KOJI JE PRAVI SMISAO DOŠAŠĆA? (2) Zornice, najsnažniji izraz budnosti i pri-prave

Snimio: B. Čović

Došašće kao »pobožno vrijeme radosnoga iščekivanja« ima svoju unutarnju dinamiku, kaže mr. Milan Dančuo, asistent na Katedri za liturgiku Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, iznoseći još neke bitne aspekte došašća. Ta se dinamika očituje u liturgijskim čitanjima, koja prema sugovornikovim riječima »pokazuju progresivnu susljednost«. »Od posljednje nedjelje vremena kroz godinu koja je usmjerena na promišljanja o kraju svijeta i vremena (Nedjelja Krista Kralja), početak došašća uvodi eshatološku temu drugoga Kristova dolaska, a zatim se usredotočenost postupno usmjerava prema Isusovu rođenju i tematici Božjega utjelovljenja«, kaže mr. Dančuo. I nedjeljne tematike prate spomenutu dinamiku. »Prvu nedjelju prožima budno iščekivanje Gospodinova drugoga dolaska. Druga nedjelja upozorava da je kraljevstvo nebesko blizu i da mu treba pripraviti put. Treća nedjelja predstavlja mesijansko vrijeme, a četvrta naviješta Mesijin dolazak«, kaže sugovornik. 

Božić kao vrhunac iščekivanja

Napetost između »već« i »još ne« spasenja, o kojoj je sugovornik iscrpnije govorio u prvom dijelu razgovora, pokorničkom značaju došašća – koji se posebno očituje kao budno iščekivanje – nužno pridružuje radost. »Bdjenje nije samo uskraćivanje sna kako bi se posvetilo aktivnosti duha, nego ono simbolizira trud i trpljenje u sadašnjosti, ali i čežnju za Božjom prisutnošću. Bdjeti stoga za kršćane znači iščekivati da se potpuno očituje ona ljubav kojom Gospodin ljubi svakoga čovjeka i zbog koje je za svakoga čovjeka trpio. Čežnja za tom ljubavlju ispunjava srce vjernika. Zato on ima potrebu biti budan, iščekivati Kristov dolazak s posebnom ozbiljnošću, ali i radošću. Oboje se pak očituje u pozornom i djelatnom življenju sadašnjosti, što uključuje i svako dobro djelo. Zapravo, samo iščekivanje Božića podsjeća vjernika da se Kristov dolazak neprestano događa. Svaki dan Bog dolazi i kuca na vrata našega srca. U toj je perspektivi Božić, osim što je spomenčin prvoga Kristova dolaska, ujedno zapravo vrhunac iščekivanja onoga što će se u punini očitovati na kraju svijeta i vremena, o drugom Kristovu dolasku«, kaže mr. Dančuo.

Mr. Milan Dančuo: »Došašće kroz tamu predstavlja dimenziju smrti, ali se kršćani u budnosti i iščekivanju pripremaju za primanje svjetla, odnosno Kristov dolazak na svijet, koji obasjava smisao ljudske povijesti i svakoga čovjeka. Mise zornice tako su postale navještaj, obećanje i iščekivanje otajstvenoga ispunjenja.«

»Misa zornica jedna je od najljepših slika kršćanskoga iščekivanja i budnosti«, ulazi sugovornik u tumačenje još jednoga snažnoga adventskoga običaja. Dr. Dančuo se i tu kratko osvrće na povijest. U početku su te mise – tumači sugovornik – bile zavjetne mise u čast Blaženoj Djevici Mariji, a slavile su se najčešće subotom ili u određene dane za vrijeme došašća. Nazivale su se »missae rorate«, pri čemu je naziv »rorate« (»rosite«) preuzet iz takozvanoga »introitusa«, ulazne pjesme, koja je bila jednaka današnjoj ulaznoj pjesmi na Prvu nedjelju došašća. Riječ je o jednom od »najadventskijih« starozavjetnih zaziva: »Rosite, nebesa, odozgor, i oblaci Pravednog daždite«, iz Knjige proroka Izaije. Zbog marijanskoga značaja liturgijska boja na tim misama bila je bijela, a slavile su se bez svjetla, isključivo uz svjetlo svijeća. Tako su okupljeni iščekivali da prvi zraci danjega svjetla obasjaju crkvenu dvoranu. »Postupno su se marijanske zavjetne mise zaodjenule ljubičastom bojom došašća, uklopivši se u posebno vrijeme adventske priprave, budnosti i iščekivanja«, kaže mr. Dančuo.

Zornice pokazuju snagu svjetla koje dolazi

»Tema svjetla«, tumači svećenik sugovornik, »središnja je tema Božića jer je Kristovo rođenje Božje svjetlo koje obasjava svijet, unosi u svijet svjetlo, raspršuje tamu i grijeh. Stoga se kroz došašće proteže simbolika tame kako bi se na Božić pokazala snaga svjetla koje dolazi. U simboličkom smislu tama i svjetlost predstavljaju smrt i život. Došašće kroz tamu predstavlja dimenziju smrti, ali se kršćani u budnosti i iščekivanju pripremaju za primanje svjetla, odnosno Kristov dolazak na svijet, koji obasjava smisao ljudske povijesti i svakoga čovjeka. Mise zornice tako su postale navještaj, obećanje i iščekivanje otajstvenoga ispunjenja. I u samoj riječi ‘adventus’ izražava se jedinstven splet sadašnjosti i budućnosti, posjedovanja i iščekivanja. Zornice su danas, posebno u našem hrvatskom narodu, postale najljepši i najsnažniji izraz budnosti i priprave u kršćanskoj egzistenciji koja živi napetost između početaka spasenja i njegova dovršetka. Misama zornicama iskazuje se stav budnoga iščekivanja da se ostvari spasenje, jer u radosnom iščekivanju Rođenja Gospodnjega Crkva je orijentirana prema slavnomu povratku Gospodina na kraju vremena.«

