Papa Franjo 11. ožujka imenovao je novim požeškim biskupom provincijala franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Ivu Martinovića. Drugi biskup od uspostave Požeške biskupije mons. Martinović govori o svojem viđenju stanja u biskupiji i nastavku njezina duhovnoga, pastoralnoga, kulturnoga i inoga djelovanja.
Moje imenovanje za biskupa i dolazak u mladu Požešku biskupiju i »Zlatnu dolinu« vidim jedino kao djelo Božje providnosti, po odluci i poslanju koje mi papa Franjo i Crkva povjeravaju. Biskup Antun prvi je biskup Požeške biskupije te je tijekom dvadeset sedam godina upravljao biskupijom. On joj je dao određene temelje, uredio biskupijske institucije i sve što je potrebno za život i djelovanje biskupije. Njegov je doprinos veoma velik i može ga se promatrati kroz nekoliko razina, od crkvene, vjerske i duhovne do kulturne, znanstvene, društveno-političke, socijalne itd. Njegovo djelo ostavlja trag u životu ljudi i povijesti Crkve i naroda.
U Požešku biskupiju donosim sebe i sve što je utkano u moj život i moju vjeru. Donosim sve ono naravno i ljudsko, vjerničko, fratarsko i svećeničko, pa u tom smislu i biskupsko što se temelji na Božjoj radosti i miru. Ne nastavljam samo započeta djela biskupa Antuna, nego i djelo spasenja i ljubavi Sina Božjega, koji je došao da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge (Mk 10, 45).
Radost izvire iz svijesti darovana života – to je egzistencijalna, ontološka radost koju svatko treba otkriti kao temelj svojega života i postojanja, jer mogli smo i ne postojati. Osim toga, tu je i druga, teološka radost koja izvire iz radosti svećeničkoga poziva i poslanja, milosnoga dara navješćivanja radosne vijesti, evanđelja Isusa Krista. Nema uzvišenijega poziva u današnjim stvarnostima ljudskoga života, lutanjima, traženjima i patnjama od poziva biti Isusov glasnik i ljudima svjedočiti radost Božje ljubavi. Vidimo da se na sve strane govori i piše o ratovima i koliko je mir važan u cijelom svijetu. Da je više mira u obiteljima, manje bi bilo uništenih brakova, obitelji i pojedinaca. Tko ne nađe mir u svojoj duši i u Bogu, ne može biti ispunjen, zadovoljan, sretan, a kamoli radostan. Kolike obitelji i pojedinci imaju sva materijalna blaga, ali u srcu i duši, u životu i obitelji nemaju mira i radosti. Nezadovoljni su i duša im je ispunjena prazninom jer u svojem životu nisu upoznali vlastitu i Božju veličinu. Naša veličina i dostojanstvo ne temelji se na drugim ljudima, to nam je Bog darovao i u njemu to svatko treba otkriti. Tu je temelj moje radosti i mira.
Franjevačka jednostavnost izvire iz osobe, života, identiteta, duhovnosti i vjere svetoga Franje, iz njegova odnosa prema Bogu, ljudima i svemu stvorenomu. Kad kažemo sv. Franjo, izrekli smo jednostavnost – identitet osobe koja nas inspirira u jednostavnosti i usmjerava do najsavršenije jednostavnosti Isusa Krista. Nije li najsavršenija jednostavnost u Kristu Gospodinu? To je ono što je sv. Franjo otkrio, zavolio i do smrti potpuno slijedio.
Jednostavnost je stil života i komunikacije s kojom se ide drugomu ususret. U njoj osoba ne stavlja sebe u prvi plan, nego Boga i drugu osobu. U tom smislu važna je ne samo za život Crkve, nego i za naš osobni i obiteljski život, rad i pristup svakoj osobi. Ako je za Franju jednostavnost jedna od temeljnih krjeposti i put do Boga, jasno je da ona mora biti i u mojem životu prisutna kao stil života i metoda koja povezuje i pridonosi zajedništvu u Crkvi i među ljudima. Ona treba biti prepoznata u životu naših obitelji, u životu vjernika jer joj je Isus temelj. Ona je krjepost koja daje slobodu, radost i ljepotu života. Ispunja dušu i srce predanošću Bogu i ljudima. Ona nas oslobađa predrasuda i jača nas u mudrosti. Pomaže nam da ljudima ne pristupamo po onome što imaju ili žele biti, nego po onome što jesu i da ih prihvaćamo onakvima kakve ih je Bog stvorio i kakvi jesu.
