KOJI JE PRAVI SMISAO DOŠAŠĆA? Čovjek i vrijeme između dvaju Kristovih dolazaka

Foto: Shutterstock

»U odnosu na svakodnevnost i rutinu, vrijeme došašća nešto je posebno, ispunjeno nekom posebnom radošću i nestrpljenjem«, kaže mr. Milan Dančuo, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i asistent na Katedri za liturgiku Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kojega je Glas Koncila zamolio da došašće približi čitateljima. Sugovornik odmah iznosi »generalije« došašća. »Došašće ili advent (lat. ‘adventus’ = dolazak) razdoblje je u crkvenoj liturgijskoj godini, a ujedno je i početak nove liturgijske godine. U rimokatoličkoj liturgiji došašće započinje četiri nedjelje prije Božića, na Prvu nedjelju došašća, a završava 24. prosinca, na Badnjak. Kroz povijest je došašće postupno postalo vrijeme priprave za blagdane Rođenja Gospodnjega i Bogojavljenja. Ponajprije je to priprava za slavlje utjelovljenja, ali je u došašću također snažno prisutan element pokore kao priprava za drugi Kristov dolazak u slavi«, kaže mr. Dančuo.

Iščekivanje i nada – ključne riječi

Sugovornik odmah ističe da tom ozračju posebne radosti i nestrpljivoga iščekivanja pridonose i prepoznatljivi simboli došašća, koji ujedno govore o njegovoj posebnoj naravi. To su poglavito već općeprihvaćeni adventski vijenac, koji »nalazi svoje mjesto u crkvama, na trgovima i u domovima«, kao i mise zornice koje su »najbolji izraz budnosti i spremnosti za dolazak Krista, svjetlosti svijeta«.

Kršćanska egzistencija sadrži napetost između početka i dovršetka spasenja. »Adventsko je vrijeme najizvrsnije vrijeme iščekivanja da se konačno dokraja ostvari spasenje jer je u radosnom iščekivanju Rođenja Gospodnjega Crkva orijentirana prema slavnomu Gospodinovu povratku na kraju vremena«, kaže mr. Milan Dančuo.

Već u samom uvodnom dijelu razgovora pojavila se riječ nada. Doista, nakon iščekivanja nada je druga ključna riječ došašća. Povod je to da se sugovornika suoči s općeljudskim iskustvom, iz dvaju razloga. Prvi je to što je vjerničko iskustvo istinsko ljudsko iskustvo, tj. vjera je jedan od načina kako čovjek prihvaća, tumači i živi svoju egzistenciju. Drugi je razlog to što je Crkva, dakle svi vjernici, pozvana naviještati spasenje, dakle nadu onima koji za nadom žude. Uistinu, »čovjek u svojoj naravi posjeduje onaj unutarnji poticaj koji ga gura prema budućnosti«, kaže mr. Dančuo. »To otvaranje prema budućnosti, tj. od poznate i određene sadašnjosti, pa makar ona bila ne znam kako ružna i teška, prema sutrašnjici, po sebi nepoznatoj i neizvjesnoj, izvor je ljudske nade. Može se zaključiti da je nada prisutna u svim temeljnim dimenzijama ljudske egzistencije: u čovjekovoj spoznaji, u njegovoj slobodi, povijesnosti i vremenitosti, u njegovoj povezanosti sa svijetom i s drugima. Čovjek je, može se reći, jednostavno biće nade«, kaže sugovornik.

Prostor između »već« i »još ne«

Ipak, danas je govor o nadi »vrlo kompleksno pitanje«. Naime, premda okrenut prema nadi i prema traženju razloga za nadu, današnji čovjek kao da želi odustati od traženja stvarne nade. »Čovjek suvremenoga doba nerijetko riskira biti zaslijepljen modernim tehničko-znanstvenim razvojem ili mentalitetom materijalističko-konzumističkoga društva. Zatvoren u tim fizičkim koordinatama svijeta, gotovo je izgubio sposobnost postavljati si pitanja o vlastitoj egzistenciji i smislu, a očaran znanstvenim dostignućima, ne osjeća potrebu tražiti stvarnosti koje ga nadilaze i koje mu u konačnici jedine mogu dati istinske odgovore na egzistencijalnija pitanja vlastitoga života«, kaže mr. Dančuo, ističući da doličnim slavljenjem i življenjem došašća vjernici uistinu naviještaju radosnu nadu svijetu.

