POVJESNIČARKA SA ZAGREBAČKOGA KBF-a ANA BIOČIĆ UNOSI INOVACIJE U NASTAVU VJERONAUKA Tek nakon sata vjeronauka učenici su na pločama ulica prepoznavali imena zaslužnih svećenika

Snimio: B. Čović | Povjesničarka doc. dr. Ana Biočić
Učenike se može zainteresirati za istraživačko učenje jer riječ je o odmaku od konvencionalnoga učenja. Ključan je »duh vremena«, važno je da učenici shvate da se ne može iz današnje perspektive suditi o događajima ili osobama iz prošlosti

Da golemi doprinos koji je Katolička Crkva dala hrvatskomu preporodu – ali i općenito izgradnji ideje moderne hrvatske nacije – zaslužuje veliku pozornost u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu teško će itko uspjeti osporiti. No moglo bi se prigovoriti da hrvatski biskupi i svećenici koji su se u prijelomnom 19. stoljeću istaknuli kao podupiratelji narodnoga preporoda i čuvari hrvatskoga jezika, kulture i identiteta još uvijek – tri desetljeća nakon početka demokratskih promjena – nisu primjereno vrjednovani u odgojno-obrazovnom sustavu. No ciklus predavanja »Istraživačko učenje u nastavi katoličkoga vjeronauka«, koja se od prošle godine održavaju u suradnji Zagrebačke nadbiskupije i Agencije za odgoj i obrazovanje, pokazuje da spomenuta pitanja mogu doći u fokus i nekim »zaobilaznim putovima«, i to njihovim uvođenjem u vjeronaučnu nastavu. Sugovornicu za tu temu Glas Koncila je pronašao u doc. dr. Ani Biočić, povjesničarki i nastavnici sa zagrebačkoga KBF-a, koja je aktivno sudjelovala u projektu predavanjima o doprinosu Crkve oblikovanju moderne hrvatske nacije.

Kakvi se prostori o ulozi Katoličke Crkve u oblikovanju hrvatske nacije i identiteta mogu uopće otvoriti u vjeronaučnoj nastavi?

Ne da ih je moguće otvoriti, nego je to već učinjeno. U nastavi vjeronauka nalaze se brojne teme iz crkvene povijesti, od osnovne do srednje škole. Tako primjerice postoji tema doprinosa Crkve razvoju kulture i tradicije hrvatskoga naroda u četvrtom razredu osnovne škole ili doprinos Crkve razvoju školstva, kulture i znanosti u sedmom razredu te produbljivanje navedene teme u osmom razredu učenjem o zaslužnim pojedincima koji su pridonijeli izgradnji moderne Hrvatske, uz navedena područja i na političkom i gospodarskom. U drugom razredu srednje škole istražuju se zasluge i doprinosi pojedinaca iz Crkve području znanosti i napretka, kulturi i obrazovanju, što se u četvrtom razredu detaljnije razrađuje, a u svemu je prisutna i aktualizacija sadržaja. Stoga možemo potvrditi da prema kurikulu za katolički vjeronauk postoji nemali prostor za upoznavanje učenika s višestoljetnim utjecajem Crkve na stvaranje moderne hrvatske nacije kroz obrazovanje, znanost, kulturu, gospodarstvo, ali i političku djelatnost.

Održali ste više predavanja o istraživačkom učenju u nastavi vjeronauka i doprinosu Katoličke Crkve stvaranju moderne hrvatske nacije. O kakvom je projektu riječ? Koje su metode prikladne da se u nastavi i učenike zainteresira za proces istraživanja, ali i za povijesne teme općenito?
U istraživačkom učenju do izražaja dolazi kreativnost i snalažljivost učenika, koji razvijaju sposobnost kritičkoga promišljanja jer se susreću s različitim vrstama izvora, od osobnih pisama ili novinskih članaka koji su često subjektivni do navoda u znanstvenoj literaturi koji bi trebali biti objektivni, a i među njima nalazimo diskrepancije

