisnuti na pojedinoj stranici, a ponegdje je uz njih – u pravilu iznad ili ispod vidljivoga teksta – dodao još slova koja je u matrici podignuo više od ostalih milimetar ili dva. Ta slova nije premazivao bojom. To je prilikom otiskivanja te stranice omogućilo da ta slova ostave bezbojno udubljenje u papiru – nešto slično danas pronalazimo u suhom žigu fakultetskih diploma. Takav tisak nazivamo slijepi tisak i on u našem prvotisku dolazi na pet stranica, u devet pozicija, ukupno 340 otisnutih slova i znakova. Svi oni autorsko su djelo rođenoga Kosinjanina Ambroza Kacitića, kojima je on ostavio trag o sebi, o svojim kosinjskim pavlinima te vjerojatno o njihovu kosinjskom pavlinskom samostanu sv. Petra.
Prvo, radi se o zapanjujućem broju povijesnih karata na kojima je označen Kosinj, i to u početcima prikazivan isključivo kao mikrolokalitet »grada Kosinja« – srednjovjekovnoga burga čiji se ostatci danas nalaze u Kosinjskom Bakovcu. Drugo, riječ je o možda najopsežnijem povijesnom kartografskom istraživanju nekoga geografskoga područja u nas, ali i vani. Naime nije mi poznato – ne tvrdim da ne postoji – istraživanje koje na 225 povijesnih karata donosi neki grad, regiju, otok, mjesto ili drugi geografski prostor. I treće i najvažnije, to je istraživanje omogućilo pronalazak neposrednih pokazatelja po kojima su mletački kartografi – točno u ono vrijeme kada počinju označavati Kosinj na svojim kartama – bili upoznati s glagoljskim tiskanim knjigama iz Hrvatske. Što to sve zajedno znači u kontekstu Kosinjske tiskare, vrijedi pročitati u knjizi.
U posljednjih 200 godina, kako smo već spomenuli, izrodilo se osam teza o mogućem mjestu tiskanja našega prvotiska: Venecija, Rim, Roč, Izola, Istra općenito, Modruš, Senj i Kosinj. Iako je Venecija najstarija u literaturi, vrlo je zanimljivo doznati kako ju je u nas promovirao bez jednoga jedinoga dokaza ili pokazatelja slovenski jezičar Jernej Kopitar, inače poznati negator Hrvata i hrvatskoga jezika te mentor Vuka Stefanovića Karadžića. I danas se Venecija iz nekoga razloga – i dalje bez jednoga jedinoga dokaza – najčešće spominje u literaturi, barem do mojega istraživanja. Rim i Senj potpuno su promašene priče, Modruš apsolutno nije znanstveno i metodološki utemeljen. Sve te »teze« detaljno se analiziraju u ovoj knjizi pa ostavimo čitateljima da sami procijene njihovu utemeljenost i objektivnost, znanstvene dokaze ili pokazatelje. Činjenica je da, koliko je meni poznato, takvu zbrku s lokalitetom tiskanja prve knjige nema ni jedna država u Europi.
Veliki su bili sukobi Zvonimira Kulundžića kao idejnoga tvorca teze o Kosinjskoj tiskari i »opozicije«. To je preraslo okvire znanstvene rasprave, a sve zajedno Kulundžić donosi u svojoj knjizi »Tragedija hrvatske historiografije« iz 1970. godine. Problem su bile i političke totalitarne okolnosti toga vremena gdje se Kosinj problematizirao zbog NDH i svoje uloge u Drugom svjetskom ratu, iako to s Kosinjskom tiskarom nema nikakve povijesne veze. Dakle, govorimo o pomaku od 500 godina.
Tako su Kulundžića i Kosinj neki partijski moćnici uspoređivali s Pavelićem i Rimskim ugovorima, što je suludo. Danas, u samostalnoj Republici Hrvatskoj, situacija je sasvim drugačija, iako i dalje postoji određeni problem s istraživanjima koja nisu u kolotečini tzv. mainstream znanosti, što Kosinj svakako nije s obzirom na većinu koja podupire Veneciju.
Lika se danas – osim Nacionalnoga parka Plitvička jezera – nažalost u pravilu gleda kao usputna hrvatska regija, nenaseljen i nerazvijen kraj, bez nekoga potencijala. To je otužno i Ličani to moraju mijenjati jer riječ je o vrhunski čistom i prirodnom području, sa zapanjujućom poviješću, arheološkim nalazištima, kulturnim tragovima, prirodnim staništima i golemim vodnim i drugim bogatstvima. U tom kontekstu naravno da nije slučajno odabrana Kosinjska dolina za novi projekt HES Kosinj jer u čemu je problem raseliti dvjestotinjak ljudi i potopiti neko »selo«? Nažalost ni Vlada, koja je to proglasila strateškim projektom, ni HEP kao glavni izvođač ne razmišljaju o tome da je riječ o dolini površine 230 četvornih kilometara, sa 42 izvora pitke vode – što je šest puta više od prosjeka u Hrvatskoj, više od 20 špilja i jama, 36 neistraženih arheoloških lokaliteta, od kojih su neki od prvorazredne nacionalne i svjetske važnosti poput Banja Dvora stolice prvih hrvatskih banova, pavlinskoga samostana, Kosinjske tiskare – grada Kosinja – o kraju koji ima najstariju jelu u Europi, procjenjuje se 1000 godina, jelu Car i cijeli niz drugih kulturnih, prirodnih i povijesnih važnosti koje su, ponavljam, nevalorizirane i neistražene. Potapamo, dakle, prvorazrednu hrvatsku prirodu, povijest i kulturu. O ljudskim sudbinama u Kosinju suvišno je govoriti, o tome svakodnevno čitamo u dnevnim glasilima, kao i u Glasu Koncila.
Crkva u Hrvata ključna je u tim procesima. Naš prvotisak nije samo prva hrvatska tiskana knjiga, nego je riječ i o prvoj tiskanoj liturgijskoj knjizi Crkve u Hrvata. Druga i treća hrvatska tiskana knjiga su latinični molitvenici, pretpostavlja se otisnuti oko 1490. godine, četvrta knjiga je glagoljski Kosinjski brevijar – prema ovom istraživanju otisnut u gradu Kosinju 1490. godine (ne 1491. godine) – odnosno svakodnevni svećenički molitvenik. Potom dolaze Baromićev brevijar otisnut u Veneciji 1493., pa Senjski misal otisnut u Senju 1494. i tako redom. Velikom većinom, kako prije tiska u rukopisnim knjigama tako i nakon izuma tiska u tiskanim knjigama, u hrvatskom korpusu govorimo o crkvenim knjigama. Prema tome upravo je Crkva u Hrvata širila hrvatsku riječ, glagoljicu kao tisućljetno hrvatsko pismo, hrvatsku knjigu općenito, pismenost i time kulturu. Bez Crkve veliko je pitanje kako bi ti procesi izgledali, tako da govorimo o njezinoj presudnoj ulozi u razvoju hrvatske pisane i tiskane povijesti.