Kršćanska vjera na neki način legitimira čovjekovu nadu. Sugovornik tu uvodi jedan od klasičnih teoloških opisa »statusa« vjernika i Crkve nakon događaja Isusa Krista. Crkva i vjernici, naime, žive u napetosti između »već« (već smo spašeni po otajstvu Kristova utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća) i »još ne« (još se to nije u potpunosti ispunilo i očitovalo). »Kršćanska nada temelji se u otajstvu objave Boga u Isusu Kristu. Kristovo utjelovljenje, smrt i uskrsnuće izraz su najveće Božje ljubavi jer pridružuju čovjeka Kristovu otajstvu. Nada je odgovor, bez ikakvih uvjeta i odmaka, na veliko Božje otajstvo: potpuno je prepuštanje čovjeka grješnika Bogu ljubavi i praštanja. Stoga kršćanska nada ispunjava prostor između ‘već’ i ‘još ne’ povijesti spasenja; ‘već’ daje osnovu za sigurnost nade, a ‘još ne’ potvrđuje njezin unutarnji dinamizam i eshatološku napetost«, kaže mr. Dančuo. Pod dinamizmom i napetošću misli se na potrebu i na poziv na djelovanje, na djelatnu solidarnost s ljudima, na poravnanje putova – jer još uvijek nije sve umjesto nas učinjeno i još je uvijek čovjeku dano vrijeme za obraćenje. Odatle pokornički značaj došašća, odatle ljubičasta boja u liturgiji. Mr. Dančuo ističe da su »već novozavjetni pisci u nadi prepoznali jednu od temeljnih vrjednota kršćanskoga života«. Kao potvrdu iznosi nekoliko citata, od kojih ovdje neka bude istaknut tek jedan, iz Prve Ivanove poslanice: »Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.«

Budni u molitvi i raspjevani Bogu na slavu

Spomenuta napetost između »već« i »još ne« posebno se očituje u liturgijskom vremenu došašća, na početku liturgijske godine. Mr. Dančuo navodi nekoliko tekstova iz samih liturgijskih knjiga, tj. iz samih adventskih misnih slavlja. Tako se u Rimskom misalu, u dijelu koji iznosi opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru, iznosi upravo taj dvojaki značaj došašća. Ono se, naime, opisuje kao »vrijeme priprave za svečanosti Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugoga Kristova dolaska na svršetku vremena«. Sugovornik iz Rimskoga misala izdvaja i dva adventska predslovlja. Prvo glasi: »On je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum, i otvorio nam put vječnog spasenja: da bismo – kad ponovno dođe u slavi veličanstva – napokon u očitu daru primili ono što sada kao obećano budno čekamo.« A drugo: »Njega su naviještali svi proroci, Djevica ga Majka s neizrecivom ljubavlju nosila, Ivan mu pjesmom najavio dolazak i nazočna ga pokazao. On nam daje da se unaprijed radujemo otajstvu njegova rođenja, da nas zateče i budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu.«

Odraz dvostrukoga poslanja Gospodinova
Zimzelen na adventskom vijencu simbolizira pobjedu života nad smrtonosnom zimom. Vijenac simbolizira Kristovu pobjedu i zadobiveno spasenje. Kružni oblik vijenca simbol je jedinstva vremena i vječnosti (»već« i »još ne«). Njegov kružni oblik može se promatrati i kao prsten pa vijenac simbolizira Božju vjernost danim obećanjima. Svijeća simbolizira Krista koji je svjetlo svijeta, svjetlo kojim Bog na Božić obdaruje sve ljude.