Riječ je o stručnim skupovima za vjeroučitelje koje organizira Ured Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. Posljednje dvije godine naglasak je na istraživačkom učenju u nastavi katoličkoga vjeronauka. Vjerujem da se učenike može zainteresirati za istraživačko učenje jer je riječ o odmaku od konvencionalnoga učenja. U povijesnim temama mogu im se ponuditi različiti sadržaji. Ključan je «duh vremena«, važno je da učenici shvate da se ne može iz današnje perspektive suditi o događajima ili osobama iz prošlosti. Potrebna je kontekstualizacija, a kada se to postigne, kada se bolje upoznaju društvene i političke okolnosti teme koja se istražuje, osoba postaje zanimljivija. Također, veoma je važno da se učenicima približe teme. Primjerice biskup Dobrila nije neko ime iz prošlosti, nego je konkretan čovjek po kojem je dobila ime možda škola ili ulica. Što se tiče istraživanja, valja uzeti u obzir dob učenika. Moguće je primijeniti različite metode, od jednostavnijih koje predmnijevaju istraživanje na internetu (dosta se arhivske građe može naći na internetu) preko terenske nastave do korelacije s drugim nastavnim predmetima. U istraživačkom učenju do izražaja dolazi kreativnost i snalažljivost učenika, koji razvijaju sposobnost kritičkoga promišljanja jer se susreću s različitim vrstama izvora, od osobnih pisama ili novinskih članaka koji su često subjektivni do navoda u znanstvenoj literaturi koji bi trebali biti objektivni, a i među njima nalazimo diskrepancije. Činjenica da naši vjeroučitelji već u osnovnim, ali i srednjim školama provode s učenicima istraživačko učenje veoma je važna jer ih upoznaju s postavljanjem hipoteza, načinima istraživanja i izvještavanja. Pritom je potreban veći trud učitelja i vodstvo u svim fazama istraživačkoga učenja, no sasvim sam sigurna da vjeroučitelji imaju volje i znanja za provođenje toga tipa učenja.

Imate li kakvih povratnih informacija od vjeroučitelja? Kako su oni prihvaćali teme o kojima ste predavali i jesu li ih uspijevali prenijeti u nastavni proces? Ima li povratnih informacija o iskustvima učenika? Jesu li teme možda »prevelike« ili presložene?

Po završetku edukacije provode se anketni upitnici, stoga imamo povratnu informaciju da su vjeroučitelji u većoj mjeri zadovoljni i već provode istraživački oblik učenja. U izboru teme za edukacije vjeroučitelja vodimo se nastavnim programom, upravo zato da im sadržaj edukacije bude primjenjiv u nastavi. Povratne informacije o recepciji ideja u učenika mogu zahvaliti jednoj vjeroučiteljici koja je prihvatila prijedlog i provela istraživačko učenje na način da učenici u svojoj okolini istraže po kojim su svećenicima ulice dobile ime i koje su njihove zasluge za hrvatski narod. Poslala mi je prezentacije učenika, koje su vrlo kvalitetno pripremljene i rekla bih da je istraživačko učenje uspješno provedeno. Ne mislim da su teme kao što je uloga Katoličke Crkve u oblikovanju moderne hrvatske nacije učenicima »prevelike« ili presložene, ali to ovisi o dobi učenika. Primjerice u srednjoj školi ta je tema prihvatljiva jer nakon višegodišnjega školovanja i stečenih znanja mogu razumjeti, rezimirati i povezati naučeno. Ipak zasluge za realizaciju takvih i sličnih istraživanja u rukama su naših vjeroučitelja koji svojom stručnošću i kreativnošću posreduju sadržaje, ali i pridonose oblikovanju mladih u formativnim godinama.