Zgrade se uvijek mogu obnoviti i nove izgraditi, a materijalna se šteta na svoj način može nadoknaditi. Rane na duši su duboke i neke teško zacjeljuju, a neke ostaju trajno i jedino ih Bog može zacijeliti. O njima je nekada bolje ne govoriti kako ne bismo umanjili njihovu svetost. Ranjenima u duši treba naša ljudska i duhovna potpora, a posebno molitvena blizina u kojoj Bog govori. Svatko tko je ranjen na bilo koji način osjetit će, doživjeti i prepoznati Boga koji govori, daje utjehu, liječi i daje snagu da se nastavi živjeti s njim. Nitko od nas nije kao Bog, koji jedini može zacijeliti i izliječiti naše rane. Mi koji put previše očekujemo jedni od drugih ili se umišljamo da ćemo poput Boga nešto silno, veliko i senzacionalno učiniti.
Božja prisutnost i djelovanje je otajstveno, iskustveno i događa se po njegovoj prisutnosti i djelovanju u svetim sakramentima, Riječi, molitvi i osobama. Mi sami, naše riječi, naša prisutnost mogu biti dragocjeni, ali nikada ispred Božje milosti i ljubavi.
Velik je i lijep postotak broja katolika prema popisu, ali ja na to gledam drugačije. Ne kažem da postotak nije važan, ali od postotka je važniji život u vjeri. Često se u nas na svim životnim područjima zna govoriti i prosuđivati na temelju određenih analiza i postotaka, bilo da je riječ o pozitivnom ili negativnom pristupu. Za mene je puno važnija realnost, objektivnost, bez obzira na to kakva je ona. Poznato ja da vjernici Požeške biskupije nastoje svoju vjeru živjeti i lijepo svjedočiti, što su i kroz povijest toliko puta potvrdili. Zahvalan sam Bogu na njihovoj ljubavi prema Bogu i Crkvi. U vjeri svi možemo i trebamo rasti. Isus je temelj vjere vjernika i života Crkve i svih njezinih članova. Život vjernika najbolje poznaju oni koji s njima žive svakodnevno, a to su u prvom redu svećenici. Oni s jedne strane, svojim pastoralnim radom, iskustvom, zapažanjima i savjetima, pomažu vjernicima da snažnije žive vjeru, a s druge strane biskupu u stvaranju određenih planova i programa pastoralnoga djelovanja. I to je put da se vjera oživi i učvrsti na raznim razinama: obiteljskoj, župnoj, biskupijskoj…
Često se pristupa Crkvi i o njoj govori u hijerarhijskom smislu pa se zanemari ili zaboravlja da su i vjernici laici živa Crkva, da i sami pripadaju i čine tu istu Crkvu, koju su pozvani oživljavati svojom vjerom, djelima, zajedništvom… Crkva je živa onoliko koliko mi svjedočimo svoju vjeru i koliko se trudimo druge ljubiti Isusovom ljubavlju, odnosno koliko naše srce iskreno kuca i živi za Boga i čovjeka.