»U svojoj kompleksnosti vrijeme došašća, dakle, nije vrijeme koje postoji samostalno. Povijesno gledano, došašće se ponajprije oblikovalo kao vrijeme priprave za blagdan Kristova utjelovljenja, ali već i u najstarijim očuvanim liturgijskim tekstovima nazire se eshatološka dimenzija iščekivanja Krista u paruziji. Tako prvi Kristov dolazak započinje ono što će drugi u konačnosti dovršiti. U svakom liturgijskom slavlju, a na poseban način u onom adventskom, koje je istodobno i povijesno i eshatološko, dolazi do izražaja sveukupnost vazmenoga otajstva koje je započelo utjelovljenjem, a naći će svoje dovršenje u paruziji, na kraju svijeta i vremena«, kaže mr. Dančuo. Kako bi dodatno pojasnio značaj došašća, sugovornik upućuje na zanimljivu pojedinost iz povijesti razvoja liturgije. Naime, stari su lekcionari kao evanđeoski tekst Prve nedjelje došašća redovito odabirali perikopu Kristova ulaska u Jeruzalem (usp. Mt 21, 1-9), dakle isti onaj odlomak koji uvodi u slavlja Velikoga tjedna. »To evanđelje prikazuje Gospodina koji dolazi u poniznosti te istodobno u slavi, kao sluga, ali i kao kralj – kao čovjek i kao Bog. U liturgiji to je slika cjelokupnoga adventskoga otajstva, od Kristova prvoga dolaska u kojem se ispunjavaju mesijanska iščekivanja drevnoga izabranoga naroda do slavnoga povratka koji će ostvariti nade i iščekivanje Crkve i čovječanstva koje je otkupljeno Kristovom krvlju u uskrsnom otajstvu«, kaže sugovornik.

Proslava »triju etapa povijesti spasenja«

Na završetku svojega općega teološkoga i liturgijskoga uvoda u došašće sugovornik zaključuje da se u došašću slave »tri etape povijesti spasenja: 1) drevno mesijansko iščekivanje izabranoga naroda koje se dovršava utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem Sina Božjega; 2) sadašnjost spasenja u Kristu, već ostvarenoga u svijetu, ali još ne dovršenoga; 3) budućnost spasenja koja će se otkriti u preobrazbi svijeta na kraju vremena«. Kršćanska egzistencija stoga sadrži napetost između početka i dovršetka spasenja. »Adventsko je vrijeme najizvrsnije vrijeme iščekivanja da se konačno dokraja ostvari spasenje jer je u radosnom iščekivanju rođenja Gospodnjega Crkva orijentirana prema slavnomu Gospodinovu povratku na kraju vremena«, kaže sugovornik. Došašće, zapravo, progovara čovjeku o njegovu vremenu. »Čovjekovo je vrijeme otkupljeno Božjim djelom. Bog se utjelovio i stavio u tijek povijesti da bi to vrijeme postalo vrijeme povijesti spasenja«, kaže sugovornik. Zato je i moguće spojiti stvarnosti koje se na prvi pogled čine nespojivima: veselje i nelagodu bdjenja i budnosti, igru i trud, radost i ozbiljnost obraćenja. Sve dok se »adventus« konačno ne dogodi. »Naposljetku, dolazak (lat. adventus) Božje slave označuje kraj vremena i početak vječnosti«, kaže sugovornik.

Ekumenski značaj adventskoga vijenca
Mr. Dančuo progovara o još nekim aspektima i simbolima adventa. Budući da se nametnuo kao univerzalno najočitiji simbol došašća, na prvom je mjestu adventski vijenac. On pak, uz ostalo, ima i ekumensko značenje. »Povijest nam bilježi podatak da je adventski vijenac bio ideja njemačkoga protestantskoga pastora Johanna Hinricha Wicherna koji je živio u 19. stoljeću. Ideja za vijenac izravni je plod pastorova angažmana u kršćanskoj ljubavi. Pastor se, naime, posebno brinuo za napuštenu i siromašnu djecu. Izvorna verzija vijenca uključivala je prisutnost više svijeća: manje svijeće za svagdane, a veće za nedjelje. Prvi adventski vijenac, koji je sredinom 19. stoljeća postavljen u oratoriju Rauhen Haus, mjesta gdje se pastor Wichern trudio omogućiti obrazovanje za siromašne i mlade bez krova nad glavom, imao je tako 24 svijeće. Kasnije, 1860. godine, pastor Wichern uveo je adventski vijenac i u berlinsko sirotište. Isprva se vijenac širio u protestantskim gradovima sjeverne Njemačke, najprije u crkvenim svratištima, sirotištima, školama. No običaj se vrlo brzo širio te je adventski vijenac stekao mjesto u gotovo svim obiteljskim i privatnim kućama. U obiteljima je on ipak bio jednostavniji, sa samo četiri svijeće, po jedna za svaku nedjelju došašća. Početkom 20. stoljeća običaj dolazi i do katoličke Bavarske, a odatle se, osobito poslije Drugoga svjetskoga rata, proširio po cijelom svijetu«, prepričava povijest adventskoga vijenca mr. Dančuo.