Što je o svećenicima u politici mislio Ante Starčević?
Ako je netko bio iz suprotnoga političkoga tabora, jasno je da je bio konkurencija, bez obzira na to radi li se o svećeniku ili laiku. Ne bih se složila da je Starčević bio protiv suradnje sa svećenicima, u konačnici u Stranci prava bio je znatan broj svećenika. Treba istaknuti da je Starčević prije svega bio liberal, što predmnijeva odvajanje Crkve od države i svrstava vjeru u privatnu sferu pojedinca. Njegove kritike svećenika treba gledati u kontekstu vremena u kojem je živio i s pozicije s koje je djelovao. Naime, on je bio protivnik politike Narodno-liberalne stranke (narodnjaci) i biskupa Strossmayera koji je uvelike kreirao njihovu politiku do revizije Nagodbe 1873. godine, pa i kasnije. Starčević je smatrao da narodnjaci štete hrvatskomu narodu, a svećenici su većinom podupirali politiku narodnjaka i Strossmayera pa je jasno zašto negativno piše o svećenicima.
Kada iz današnje perspektive kažemo »svećenici u politici«, kako glasi prvi dio naslova Vaše nedavno objavljene knjige, na neki način zalazimo u područje svojevrsnih tabu-tema i kontroverza… No možete li nam pojasniti u kontekstu razdoblja 19. stoljeća po čemu je djelovanje hrvatskih svećenika na političkom polju bilo legitimna, normalna i općeprihvaćena pojava?

Riječ je o razdoblju u kojem je Trojedna Kraljevina, odnosno Hrvatska bila ruralna zemlja s vrlo malenim brojem pismenih ljudi. Primjerice 1869. godine u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 83 posto nepismenoga stanovništva. Slijedom toga u prvoj polovici 19. stoljeća nemamo ni veći udio građanskoga sloja, koji je u drugim europskim zemljama nositelj političke djelatnosti i promjena kroz revolucije 1848. godine. Stoga obrazovano svećenstvo i plemstvo preuzima na sebe ulogu preporoditelja te prihvaća konzervativni liberalizam. Vrlo aktivno participiraju u Hrvatskom narodnom preporodu, kulturnom, ali i političkom životu. Njihov politički angažman nije »tabu« jer za razliku od ostalih europskih zemalja, primjerice njemačkih zemalja ili Francuske, nema ni sukoba na relaciji Crkva – država, nego je prisutna suradnja. Činjenica da su svećenici bili izabrani saborski zastupnici, ali i virilni članovi, odnosno oni koji po dostojanstvu imaju pravo sudjelovati u radu sabora (zagrebački nadbiskupi, svi biskupi i episkopi, mitropolit donjokarlovački, predstavnik zagrebačkoga Kaptola, vranski prior) jasno upućuje na to da je sasvim prihvatljivo njihovo političko djelovanje. Valja svakako napomenuti da je svećenicima političku djelatnost dopuštalo i crkveno pravo jer do donošenja Codex Iuris Canonici 1917. godine na sudjelovanje svećenika u politici nije se negativno gledalo s crkvenopravne strane.

U svojoj se knjizi bavite prilično specifičnim i kratkim razdobljem – od 1868. do 1871. godine. Možete li pojasniti zašto je to razdoblje važno za razumijevanje uloge katoličkoga svećenstva u političkom životu tadašnje Trojedne Kraljevine? U kojoj je mjeri za katoličko svećenstvo onodobni Hrvatski sabor bio važna politička arena, mjesto odakle su se mogla artikulirati određena stajališta i postaviti određena pitanja, a da ona dobiju odgovarajući odjek?
Dobrila je pokušao govorima u Pokrajinskom saboru i Bečkom parlamentu unaprijediti istarsko gospodarstvo. Isticao je problem istarskih luka koje su bile zanemarene u odnosu na Pulu koja je bila glavna austro-ugarska ratna luka. Zauzimao se za unaprjeđivanje ribarstva i cestovne mreže, problematizirao je propadanje vinograda, dugove stanovnika sela, zauzimao se za smanjenje poreza i uređenje zemljišnih knjiga…

