Još od prosinca prošle godine traje svojevrsna politička kriza povezana s imenovanjima novih hrvatskih veleposlanika, a koliko je javnosti poznato, procedura je formalno stala u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske. Budući da je svako imenovanje veleposlanika dio međunarodnih odnosa, taj će se problem ipak morati uskoro riješiti, ako ni zbog čega drugoga, onda radi međunarodnoga ugleda mlade hrvatske države.
Tomu ugledu, pogotovo u sadašnje doba kada se planiraju uvesti tzv. COVID-putovnice i kada granice država pritišću brojni migranti (i oni bez putovnica), ne ide na korist nikakvo odugovlačenje s imenovanjem predstavnika države koji sudjeluju u promicanju zdravstvene, gospodarske i političke sigurnosti zemalja i naroda. Da, primjerice, veleposlanička služba može biti veoma važna u obrani prava i opstojnosti naroda svjedoče i nedavni prijepori oko pitanja (jezičnoga) ugrožavanja hrvatske manjine u Vojvodini, a dosad je u tom smislu bila nejasna uloga hrvatskoga veleposlanika u Srbiji.
Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, koju preuzima i hrvatski Zakon o vanjskim poslovima, veleposlanstvo u državi primateljici predstavlja Republiku Hrvatsku, štiti interese Republike Hrvatske, njezinih državljana i pravnih osoba, jamči osobitu skrb i zaštitu dijelovima hrvatskoga naroda, razvija prijateljske odnose i suradnju između Republike Hrvatske i države primateljice u političko-diplomatskom, konzularnom, gospodarskom, kulturno-prosvjetnom, znanstveno-tehnološkom i informacijskom području…
Drugim riječima, riječ je o službi koja može u svijetu predstavljati ono najbolje, najljepše i najplemenitije što imaju narod i država, a preko nje bi se izvrsno mogli čuvati i promicati hrvatski nacionalni ciljevi i interesi. Upravo je nevjerojatno da se i tri desetljeća nakon uspostave suverene i samostalne Republike Hrvatske preko hrvatske diplomacije koja bi trebala biti prvi izvanjski pokazatelj snage hrvatske države sada pokazuju unutarnje hrvatske slabosti.
Već se danima hrvatsku javnost zabavlja »narušenim odnosima između predsjednika Vlade i države« koji se olako pripisuju tek karakternim osobinama, čemu pridonosi i medijsko provociranje izjava, a nikako nisu isključena ni zakulisna poigravanja kojima je zadaća potpirivati vatru konstruiranoga sukoba – te dijeliti i dezinformirati javnost. No ma koliko se sukob prikazivao kao stvar karaktera i inata, mora se postaviti logično pitanje: Ako je riječ o dužnosnicima koji bi trebali željeti dobro svojoj domovini i kojima je upravo narod dao povjerenje da rade za njegovo i opće dobro, i ako se njihov sukob ne vodi za stolom, nego preko medija i društvenih mreža, nije li onda redatelj toga »sukoba« zapravo netko treći?
Mnogo toga daje naslutiti da postoji baš treća strana koja se, pogotovo u predizborno doba, koristi karakternim osobinama političara, njihovim slabostima, a moguće i nekim propovjednicima, kako bi ostvarivala svoje skrivene interese. O karakteru te »treće strane« govori i to što se posljedice podjela mogu manifestirati i izvan hrvatskih granica.
Izvori ili posrednici takvoga djelovanja mogli bi biti čak i oni koji se skrivaju iza populizma i lažnoga domoljublja, a nedavno je takve i papa Franjo stavio pod geslo: »sve za narod, ništa s narodom«. Dok ih preziru, kako je rekao Papa, takvi kulturne, duhovne i vjerske vrjednote naroda ili ignoriraju ili zlorabe u svrhu moći.