 

Bogata simbolika adventskoga vijenca

Adventski vijenac umješno spaja elemente – vijenac, zimzelen i svijeće – koji su i prije imali snažnu simboliku. Zimzelen simbolizira pobjedu života nad smrtonosnom zimom. Vijenac sam po sebi ima višestruku simboliku. Neki elementi te simbolike mogu dobro izraziti kršćansko otajstvo. U nekim je kulturama vijenac simbol sunca, zemlje ili Boga, a u antičkom je vremenu bio simbol pobjede i časti. Adventski vijenac simbolizira Kristovu pobjedu i zadobiveno spasenje. Kružni oblik vijenca simbol je jedinstva vremena i vječnosti (»već« i »još ne«). Kružni oblik vijenca može se promatrati i kao prsten pa vijenac simbolizira Božju vjernost danim obećanjima. A o simbolici svijeća nije potrebno odveć trošiti riječi. Svijeća simbolizira Krista koji je svjetlo svijeta, svjetlo kojim Bog na Božić obdaruje sve ljude – tumači mr. Dančuo.

Svim je adventskim vijencima zajedničko da četiri svijeće predstavljaju četiri nedjelje došašća. No u različitim su se krajevima razvile različite tradicije. Tako se negdje rabe različite boje svijeća, a povezane su s aspektima Kristova otajstva. »Crvena boja znak je Isusova mučeništva, a bijela je znak pobjede i slavnoga uskrsnuća. Ljubičasta boja svijeća ističe na poseban način adventsku pokoru i pripravu, a ružičasta boja na 3. nedjelju došašća označava radost zbog skorašnjega Kristova rođenja. Stoga i paljenje svake svijeće označava postupnu pobjedu svjetlosti nad tamom poradi sve skorijega dolaska Mesije«, tumači sugovornik.

»Nada, mir, radost i ljubav«

Drugdje se pak rabe svijeće iste boje, ali imaju svoje imena i različita značenja. »Prva svijeća«, kaže mr. Dančuo, »naziva se ‘Prorok’, što podsjeća na starozavjetna proročanstva o dolasku obećanoga Mesije. Druga svijeća naziva se ‘Betlehem’, po gradu u kojem se rodio Mesija. Treća svijeća zove se ‘Pastir’, na spomen prvih ljudi koji su vidjeli i poklonili se novorođenomu Mesiji. Budući da se Treća nedjelja došašća naziva i Gaudete (radujte se), a liturgijski propisi predviđaju mogućnost da svećenik upotrijebi misno ruho ružičaste boje umjesto ljubičaste, ta svijeća može imati drugačiju boju od ostalih. Četvrta svijeća zove se ‘Anđeoska’, po onima koji su prvi objavili rođenje Mesije cijelomu svijetu.« Prema jednoj drugoj tradiciji, četiri svijeće simboliziraju »nadu, mir, radost i ljubav«, kaže sugovornik, ističući da svaka od tradicija na svoj način dobro predstavlja ono bitno, a to je otajstvo Kristova utjelovljenja i adventsko iščekivanje. Stoga je moguće i njihovo kombiniranje, odnosno uzajamno obogaćivanje simbolika.

IZVORGlas Koncila br. 48/2017.
Prethodni članakPOSTOJI LI BIORAZGRADIVA PLASTIKA? Inicijativa za zabranu oksoplastike
Sljedeći članakŠTO DONOSI DAN KRISTOVA DOLASKA I DAN SUDA? Razotkrit će se i djela na zemlji