POVRATNIK KATOLIČKOJ BAŠTINI Ivo Filipović – nepoznati klasik hrvatskoga eseja

Ivo Filipović

Da u djetinjstvu i ranoj mladosti zasađeno sjeme vjere zna uzrasti i plod donijeti u starosti pokazuje život novinara i esejista Ive Filipovića.

Rođen je u Dubravama kraj Brčkoga 13. rujna 1918. Nakon pučke škole započetu klasičnu gimnaziju kod isusovaca u Travniku nastavio je na realnoj gimnaziji u Bijeljini, a realku je završio u Zagrebu 1940. Upisao je filozofsku grupu na Filozofskom fakultetu. Godine 1941. kao komunistički simpatizer zatvoren je u Zvorniku, a potom kao »skojevac« uhićen 1942. u Zagrebu te upućen u Jasenovac i u Staru Gradišku, gdje je upoznao neke znamenite hrvatske intelektualce poput Ante Cilige. Pušten je 1943. božićnom amnestijom, ali je još neko vrijeme čamio u zatvoru u Zagrebu, dok nije konačno otpušten u travnju 1944., od kada je do svibnja 1945. ilegalno komunistički djelovao. Zatim se zaposlio u »Vjesniku«, gdje je radio do umirovljenja 1980. Isprva je bio suradnik kulturne rubrike, urednik vanjske politike, pa vanjske suradnje i noćni urednik, a od 1950. redaktor u kulturnoj rubrici. Pisao je često anonimno ili pod pseudonimima Ivo Dubravec, Ivo Vidovec, Ivo Sečkar. Bio je suradnik »Hrvatskoga biografskoga leksikona«. Uz ostalo, dobitnik je 1980. nagrade Društva novinara Hrvatske »Otokar Keršovani« za životno djelo.

»Život« – životni kompas

Navodi se da je kao srednjoškolac i student objavio pjesme i novele u katoličkoj »Luči« i »Savremeniku«, a poslije rata pisao je u »Republici«. Prema podatku što ga je dao o. Vatroslav Halambek, bio je drugi »Vjesnikov« izvjestitelj sa Stepinčeva suđenja.

Njegovi su tekstovi o Marakoviću, Poglajenu i Škvorcu među najvrjednijim što je o njima napisano. Ako i nije napisao mnogo, s onim što jest klasik je hrvatskoga duhovnoga eseja.

U mirovini vratio se »Životu«, sada »Obnovljenom«, koji mu je u mladosti bio »kompas i u plovidbama i u brodolomima«, kako je 1994. napisao u članku »Reminiscencija čitatelja Života«. »Nakon tolikoga tamnovanja u skrivenim ladicama šutnje« – rečeno njegovim riječima iz prikaza knjige o Rudolfu Eckertu – izišao je na javu otvorenom riječju. Obaviješten i načitan, tu je osamdesetih i devedesetih godina pod pseudonimom Ivo Sečkar objavio sjajne oveće eseje »Mimogred s Dedijerom« 1987., »Sa Škvorcom na Horeb« 1988., »Luč Ljubomira Marakovića« 1989., »’Slučaj’ Krunoslava Draganovića« 1993., »Zagonetni T. S. Poglajen« (kojega je osobno upoznao kao profesora u Travniku) 1996., te nekoliko izvrsnih prikaza knjiga (M. Landercy: A. Stepinac; P. Grgec: R. Eckert; M. Belić: Metafizička antropologija; Povijest filozofije Branka Bošnjaka; Vrhbosanska nadbiskupija – »Grad na Gori«; L. Rađa: Ante Gabrić).

Gledao na svijet kršćanskim očima

Jasan u stajalištima, kršćanskom dioptrijom analizirajući osobe i pojave, bez pridržaja je osuđivao sve totalitarizme, ne manje zgranut nad misaonom lijenošću i agnosticizmom liberalnoga Zapada, lažnim sjajem modernih pseudoreligioznih hibrida i bastardnih materijalističkih mentaliteta te nad »mračnim ahrimanskim atavizmima« vulgarizatora povijesti, kako se izrazio u prikazu knjige o Stepincu, svjestan da su ljudi, pa tako i on, htjeli – ne htjeli, u svojim sudovima inficirani indoktrinacijama svoga vremena. »Nikada čovjek ne smije biti apriorističan. Ni u prosudbi, a još manje u osudi«, napisao je u kritici Dedijerove manipulativne knjige »Vatikan i Jasenovac«, u kojoj je Nietzscheovim riječima upozorio: prešućene istine postaju otrovne! Tečnim jezikom napisani unatoč brojnim reminiscencijama i ekskursima, ti eseji čitaju se kao napeta priča pozornoga sudionika i promatrača povijesti, priča prožeta kršćanskim »svjetlom Bitka« i vrjednotama »izvorne hrvatske misaonosti«, kako se izrazio u eseju o p. Beliću. Kao stilist stoji uz bok najboljim esejistima u katoličkim redovima, primjerice Žanku i Lendiću. Ukratko, riječ je o literarnim biserima, a nije pogrješno ustvrditi da su tekstovi o Marakoviću, Poglajenu i Škvorcu među najvrjednijim što je o njima napisano. Ako i nije napisao mnogo, s onim što jest klasik je hrvatskoga duhovnoga eseja.

Umro je u Zagrebu 4. listopada 1998. Dio svoje knjižnice, velikim dijelom ispunjene i vjerskim naslovima, darovao je isusovačkoj biblioteci »Juraj Habdelić« na Jordanovcu, vrativši se tako i na simboličan način »kući«.