Riječ je o razdoblju u kojem je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba koja je odredila politiku Hrvatske sve do propasti Monarhije. Upravo je iz nezadovoljstva Nagodbom proizišla ideja o okretanju novoj političkoj koncepciji – suradnji Slovenaca, Hrvata i Srba prvotno unutar Monarhije, a onda i s onima izvan Monarhije. Osim toga to razdoblje može poslužiti kao odraz političke djelatnosti svećenika jer je pokazano da su svećenici disperzirani unutar različitih političkih opcija: Narodno-liberalna stranka ili Narodno-ustavna stranka (ozloglašeni unionisti) te da su čak i unutar iste stranke nekada imali različita politička stajališta. Dakle, iako se moglo pretpostaviti da će svećenici pripadnici iste političke stranke činiti homogenu grupaciju u sabornici, do toga nije došlo (primjerice svećenik Mavro Broz bio je unionist, ali je bio i umjerena opozicija unionistima u nekim temama). To također pokazuje kako u 19. stoljeću političke stranke još nemaju čvrstu organizaciju. Potom je razvidno da su se u sabornici svećenici bavili različitim temama, od političkih preko odgojno-obrazovnih do socijalnih i vjerskih tema, te da su bili vrlo aktivni po pitanju poticanja gospodarskoga razvoja. Svećenici su nastojali svojim govorima, interpelacijama i prijedlozima aktivno utjecati na politički, društveni (obrazovanje, socijalna pitanja) ili gospodarski život (urbarski odnosi, propadanje zadruga, izgradnja prometne infrastrukture) baveći se tada aktualnim temama. Sabornica je bila važna politička arena, premda se možda ne čini uvijek tako jer je kralj morao potvrditi svaki zakon, no tamo se raspravljalo i odlučivalo o vitalnim pitanjima za Hrvatsku.

Osim Hrvatskoga sabora, kao formalne političke institucije, na koje je sve načine kroz »dugo 19. stoljeće«, stoljeće buđenja nacionalnih identiteta diljem Europe, katoličko svećenstvo pridonosilo oblikovanju moderne hrvatske nacije i njezina identiteta, uzimajući u obzir da su na raspolaganju imali, suvremenim političkim terminima rečeno, »alate meke moći« (obrazovanje, kultura i sl.).

Katolički su svećenici na više načina pridonijeli stvaranju moderne hrvatske nacije. Uzmimo samo podatak da su preteče Hrvatskoga narodnoga preporoda zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac koji se zauzimao za teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja i njegovanje hrvatskoga jezika ili isusovac Bartol Kašić koji je, premda čakavac, napisao prvu hrvatsku tiskanu gramatiku (1604.) na štokavskom narječju. Tijekom 19. stoljeća osnovana je većina odgojno-obrazovnih, kulturnih i znanstvenih institucija preko kojih je trebalo obrazovati Hrvate i probuditi nacionalnu svijest te u konačnici oblikovati modernu hrvatsku naciju. Svećenici su bili osnivači, podupiratelji ili članovi tih institucija. Od Glazbenoga zavoda (Skladnoglasja društvo, koje su uvelike pomagali održati na životu zagrebački biskupi kao pokrovitelji) preko čitaonica do Matice hrvatske i Narodnoga muzeja. Kuriozitet je da je Haulik poklonio poznatu zagrebačku mumiju Narodnomu muzeju, a danas ju čuva Arheološki muzej u Zagrebu. Također Haulik i Strossmayer dali su većinu financijskih sredstava za kupnju egipatske zbirke pohranjene u potonjem muzeju. Opće je poznato da je biskup Strossmayer utemeljio JAZU i Galeriju starih majstora. Svećenici su također ostavili trag na području publicistike. Ne samo da su pokrenuli vlastite tiskovine u 19. stoljeću, nego su poduprli izlaženje Novina horvatzskih i Danice ilirske kao suradnici i pretplatnici. Posebno su poduprli područje odgoja i obrazovanja osnutkom brojnih škola, gimnazija, liceja. Spomenut ću samo jednu od mnogih gimnazija, onu franjevačku u Sinju osnovanu sredinom 19. stoljeća, koja je bila prva gimnazija na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Kada govorimo o obrazovanju, moramo spomenuti doprinos biskupa Strossmayera osnutku modernoga Sveučilišta u Zagrebu. On je dao svoju plaću velikoga župana uz donaciju od 50 000 forinta za osnutak modernoga Sveučilišta u Zagrebu te je pokrenuo to pitanje u Hrvatskom saboru. Doprinos su svećenici dali i zagovaranjem i podupiranjem razvoja gospodarstva. Za gospodarski napredak Slavonije uvelike je zaslužan biskup Strossmayer u primjeni novih tehnologija te uvođenju novih sorata i pasmina u ratarstvu, vinogradarstvu, stočarstvu i šumarstvu. On nije bio izoliran primjer, što je razvidno iz katoličkih tiskovina u kojima je pozamašan broj stranica posvećen upravo gospodarskim temama kako bi se unaprijedila hrvatska privreda i pomoglo gospodarstvenicima. Važno je u kontekstu razvoja hrvatskoga gospodarstva napomenuti da je zagrebački (nad)biskup Haulik osnovao prvo Hrvatsko gospodarsko društvo s ciljem unaprjeđivanja gospodarstva, a već u drugoj godini postojanja od 600 članova, polovicu su činili svećenici.