Za katoličku obitelj koja moli, redovito ide na misu, živi svoju vjeru i od vjere može se reći da je mala Crkva ili Crkva u malom. Takve su obitelji temelj Crkve jer one su svojom vjerom i životom Božje svjetlo u svijetu. Preveliki su izazovi za današnje obitelji i zato ih treba ohrabriti, poticati i na razne načine duhovno pomagati kako bi rasle u vjeri. Postoje razne pastoralne mogućnosti i aktivnosti na razini župa, dekanata i biskupije koje se u tom smislu mogu i trebaju organizirati. Valja poticati i ojačati obiteljski povezane zajednice. Svaki vjernik, pa onda i svaka katolička obitelj onoliko je jaka i snažna koliko je vjerom i životom povezana s Kristom koji je za nas i za naše vrijeme temelj i orijentir. Onoliko koliko činimo da Krist postane središte osobnoga, obiteljskoga i vjerskoga života, da pojedince i obitelji usmjeravamo na Krista, a ne na sebe, toliko će obitelji i pojedinci biti jaki u vjeri i kvasac dobroga društva. Uz to je na prvom mjestu euharistija i molitva, koje nas jačaju da jasno odgovorimo na sve izazove našega vremena i svijeta kao pojedinci, kao obitelj i kao Crkva. U molitvi nam Bog daje svoje svjetlo, bistri naše poglede i pomaže da jasno i realno gledamo svijet, događanja i previranja te da se u duhu evanđeoskoga razlučivanja nosimo sa svim izazovima.
Analize i govore o demografiji slušamo već više od četrdeset godina, a pomaka nema jer se uglavnom sve svodi na lijepu retoriku. Crkva će sa svoje strane, svojim služenjem, pomoći učiniti maksimalno što može, ali ona ne može i nije pozvana rješavati određena društvena pitanja, pa tako i pitanje demografije. Vjerujem da bi se uzajamnom suradnjom s konkretnim projektima i potporom mladim obiteljima i mladima vrlo brzo došlo do vidljivih i pozitivnih rezultata. To nije pitanje samo naše sadašnjosti, nego još više pitanje naše budućnosti. To je sad najvažnije pitanje našega naroda. Osim države i Crkve, svaki vjernik sa svoje strane treba pridonositi i u određenoj se mjeri žrtvovati. Demografska kriza stvarnost je našega vremena, plod mentaliteta sekularizma i individualizma. Današnji čovjek stavlja sebe ispred svega i pokušava sve određivati i gledati kao da je on gospodar svega. Teško se prihvaća žrtva, a žrtva je ljubav, pa u tom smislu i rađanje djece. Životu djeteta danas se pristupa drugačije nego u prošlosti, kada je dijete bilo blagoslov obitelji, najveća vrijednost i najveći dar koji Bog daje. Zajednička suradnja pitanje je naše zajedničke odgovornosti za sadašnjost i budućnost. Zdrave osobe i institucije uvijek su spremne surađivati i promicati zajedništvo i opće dobro pojedinca, obitelji, institucija, Crkve i naroda.
Postoje različiti oblici po kojima se može produbljivati zajednički život kao što su zajedničke molitve, nedjeljno bogoslužje, zajedništvo u obitelji, upoznavanje s riječju Božjom te mnogi duhovni susreti ili vježbe.
Za svakoga kršćanina najvažnije je da svoje zajedništvo gradi u Kristu i s Kristom. Najveće i najdublje zajedništvo svakodnevno se ostvaruje s njim i međusobno, i to na najsavršeniji način u otajstvu euharistije, koje je majka i vrhunac svih molitava. Od euharistijskoga slavlja – svete mise i klanjanja pred Presvetim nema jače, dublje i ljepše molitve. Ona je temelj našega vidljivoga i nevidljivoga zajedništva s Gospodinom i međusobno. Ona stvara zajedništvo i odgaja za zajedništvo. Svi smo pozvani stvarati i promicati to zajedništvo. Gospodinova prisutnost u otajstvu euharistije i molitvi daje jasnoću životu i bistrinu pogleda o vlastitom životu i stvarnosti, drugim osobama i svemu stvorenom. U njoj se otkriva sjaj Božje stvoriteljske ljepote i svetosti, istine i milosti, ljubavi i milosrđa. To su milosni trenutci u kojima se na najdublji način ostvaruje naša povezanost s Gospodinom i međusobno. Gdje nedostaje ta svakodnevna povezanost, teško će biti i bilo koje druge, osim one interesne. Euharistijska povezanost s Kristom izvor je i snaga ne samo našega zajedništva, nego i našega poslanja, pastoralnoga i svakoga drugoga rada, služenja i darivanja. Ona je najsavršeniji oblik predanja Bogu i ljudima. Zajedništvo se produbljuje, izgrađuje i čuva molitvom. Ne smije se zaboraviti da je obitelj prvo i povlašteno mjesto gdje se uči i odgaja u molitvi, a to smo mnogi iskusili i zahvalni Bogu za taj predivan dar.
