PRAVNIK I PUBLICIST MILIVOJ MAGDIĆ Zagovornik socijalne misli smaknut 1948.

Milivoj Magdić

Sudbina je Milivoja Magdića, pravnika i publicista, po mnogočemu jedinstvena, a opet i slična sudbinama mnogih hrvatskih intelektualaca, koji su tijekom ili nakon Drugoga svjetskoga rata glavom platili svoja uvjerenja. »Bio je komunist, početkom 1930-ih priklonio se socijaldemokraciji, a pod utjecajem staljinističkih procesa postao protivnik komunizma i zagovornik hrvatske državne neovisnosti«, sažima o njemu »Hrvatska enciklopedija«.

Hrvatska povijest kao uzaludno žrtvovanje

Rođen je 22. svibnja 1900. u Koprivnici. Diplomirao je i doktorirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1923. Radio je u Pakracu, Osijeku i Zagrebu. Godine 1931. trajno se nastanio u Zagrebu. Pisao je književne, kazališne, sociološke i političke osvrte u časopisima »Riječ«, »Zeta«, »Književne novine«, »Radnička zaštita« i drugdje te u »Socijalnoj misli«, kao Adžijin suradnik. Njegova politička preobrazba započela je nakon atentata na Stjepana Radića i drugove, a nastavila se u vrijeme napada na hrvatske intelektualce, osobito na Milana Šufflaya, koji je ubijen u atentatu 1931. »Njegov snažan doživljaj hrvatske povijesti kao uzaludnog žrtvovanja u borbi za zapadnoeuropske vrijednosti bit će važan formativni izvor Magdićeva nacionalizma« (N. Kisić-Kolanović). Konačan odmak od komunizma učinio je nakon montiranih Moskovskih procesa 1936. – 1939. To ga je gotovo stajalo glave – jedva je preživio atentat 1939. kada su ga u Zagrebu kolcima napali komunisti ispred Radničke komore, gdje je radio kao savjetnik.

Vlasti NDH ga uhitile, komunističe smaknule
Prihvatio je kršćansku socijalnu misao, posebice o obitelji i državi, kao temelj vlastitih socijalnih pogleda, smatrajući da Hrvatska mora ostati u vrijednosnom krugu katoličkoga Zapada.

Kad je uspostavljena NDH, vlasti su ga zatvorile, no uskoro je pušten, ali ostao je pod nadzorom zbog sumnji na anglofilstvo, koje on i nije skrivao pišući u »Spremnosti« (katkad pod pseudonimom Verus) o »pax britanica« kao primjeru »sustava međunarodnih odnosa, u kojem je na liniji najmanjeg odpora bila omogućena snošljivost u međunarodnom životu«. »U svojim mnogobrojnim člancima nastoji povezati načela socijalne demokracije s hrvatskom državnom idejom. Pozdravlja stvaranje NDH, ali je kritičan prema režimu i njegovim postupcima« (G. Labus). U svibnju 1942. postao je šef Odjela za prosvjećivanje i promidžbu u Glavnom savezu staliških i drugih postrojba NDH. Uoči sloma NDH povlačio se u Austriju, gdje je s Tiasom Mortigjijom i Jurom Petričevićem sastavio »Memorandum skupine hrvatskih intelektualaca« upućen zapovjedništvima Britanske armije. Potom je došao u Rim, s dr. Krunoslavom Draganovićem, Antunom Würsterom i Vladimirom Vinceom na stranim jezicima sastavljao izvješća, predstavke, memorandume, članke, preporuke i molbe za spašavanje i smještanje hrvatskih izbjeglica. Tada je započeo rad na knjizi »U vučjoj jami«, u kojoj analizira položaj Hrvatske neposredno pred rat i u ratu te zagovara demokraciju i nacionalnu pomirbu. Knjiga je ostala nedovršena jer su ga 1947. savezničke vlasti uhitile i izručile Jugoslaviji. Optužen je za djela »protiv naroda i države« i smaknut u veljači 1948. kao »okorjeli i nepopravljivi zločinac«, kako je stajalo u obrazloženju presude Vrhovnoga suda NR Hrvatske.

Kritiku marksizma vezati uz kritiku liberalizma

Objavio je nekoliko naslova: roman »Jagodina ljubav« i brošuru »Klerikalizam nastupa« 1934., »Fašizam i radnička klasa« 1935., »Abesinija« 1935. (suautor Mirko Kus-Nikolajev), »A. G. Matoš« 1936., »Intelektualci prema marksizmu i liberalizmu« 1942., »Najstrašnije razdoblje života seljačtva u Sovjetskoj Uniji« 1943. te pripovijest »Slučaj Vere Wagnerove« 1944. Bavio se i književnom kritikom, objavivši nekoliko zapaženih tekstova o Matošu, Kranjčeviću, Krleži i Nazoru.

Ključno mu je djelo studija »Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj« 1940., u kojoj zaključuje da je kritiku marksizma nužno vezati uz kritiku liberalizma, koji proizvodi sukob između bogatih i siromašnih. Drži kako je »unošenje i primjena liberalnih ideja bila od kobnoga značenja za Hrvatsku«, osobito za tijek socijalnoga i moralnoga života. Gospodarski liberalizam suprotan je narodnoj zajednici jer rađa »kultom gomilanja materijalnih dobara«, »koncentracijom kapitala« i proletarizacijom seljaštva. Povezivao je hrvatsku državnu ideju s kršćanskom socijalnom demokracijom. Velik dio studije posvetio je socijalnomu nauku Crkve na temelju enciklika »Rerum novarum« i »Quadragesimo anno«.

Misli mu tek treba istražiti

»Magdić pokazuje mnogo dodirnih točaka s grupacijom katoličkih intelektualaca« (N. Kisić-Kolanović), posebice sa svojim sugrađaninom Jurjem Šćetincom, osobito držeći važnom njegovu kritiku liberalne države, po kojoj ga je klasificirao kao hrvatskoga »najizgrađenijega antiliberala«. Prihvatio je njegovu kršćansku socijalnu misao, posebice o obitelji i državi, kao temelj vlastitih socijalnih pogleda. Ističući kako »europska orientacija Hrvatske predstavlja aksiom svake naše politike«, zagovarajući neku vrstu »velikoeuropskoga nacionalizma« (N. Mihaljević), zaključio je da Hrvatska, »ostvarujući svoje originalne koncepcije… ne izlazi iz kruga kulturnog katoličkog Zapada, sa u njemu ostvarenim vječnim moralnim vrjednotama«.

Nedvojbeno, sadržaje kršćanske misli u njegovim djelima tek treba istražiti i interpretirati.

IZVORGlas Koncila br. 22/2018.
Prethodni članakLJUDI PRED IZAZOVIMA OBVEZA Glumci bez akademije
Sljedeći članakFILMSKA POVIJESNA DRAMA »ZAMA« Drama iščekivanja