Deset milijuna i četiristo i osam tisuća – taj je nevjerojatan broj turističkih dolazaka Hrvatska zabilježila od siječnja do srpnja 2022. Ohrabrujuće promotri li se u odnosu na nedavnu pandemijsku prošlost i neizvjesnu ekonomsku sadašnjost; obeshrabrujuće zna li se da je većina tih ljudi u zemlju s tisućljetnom kulturnom baštinom došla tek – na kupanje. I dok prirodne ljepote Hrvatske turisti teško mogu mimoići, njezino kulturno naslijeđe i sami Hrvati slabo poznaju. Zato su upravo rujanski Dani europske baštine prilika da se hrvatsko kulturno blago promotri u svom izvornom svjetlu – svjetlu kršćanskoga nadahnuća. Za tumačenje njegova sjaja zamolili smo hrvatskoga povjesničara umjetnosti s međunarodnim renomeom, profesora emeritusa Sveučilišta u Rijeci Vladimira Petera Gossa.
Ljudski je život bitno određen prostorom u kojem čovjek živi i duhom kojim stvaralački oblikuje svoj prostor. Umjetnički se izraziti stoga znači prepoznati prostor oko sebe kako bi se upoznalo sama sebe. I Matoš je to prepoznao tvrdnjom da su ljudi krajevi, a krajevi ljudi. Mene je u tom smislu oduvijek privlačio raniji srednji vijek sa svojom umjetnošću koja ne oponaša prirodu, nego se izražava stilizirano, sažimljući bit pojava iz okoliša formulama i simbolima. To je velika umjetnička tradicija koja traje još od starijega kamenoga doba pa sve do danas, a možemo ju nazvati i tradicijom ruralnoga, ladanjskoga izričaja.
Svojim odnosom prema prostoru ona odražava naš »genius loci« – duh malih zajednica, ali i duh velikoga individualizma. Hrvatska je naivna umjetnost primjer suvremene živosti te tradicije. Mnogo je toga u našoj umjetnosti prožeto duhom naive – duhom šumskoga grada i obzidanoga sela. A to nam je prije svega omogućilo ladanje.
Kroz povijest Hrvatska je ponajprije bila zemljom ladanja, koje ju je često spašavalo u trenutcima kad bi grad zakazao, kao za ratova s Turcima. No bez grada, njegove organizacije i vodstva, Hrvatska ne bi bila ono što jest. To nam je osobito pokazao Domovinski rat. No to će svakomu pokazati i šetnja Zagrebom. Kad sam odrastao na mirogojskom brijegu, Bijeničkom je cestom još tekao potok. S jedne strane živjeli su uzgajivači povrća, a s druge strane rastao je kompleks modernih medicinskih zgrada. Zagreb i danas čuva tu nevjerojatnu kombinaciju zelenoga i sivoga, mekoga i tvrdoga, prirodnoga i rukotvorenoga. Živjeli bismo u siromašnu svijetu kada bismo iz prostora izbacili jedno od toga dvoga. Selo nije nužno ustajalo i konzervativno, grad nije uvijek nasilno inovativan. Samo je njihov spoj jamstvo zdrava društva.
Pogled koji ste iznijeli odražava negativnu sliku i grada i ladanja koja se u nas odavno udomaćila. Smatram da su nam taj pesimizam izvana nametnuli ljudi koji nam ne žele dobro. U mom radu uvijek me vodilo suprotno geslo – optimizam je naša patriotska dužnost. Ne možemo sjediti i plakati da nam ljudi »odlaze« u Njemačku i Irsku. Oni odlaze iz svoje domovine u drugu domovinu. Kao Europljani moramo naučiti »osjećati se doma« u ostatku Europe s kojim dijelimo bitne prostorne, a onda i duhovne značajke. Europa je velika zemlja koja se proteže od Skandinavije do Grčke, od Španjolske do istočnoga Mediterana. Stoga, želi li preživjeti, i europska zajednica treba prihvatiti da su srž njezina identiteta male zajednice koje se neprestano moraju sporazumijevati da bi stvari funkcionirale. Hrvatska je za to paradigmatičan primjer.
Jedan je od temelja današnje Europe tehnološko-upravna tradicija grčko-rimske antike i svježa krv koja je tu tradiciju obnovila nakon seobe naroda. Germani i Slaveni rušili su stari poredak, ali istodobno mu i osigurali opstanak u izmijenjenu obliku. Na novu je razinu to podigao Karlo Veliki, zasigurno najveći čovjek europske povijesti, koji samo iz toga razloga zaslužuje spomenik na Europskom trgu u Zagrebu. A drugi je temelj Europe svakako kršćanstvo. Ono je započelo kao radikalna društvena opcija čiji su članovi ginuli za bolji svijet. No, kao i sve radikalne doktrine, i kršćanstvo je svoje mjesto pronašlo u okviru danih društvenih mogućnosti.