Sugovornik još jednom podsjeća na opću narav liturgije, posebno euharistije, u kojoj Crkva iznosi pred Boga »radosti i nade, žalosti i tjeskobe« (usp. konstituciju »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila) svih ljudi te ga hvali u ime svega stvorenja. Upravo je advent vrijeme koje svjedoči da spasenje još uvijek nije dovršeno, da na svijetu još uvijek ima i previše patnje, siromaštva, svakovrsnih nepravda koje su plod grijeha. No s druge je strane Crkva ovlaštena naviještati nadu jer je u Isusu Kristu Bog u ovaj svijet nepovratno zasadio neiskorjenjivu klicu spasenja.

Zvijezda Danica – navještaj svjetla istinskoga

Sugovornik tu upućuje na retke sv. Pavla: »Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti… ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.«

»Zapravo, samo iščekivanje Božića podsjeća vjernika da se Kristov dolazak neprestano događa. Svaki dan Bog dolazi i kuca na vrata našega srca. U toj je perspektivi Božić, osim što je spomenčin prvoga Kristova dolaska, ujedno zapravo vrhunac iščekivanja onoga što će se u punini očitovati na kraju svijeta i vremena, o drugom Kristovu dolasku«

Svaki bi ozbiljan pristup došašću ostao »visjeti u zraku« kad se ne bi spomenula Blažena Djevica Marija. Njezina je uloga već spomenuta kad je bilo riječi o povijesnom razvoju zornica. Mr. Dančuo iznosi najsnažnije trenutke razvoja štovanja Bogorodice, već od prvih kršćanskih stoljeća. No te teme mogu u sklopu novinskoga adventskoga priloga biti tek implicitno prisutne. Već govoreći o zornicama, sugovornik, uz simboliku tame i dolaska svjetla svijetu – a to je Krist – uvodi u diskurs još jedan usporedan, komplementaran simbol. »Jedan od Marijinih naslova koji joj je podarila pobožnost i tradicija Crkve jest naslov ‘Zvijezda jutarnja’. Poznavatelji astronomije znaju da se planet Venera vidi prije svitanja kao najsjajnija zvijezda na nebu te da se taj planet naziva još i zvijezda Danica. Marija kao Bogorodica donosi svjetlo na svijet pa je simbolika zvijezde Danice itekako bliska kršćanskoj duhovnosti te kršćani u tom planetu, ili laički najsjajnijoj zvijezdi na nebu, prepoznaju simbol Marije koja svojim životom nenametljivo naviješta rođenje svoga Sina, kao što planet Venera naviješta svitanje Sunca«, kaže dr. Dančuo.

Najizvrsnije marijansko vrijeme

Tu prirodnu ulogu Marije u došašću i službeno je potvrdio papa Pavao VI. u apostolskoj pobudnici »Marialis cultus«, tumači mr. Dančuo. Papa je naglasio da je došašće najizvrsnije marijansko vrijeme u liturgijskoj godini. Marija u došašću postaje kršćanima uzor iščekivanja«, kaže dr. Dančuo. I zajedno s Drugim vatikanskim koncilom (»Sacrosanctum Concilium«, br. 103) zaključuje: »U Mariji se (Crkva) divi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja, i u njoj s radošću promatra, kao u najčišćoj slici, ono što sva Crkva želi da bude i nada se da će biti.«

Iščekivanje s Marijom
U došašću se proslavlja i svetkovina Bezgrješnoga začeća koja se, zbog svoga sadržaja i poveznice s Kristovim utjelovljenjem, sama po sebi uklapa u tu adventsku perspektivu. Dani uoči samoga Božića (od 17. do 24. prosinca) imaju izraziti marijanski karakter, kaže sugovornik, ističući da se 20., 21. i 22. prosinca na misi naviješta evanđelje navještenja, pohoda Elizabeti i »Magnificat« (»Veliča«). Sva ta evanđelja usmjeravaju pozornost na Isusov dolazak na ovaj svijet kao ispunjenje starozavjetne nade, ali su jednako tako usko vezani uz Marijin život. A i zborne molitve 17., 19., 20. i 23. prosinca imaju poseban marijanski sadržaj. Nadalje, nedjelja uoči Božića, tj. posljednja nedjelja došašća sadrži drevna proroštva o Mariji i Mesiji te evanđeoske perikope o skorašnjem Kristovu rođenju. »Marija na taj način postaje figura, odnosno najsavršeniji primjer iščekivanja izraelskoga naroda i iščekivanja Crkve.

IZVORGlas Koncila br. 49/2017.
Prethodni članakKOMPROMISNA ODLUKA EUROPSKE KOMISIJE Još pet godina za glifozat
Sljedeći članakNIJE VRIJEME ZA MRGOĐENJE Kršćani bez radosti nisu kršćani