Nova knjiga povjesničarskoga dvojca Blanke Matković i Stipe Pilića »Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori – Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu« predstavljena je u petak 24. rujna u dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom kaptolu. Kako se moglo čuti, knjiga od 640 stranica utemeljena je na iscrpnom istraživanju i argumentiranju građe koju čuvaju arhivi i muzeji u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Ujedinjenom Kraljevstvu, s ciljem utvrđivanja stvarne brojke stradalih u Jasenovcu, ali i da se istakne činjenica da je logor Jasenovac bio aktivan ne samo do 1945., nego i nakon toga pod komunističkom vlašću. Stoga smo za razgovor zamolili suautora, povjesničara Pilića, da osvijetli taj poslijeratni život jasenovačkoga logora.
Ime i prezime upravitelja poslijeratnoga logora Jasenovac Anatolija Avramova naveli smo već i u našem izvornom znanstvenom članku objavljenom 2014., kao i svjedočenje logoraša Ivana Križanovića i njegovih »osam veličanstvenih« koji su u kolovozu 1946. pobjegli iz logora s prostora Logora III-C, dakle središnjega ratnoga logora Jasenovac, gdje su bili smješteni. Spomenuli smo i sina solunskoga dragovoljca Đuru Lavrnju koji je u lipnju 1946. završio u logoru/zavodu za prisilni rad Jasenovac na tri mjeseca. Tu je i Antun Ajnfrid koji je još u studenom 1945. pobjegao iz toga logora i kojemu se ne zna daljnja sudbina. Pred vratima logora stražari su ubili i domaćega jasenovačkoga Srbina, inače mjesnoga čuvara svinja Vladimira Trivunčića. Tamo su ubijeni i predratni i ratni oružnici te jedno vrijeme i zatočenici ratnoga jasenovačkoga logora Marko Radić i Josip Batarelo. Za ovoga drugoga postoji dokument o puštanju iz ustaškoga jasenovačkoga logora, a za prvoga i više dokumenata o likvidaciji u Jasenovcu, ali se ipak i dalje oba nalaze na falsificiranom poimeničnom popisu JUSP-a Jasenovac. Upravo to i jest bio, a i ostao glavni problem »službene« hrvatske historiografije koja se ne može pomiriti s dokumentima partijskih i državnih jugoslavenskih komunističkih vlasti da su na tom području imali i poslije rata i logor i stratišta i poslijeratna grobišta.
Kada su u pitanju logori i njihovo postojanje, djelovanje i funkcioniranje, utvrdili smo da su na području Jasenovca postojale dvije osnovne vrste logora: logori za ratne zarobljenike, zarobljene vojnike drugih država, i logori za osuđenike, zarobljene i osuđene domaće stanovnike, vojnike i civile kao suradnike okupatora. Već 1945. središnji je logor, odnosno administrativno središte svih domaćih osuđenika, logor/zatvor Stara Gradiška, kao što je to tijekom rata bio Logor III-C Jasenovac. Iz toga su logora u daljnjem vremenu osuđenici raspoređivani na poslove, radne logore, osuđenička radilišta po cijeloj Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Objavljene fotografije kustosa JUSP-a Jasenovac Đorđa Mihovilovića ne govore samo o ratnom logoru, dapače govore više o poratnoj situaciji i logorima. Mi smo u knjizi upozorili na fotografije koje upućuju na postojanje logora u Mlaki i Jablancu i oko njih, a uskoro ćemo dati i neke dokumente koji potvrđuju te fotografije i postojanje logora/zatvora tada i na tim prostorima. Logori/zatvori stalno ili povremeno na tom su području postojali do početka šezdesetih, kada je sve zemljište oko Jablanca i Mlake bilo predano Poljoprivrednoj zadruzi Jasenovac. Tako se npr. od 24. rujna 1956. do 29. rujna 1958. u Jablancu na »čuvanju drva, lovne kuće i brodova na obali Save na sidrištu« kao čuvar lovišta i slobodnjak nalazio Šime Lončar, sin Ivana Lončara i brat danas još živoga poznatijega jugoslavenskoga diplomata Budimira/Budislava Lončara, što govori o kontinuitetu tih logora/zatvora i onome što su u njima radili osuđenici. A prema usmenim iskazima žitelja jasenovačke Posavine u to je lovište često dolazio i stariji sin Josipa Broza Žarko.
Također smo na osnovi dokumenata utvrdili da je najkasnije poslije veljače 1946. Logor III-C Jasenovac pod nadzorom Ministarstva unutarnjih poslova, a do tada je bio pod nadzorom Ministarstva industrije i rudarstva. Na temelju dostupnih dokumenata utvrdili smo kretanja broja osuđenika u logoru/zatvoru Stara Gradiška od 1946. do 1950., kao i kretanje broja umrlih u istom logoru od 1945. do 1952. prema dostupnoj logorskoj/zatvorskoj dokumentaciji. Ti brojevi ne moraju biti posve točni, ali pokazuju da se ipak vodila administracija i o tome.
Također smo pronašli elaborate koji su napravljeni u svrhu zatvaranja toga logora/zatvora poslije 1964., od čega se odustalo zbog poznatoga sukoba 1966. dva prva čovjeka i njihovih ljudi tadašnje Jugoslavije, te je on zatvoren tek operacijom Bljesak, a danas je posve zapušten i prepušten propadanju kao nekadašnji Logor III-C Jasenovac, iako je spomenik I. kategorije.
U Jasenovcu je u kontinuitetu od 1945. do 1963. postojao najmanje jedan logor/zatvor gdje su zatvorenici/osuđenici radili na raznim poslovima i po svoj prilici i kasnije 1964./65. na izgradnji spomenika »Kameni cvijet«. Nije isključeno postojanje logora/zatvora u Jasenovcu za osuđenike čak do 1973. sve do uklanjanja pontonskoga mosta na Savi.