Ušlo je u sustav rimske države i humaniziralo ga svojim vrjednotama, a od njega je preuzelo smisao za red i trajnost koji je antika njegovala.
Kršćanstvo je i kao etički kompleks nezamjenjivo na našim prostorima. A nezamjenjivo je jer je izrazito humanističko i individualističko. Kršćanski je svetac heroj – pojedinačni čovjek. Jednomu takvomu primjeru svjedočio sam prije nekoliko godina u crkvi sv. Prokula u Naturnsu u južnom Tirolu. Inače, svetih se Prokula u literaturi spominje dvadeset i šest, no ovdje je vjerojatno riječ o biskupu Verone kojega su tijekom Dioklecijanovih progona vjernici konopom prebacili preko gradskih zidina, nakon čega je on otišao pokrstiti Alpe. To prikazuje i freska u ondašnjoj crkvi. Na predivnom, djetinjem crtežu vidi se svetac koji, spuštajući se na ljuljački, kreće spašavati ljude drugoga svijeta jer ga je njegov svijet odbacio. Taj primjer pokazuje humanističku crtu zbog koje se kršćanstvo u Europu uspjelo ugraditi i na nivou štale i na nivou dvora. U njegovu je središtu Sin Božji, Bog koji je uzeo ljudsku narav, te je kršćanstvo oduvijek prihvaćalo i duhovnu i materijalnu stvarnost. I eto nas opet na početku govora o umjetnosti.
Nismo još došli do stadija da se izjave poput mojih zabranjuju ili proglašuju herezom. No one jesu svojevrsna hereza jer su protivne svijetu u kojem više nema vrijednosti koje bi bile uistinu vrijedne za cijelo društvo. Društvo koje je zbirka pojedinaca bez vrijednosti ne može opstati. Pa i mravi se dogovaraju kad grade mravinjak! Došli smo do situacije gdje, zatvoreni u svoje mrežne zone, tvrdimo da svi imamo pravo, ali i da imamo pravo na sve. Još kad bi se to sve moglo dobiti zabadava! Zaboravili smo i da nam je Bog rad dao kao nagradu, a ne kao kaznu. Sve što se stvara, a ne ruši, djelo je Gospodnje.
Ne može. Bez duhovnosti ne može se istinski ni stvarati ni tumačiti. Kad kritičar promatra i tumači umjetničko djelo, on zapravo rekreira stvaralački čin i pokušava ga prenijeti drugomu. Ako taj drugi to razumije, njegov će život postati ljepši. Lanac umjetnosti time se zatvara, ali ne završava. U tome i jest njegova ljepota.
Tehnologija je veoma važna, no bez duha ona gubi svaki smisao. Što vam vrijedi da tehnologijom stvorite i najbolji kolač ako nitko u njemu više ne zna uživati? Ipak, humanističko obrazovanje nije važno samo radi užitka u umjetnosti. Ako čovjeka ne odgojite da bude čovjek, nikakav STEM ne će spriječiti ono čemu i sada svjedočimo: atomske sukobe, pljačku i kolonijalizam.
Nešto je i do same povijesti. Hrvatske stvari nisu se previše poticale ni pod Austrijom ni pod Mađarskom ni pod sljedećim režimima, a ni danas nemaju dovoljno potpore. No ključ svega ipak su ljudi. Miho Barada možda je i prvi od naših povjesničara hodao po terenu i shvatio koliko je geografija Poljica presudno oblikovala njihovu povijest. I danas moramo odgajati ljude koji će stvarno poznavati svoju zemlju. Veći bi naglasak u našoj znanosti zato trebalo staviti na bavljenje stvarnim materijalom, a ne poluznanstvenim konfabulacijama koje redovito dolaze sa Zapada. Svi volimo razrađivati i potvrđivati vlastite teorije, no najviše možemo učiniti promatramo li pažljivo što je oko nas, kako se prema tome odnosimo i kako to na nas djeluje. Primjerice, na planinarskom putu do Gorščice na istočnom Sljemenu naići ćete na križanje koje se zove Križni hrast. Ime mu svjedoči da je ondje vjerojatno bila međa, možda između biskupskoga i gradskoga zemljišta. Ondje se doista i vidi golem hrastov panj iz kojega raste manji hrast. Taj je hrast očito stoljećima rastao i umirao, što se nastavlja i danas. To je marker u pejzažu koji nam pomaže shvatiti naš »genius loci«.