Dovoljno je samo prisjetiti se Isusovih riječi iz Ivanova evanđelja kojima na svoj način odgovara na Vaše pitanje. To su njegove riječi upućene učenicima prije smrti, kojima jasno poručuje po čemu će kao njegovi učenici biti prepoznatljivi u svijetu: »Po ovome će svijet znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35). Eto, tu nam Isus daje najbolji i najjasniji odgovor za vjerodostojnost i prepoznatljivost učeništva i Crkve, ne samo kad je riječ o medijima, nego i u svijetu – posvuda! Isus je uvijek jasan i ne filozofira. On daje jasnu poruku i pouku, a mi i svijet često to zanemarimo ili zaboravimo, pokušavamo oblikovati kako nam odgovara.
Svi zapažamo kako suvremena tehnologija napreduje, ali pitamo se koliko nam ona pomaže da napredujemo kao ljudi u humanosti, u ispovijedanju vjere. Stvara li ona bolju i zdraviju komunikaciju među ljudima i s Bogom? Ma koliko suvremena tehnologija napredovala i imala svoju vrijednost u znanstvenim i drugim ostvarenjima, ona će ostati samo stroj, a čovjek će uvijek ostati čovjek sa svojim razumom, srcem i osjećajima, sa svojim tijelom i dušom određen ne samo za vrijeme – poput stroja, nego i za vječnost. I to nikada ne smijemo zaboraviti. Osim što znamo da tehnologija u svojem napretku donosi puno dobroga, moramo gledati i njezine negativne strane i mogućnosti s kojima može štetno djelovati ili djeluje na čovjeka, obitelj, društvo i čovječanstvo.
Pitanje medija i u životu mjesne Crkve veoma je važno, kako u sadašnjosti tako će sigurno biti još više u budućnosti. Mi iz sadašnje stvarnosti života, Crkve i društva trebamo gledati u budućnost. U životu Crkve za pastoralni rad veoma su važni mediji, ali u našem kontekstu i mogućnostima. Crkva ima milost da može i preko medija evangelizirati, naviještati evanđelje i prenositi nauk Božjim vjernicima. U današnje vrijeme to joj je jedna od zadaća, da u duhu Drugoga vatikanskoga koncila treba čitati znakove vremena. Poznato nam je koliku ulogu i moć imaju društvene mreže i drugi različiti mediji, kako u osobnom, obiteljskom, društvenom, ekonomskom, političkom i kulturnom životu tako i u životu Crkve.
Većina biskupija i redovničkih zajednica, pa tako i Požeška biskupija, ima povjerenstvo za medije, ima svoj ured i osobe zadužene za medije. Ono ima svrhu širiti radosnu vijest, povezivati ljude i institucije, biti u službi evanđelja i promicanja evanđeoskoga duha, kršćanskih vrijednosti, istina, načela i svega što je usmjereno na ljepotu istine i općega dobra. Ipak, uz sve to, ostaje ona primarna i najvažnija dimenzija osobnoga iskustva i doživljaja Božje blizine u ljudskom srcu i otajstvu svetih sakramenata, ona duhovna koja je temelj susreta Boga i čovjeka, svake druge komunikacije. Mediji imaju svoju važnu, neizostavnu i dragocjenu ulogu u prenošenju duhovnih sadržaja, u duhovnom obogaćivanju i rastu, pa i u otkrivanju duhovnoga poziva. Treba istaknuti da je Požeška biskupija veoma dobro i lijepo prisutna u medijima i sredstvima društvenoga komuniciranja.
