Mnogi propusti i nelogičnosti u donošenju raznih zakona u ostvarenju radnih, mirovinskih i socijalnih reforma postaju sve vidljiviji pod naletima pandemije korone. Međutim, pandemija nije isključivi uzrok postojećih problema države. Važnu ulogu odigralo je neznanje, ali i politička volja dosadašnjih vladajućih struktura. Postojeće stanje nije slučajno nastalo niti je to posljedica neznanja. Gledajući unatrag, brojne izjave političkih dužnosnika, deklaracije, zaključci i zakonski propisi, kao i davana obećanja bitno se ne razlikuju od današnjih. Ostvareno je malo.
Dobra politika u interesu većine građana može se provoditi samo u skladu s rješavanjem gospodarskih problema, koji su temelj za rješavanje svih ostalih problema, kao što su npr. zapošljavanje, socijalna skrb (posebice za djecu i starije) te mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Važno je pritom da se očuva podnošljiv stupanj socijalne sigurnosti najugroženijih. Nažalost sve se manje prihvaća ljudsko dostojanstvo pojedinca pa polako nestaje ravnoteža između načela solidarnosti među ljudima različitih ekonomskih mogućnosti. Tako Hrvatska polako tone u neku vrstu dehumanizacije međusobnih i unutarnjih odnosa pojedinih socijalnih skupina. Umjesto smanjivanja socijalnih razlika sve više ima povlaštenih skupina koje dobivaju obilježja staleža.
Politika nije osiguravala određenu socijalnu sigurnost na način da se zakonskim propisima štite najširi slojevi građanstva uz moguće poštovanje pravde i solidarnosti, posebice u području rada, mirovinskoga osiguranja, zdravstva i socijalne skrbi. Poznato je da siromašna društva traže veći stupanj međusobne unutarnje solidarnosti od bogatijih društava. Te okolnosti zahtijevaju maksimalnu međusobnu unutarnju solidarnost na razini države i ne dopuštaju reforme koje samo pojedinca čine odgovornim za njegov socijalni položaj (a to je bila početna ideologija reformatora). U takvu stanju društva politika mora ponuditi rješenja odnosno izabrati općeprihvatljiv put, ali ne takav na kojem građanin ostaje sam i čeka nečiju milost.
Danas se takve milosti daju ugroženim građanima u obliku posebnih nacionalnih naknada (mirovina), covid-dodataka za umirovljenike (koji nikada nisu radili ni plaćali poreze), brojnim oslobađanjima od obveze plaćanja doprinosa i slično. Iako su sva ta davanja stvarno korisna za one koji su u potrebi i tako stvaraju privid solidarnosti s ugroženima, ona prikrivaju stvarne uzroke socijalnih nepravda. Država se prikazuje kao socijalno osjetljiv dobročinitelj, a zaboravlja se da su brojne socijalne nejednakosti proizvedene pogrješnim politikama.
Orijentacija prema stvaranju slobodnoga tržišta i lopovska privatizacija uz smanjivanje temeljnih prava zaposlenika (otpuštanja, neplaćanje doprinosa, kupovanje staža i dr.) ostavljale su osiromašene i nezaposlene građane prepuštene nemilosrdnim zakonima tržišta, uz vrlo niska ili nikakva jamstva države. Mirovinske reforme smanjivale su mirovine. Prosječni građanin ostavljan je riziku vlastitoga izbora novih dodatnih osiguranja, tzv. II. i III. mirovinski stup, a nezaposleni građanin nema ni te mogućnosti (zato se daje nacionalna mirovina). U nastaloj situaciji u nedavnoj prošlosti tijekom Domovinskoga rata, ali i razdoblja nakon rata, nije bilo pravedno prebacivati na pojedinca tzv. »rizik vlastitoga izbora« ili »odgovornost za vlastitu nezaposlenost« jer je to bilo neostvarivo u realnoj situaciji.
Stariji su tražili spas u starosnim mirovinama (često s dokupom staža) ili u invalidskim mirovinama (često kupovanjem invalidnosti). Tomu posljednjemu svjedočile su brojne u medijima objavljivane afere korupcije, često bez završenih sudskih postupaka. Gubilo se povjerenje u pravosuđe.
Gledajući sudbine starijih (najčešće svojih roditelja), mlađi dio populacije pakirao je kofere nadajući se boljoj budućnosti izvan domovine. Tako Hrvatska i dalje demografski stari ili se iseljava. Najgora je situacija na selu, posebice u Slavoniji, u kojoj se brojna sela s plodnom zemljom napuštaju i ostaju neobrađena (kao da čekamo strane doseljenike). Dosadašnje politike nisu ništa učinkovito poduzele za zaustavljanje tih negativnih procesa. To potvrđuju emisije na radiju i televiziji namijenjene selu i poljoprivredi (npr. »Plodovi zemlje«).
Potrebne reforme ne provode se postupno ni cjelovito, a često se naglo napušta ono što je već uvedeno. Država treba prekinuti takav krug neodgovornoga ponašanja, ne samo u gospodarstvu, nego i u svim područjima društvenoga djelovanja. Treba imati na umu da se ne mogu niti smiju više nedostatci u gospodarenju prikrivati prelijevanjem sredstava u korist jedne društvene skupine na štetu druge skupine. Kod većine građana prevladava sve više konkretan biološki strah od preživljavanja u skoroj budućnosti, posebice kod roditelja za vlastitu djecu. S druge strane koronakriza i nepoštovanje mjera zaštite objelodanili su pritajeni sukob generacija (mlađi se ne pridržavaju mjera izolacije i zabrana okupljanja), a policija ne provodi dosljedno mjere protiv prekršitelja naredaba i zabrana državnih vlasti, čime se omalovažava autoritet te vlasti.
Zato u današnjem političkom trenutku ne treba podgrijavati suprotnosti i nezadovoljstva između pojedinih društvenih skupina, a posebice ne izazivati sukobe generacija. Osnovni problem koji sada pokazuje štetne posljedice jest nedovoljno financiranje zdravstvenoga sustava, dobavljanje lijekova postaje upitno, a istodobno se demagoški razbacuje povremenim davanjima (nacionalne naknade i covid-dodatci), iako sve ide iz iste »vreće« (proračun), koji pune zaposlenici i njihovi poslodavci plaćanjem poreza i doprinosa (ponajprije oni iz materijalne proizvodnje). Dakle država nam daje naše.