Karaman je u svim svojim kategorijama zapravo govorio isto – a to je da je hrvatska kultura ladanjska. U našoj je umjetnosti sve mekano, malo, čedno, a opet lijepo, prijateljski i ugodno. I tu je Karaman doista pogodio. Međutim, toliko smo odmaknuli u kvantifikaciji i sistematizaciji povijesnoga materijala da o povijesti naše umjetnosti znamo objektivno 90 posto više nego u Karamanovo doba. Primjerice, kada smo izrađivali Registar položaja i spomenika ranosrednjovjekovne arhitekture u međuriječju Save i Drave, od 50 spomenika s koliko smo započeli došli smo do njih 565. To je golem broj, ali i golema gnjavaža. Spomenike morate čuvati, popravljati, zbog njih mijenjati urbanističke planove… Naš je pravi problem da unatoč veliku napretku u istraživanju i popisivanju nismo daleko otišli u razumijevanju svojega materijala, u razumijevanju kako se duh kretao u našem pejzažu.
Iako se mnogo toga na obali uništava, čini mi se da ljudima sve više dolazi do svijesti da imamo samo jednu zemlju i da ju moramo na neki način sačuvati. A sastavni je, četvrti dio te zemlje – uz Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju – upravo Jadran.
Nedavno sam posjetio otok Prvić u šibenskom arhipelagu, koji je nekoliko puta spašavao Hrvatsku. Izniman je to kraj koji je uspio očuvati svoju tradiciju čak i etnički, pa ćete ondje i sad zateći mnogo visokih, plavookih i plavokosih ljudi – vjerojatno potomaka Hrvata iz prvoga doseljenja ili prebjega pred Turcima. A Prvić Šepurine, rodno mjesto jednoga od najvećih znanstvenika renesanse, Fausta Vrančića, i jednoga od najvećih diplomata šesnaestoga stoljeća, Antuna Vrančića, do danas su očuvale izgled ribarskoga sela s karakterističnim potezom kuća na obali koji je stanovnicima pružao obranu od gusara. Šepurinska je mjesna zajednica baš zato nedavno odredila da se u mjestu može graditi samo po zajedničkom dogovoru mještana. I uspijeva im! Njihova ideja da zajednica nadzire svoj okoliš izvrsna je, no brojne ćete takve primjere naći i u Istri. Zbog toga mi se čini da smo prešli preko hrpta najstrašnije turističke eksplozije. Turisti k nama danas dolaze da bi vidjeli kako se negdje još može pristojno živjeti, a u našim krajevima prepoznaju ono što su već izgubili ili ono što bi željeli sačuvati. Zato vjerujem da hrvatski turizam ima potencijal paradigme. Hrvatska ne treba biti tvornica mlaznih zrakoplova. Dovoljno je da bude igraonica Europe.
Začudno je malo stranih utjecaja koji su se izravno ugradili u hrvatsku kulturu, a veliki su umjetnici i njihova djela često dolazili k nama. Paolo Veneziano ima više slika u Dalmaciji nego u Veneciji, a u Hrvatsku su pristizali i neki od vrhunskih majstora renesanse i baroka. No na njihovu su temelju nastajale i domaće radionice. Mi imamo Jurja Dalmatinca, umjetničkoga, poduzetničkoga i političkoga genija koji je od Venecije i Loreta do Dubrovnika i Splita stvarao mediteranski – jadranski – stil i način života. Ali imamo i ljude koji su izvan Hrvatske gradili renesansu. Lucijan Vranjanin postavio je temelje arhitekturi visoke renesanse u Urbinu, a njegov je brat ili rođak Franjo stvarao jedinstvenu umjetnost kiparstva iz koje će izrasti klasični stil visoke renesanse u Rimu. Možda se za takav pothvat i mora doći iz provincije. Andrija Medulić još je jedan lik koji oblikuje kasni, ekspresionistički stadij renesanse u Veneciji – manirizam koji lomi red renesanse – a Julije Klović, s kojim prijateljuju svi pape, na pozadine svojih minijatura unosi krajolike rodnoga vinodolskoga kraja. Oduvijek smo imali snalažljive ljude koji su mnogo davali ostatku svijeta, a to je naša sudbina i danas. Kod kuće stvarati na temelju onoga što nam dolazi izvana, a istodobno i svoje tvorevine prenositi van. Mali smo narod koji je na vjetrometini povijesti i na predziđu kršćanstva uspio očuvati svoj jezik i nacionalni identitet, svoju ideju zajedništva i svoja ideološka stajališta te krajem 20. stoljeća stvoriti demokratsku zemlju koja je par svim drugim članicama Europske unije. Naša je priča u svakom slučaju pozitivna.