Možemo li uopće shvatiti fenomen hrvatskoga narodnoga preporoda a da ne uzmemo u obzir golemu ulogu koju su na području buđenja nacionalne svijesti, očuvanja hrvatskoga jezika, napretka pismenosti i kulture uopće dali velikani preporoditelji poput biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Jurja Dobrile i Mihovila Pavlinovića? Na koje su se sve načine doprinosi njihova neumornoga djela pretočili na 20. stoljeće i na naše vrijeme?

Njihov je doprinos neupitan od političkoga preko kulturnoga do gospodarskoga područja. Uz ranije navedene, biskup Dobrila pokušao je govorima u Pokrajinskom saboru i Bečkom parlamentu unaprijediti istarsko gospodarstvo. Isticao je problem istarskih luka koje su bile zanemarene u odnosu na Pulu koja je bila glavna austro-ugarska ratna luka. Zalagao se za unaprjeđivanje ribarstva i cestovne mreže, problematizirao je propadanje vinograda, dugove stanovnika sela. Više se puta zalagao za smanjenje poreza i uređenje zemljišnih knjiga. Svećenik Mihovil Pavlinović kao glavna osoba Narodnoga preporoda u Dalmaciji stvarao je glasačku bazu u seoskim i manjim gradskim sredinama Dalmacije, što je omogućilo jačanje Narodne stranke u Dalmaciji. Brinuo se i o gospodarskom razvoju, zalagao se za političku, ali i gospodarsku povezanost Dalmacije s Banskom Hrvatskom preko cestovne i tržišne mreže, a svojim djelom »Radišu Bog pomaže« nastojao je obrazovati poljoprivrednike i potaknuti proizvodnju. Svakako da su njihova pregnuća pridonijela stvaranju moderne hrvatske nacije, institucije koje su svećenici osnovali ili pomogli osnovati djeluju i danas pa u tom smislu njihov doprinos i danas živi kroz HAZU ili zagrebačko Sveučilište. U znak zahvalnosti ulice, trgovi ili institucije nose njihova imena. No postoje možda široj javnosti manje poznata imena zaslužnih svećenika, koji su također ostavili neizbrisiv trag kako u politici tako i na drugim područjima poput pravaša frankovca Josipa Pazmana, rektora zagrebačkoga Sveučilišta u mandatu 1912./1913., koji je organizirao studentsku menzu da može nesmetano djelovati, ili isto tako pravaša Jurja Žerjavića koji je pridonio utemeljenju Tehničkoga fakulteta davši svoju kuću i određen financijski iznos.

Biografija: Doc. dr. Ana Biočić rođena je u Zagrebu 1983. godine. Doktorski rad naslovljen »Djelovanje katoličkih svećenika u sazivu Sabora Trojedne kraljevine od 1868. do 1871. godine« obranila je 2014., a u nakladi Kršćanske sadašnjosti 2018. godine objavila ga je i kao knjigu. Istraživački su joj interesi crkvena povijest, posebno ona u 19. stoljeću. Na zagrebačkom KBF-u predaje od 2008. godine, a osim nastave bila je i voditeljica dvaju institucijskih projekata od 2015. do 2020. – »Djelovanje katoličkih svećenika u životu Hrvatske u 19. i 20. stoljeću« i »Katolički svećenici rektori Sveučilišta u Zagrebu«. Od 2019. godine članica je »Američke katoličke povjesničarske organizacije«. Od 2020. voditeljica je međunarodnoga projekta »Vjera i znanost – Svećenici kao sveučilišni nastavnici i rektori« koji financiraju zaklada »John Templeton« i Centar za znanost i religiju »Ian Ramsey« pri Sveučilištu Oxford.