Hrvatski inovatori koji sudjeluju na brojnim međunarodnim simpozijima, sajmovima i skupovima inovatora diljem svijeta u domovinu se vraćaju s medaljama. Njihove medalje najčešće nisu prepoznate u hrvatskom društvu, ni među gospodarstvenicima ni u akademskim zajednicama, a ne prepoznaju njihovu vrijednost ni resorna ministarstva kojima bi bila zadaća to kapitalizirati za dobrobit hrvatskoga gospodarstva i razvoj općega dobra. O problemima s kojima se suočavaju hrvatski inovatori i načinima implementacije inovacijskoga proizvoda u gospodarske svrhe i razvoj domaće industrije komentira inovator Bela Nemet, diplomirani inženjer strojarstva, voditelj Inovacijsko-poduzetničkoga centra iz Rijeke. Rođen je u Bjelovaru, srednju tehničku školu završio je u Klaićevoj u Zagrebu, Strojarsko-brodograđevni fakultet također u Zagrebu. Prvo zaposlenje bilo mu je u »Prvomajskoj« u Zagrebu uz zadnje godine studija, zatim je odslužio vojni rok i zaposlio se u Tvornici računskih strojeva Zagreb, a nakon toga u Luci Rijeka. Raznolika praksa omogućila mu je relativno širok dijapazon stručnih iskustava, od maloserijske proizvodnje alatnih strojeva preko velikoserijske produkcije u preciznoj mehanici uz tijesnu suradnju s elektroničarima, dakle u razvoju jednoga od prvih prototipova u to vrijeme najmanjega elektroničkoga kalkulatora u svijetu – TRS, do lučke opreme i tehnologije, investicijskoga inženjeringa i investicijskoga nadzora. Prvi svoj patent ishodio je 1965. od Saveznoga patentnoga zavoda bivše Jugoslavije, a u inovacijski je pokret uključen od prve polovice sedamdesetih.
NEMET: Prvo treba primijetiti da do 2012. ni izumiteljstvo ni inovatorstvo nije ozbiljno shvaćano u Hrvatskoj, pa tako ni u riječkoj, sad već bivšoj industriji, niti je shvaćeno u obrazovnim institucijama. Nije prepoznatljivo u regionalnoj i gradskoj upravi. Do 2012. šezdesetak visokih ili viših učilišta Republike Hrvatske prijavilo je ukupno dva patenta, prema informacijama prezentiranim na Savjetodavnom odboru Republike Hrvatske za pripremu Nacionalne strategije inovacija od 2013. do 2020. S druge strane, gotovo svi uspješni riječki poduzetnici nekada su bili članovi nekoga društva inovatora i još ondje počeli razmišljati na inovatorima svojstven način. Analizom i tragom zaključaka navedene strategije ponajviše temeljenih na iskustvima i prijedlozima OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) koja su stečena u potpuno drugačijem društvenom, kulturnom i ekonomskom okruženju razvijenijih zemalja, prihvaćen je tzv. »triplex helix model« inovacijske strategije, čiji su nositelji trebali biti upravo institucije koje inovatorstvo nikada nije ozbiljno zanimalo. To je visoko školstvo, zatim regionalna/gradska uprava i gospodarstvo, koje kod nas nikada nije ni pomišljalo nagraditi ili pomoći ni jednoga svoga inovatora. Jasno je da postoje iznimke, poput Riječkoga akustičkoga inženjeringa. Ipak, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, kao što su riječki tzv. »Peradarnik«, TIC i dr., »probudilo« se visoko školstvo, tako da u suradnji s HAMAG-BICRO-om (Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije) danas funkcionira potpora budućim inovatorima obrtnicima STEP-RI (Znanstveno-tehnologijski park Sveučilišta u Rijeci d.o.o.) na sveučilišnom kampusu. Na žalost, ta je potpora dostupna samo inovatorima koji su dovoljno situirani da sebi mogu omogućiti otvaranje obrta, a sve ostale ideje propadaju neovisno o kvaliteti. Otvaranje obrta naime obvezni je uvjet za dodjelu potpore.
Najzad, u Hrvatskoj 85 posto domaćih patenata posjeduju individualni inovatori, a u svijetu je odnos individualci – industrija upravo obrnut. To znači da u Hrvatskoj ne inoviraju profesionalci, nego velikom većinom amateri. Iako je to porazno, mnoge od tih »amaterskih« ideja mogle bi postati proizvod za domaće obrtnike kad bi se izumitelju pružila stručna i financijska potpora za razvoj i komercijalizaciju, tj. pretvaranje inovacijskoga u poduzetnički projekt. Ključni uvjet za to – kontakt između obrtnika, inovatora i eksperata za realizaciju projekta – nitko ne osigurava.
NEMET: Kad je riječ o riječkim udrugama inovatora, poticanje djelatnosti gradskim sredstvima 2007. iznosilo je 295 000 kuna za sve udruge i saveze, a do 2015. smanjeno je na 77 000 kn, odnosno sa 10,66 posto udjela u tehničkoj kulturi palo je na 3,5 posto u 2015. Spomenimo da je u bivšoj Jugoslaviji oko 30 posto sredstava tehničke kulture usmjeravano u udruge inovatora. Nažalost, kao posljedica takvih kretanja, kao i općega stanja u djelatnosti, interes inovatora za djelatnost i na republičkoj razini drastično pada još od 2005., pa je broj domaćih prijava patenata sa 200 prijava 2005. prepolovljen do 2009., a pad se nastavio i do danas. Istodobno raste broj registracija stranih patenata u Hrvatskoj, tako da domaći zavod sve više štiti strane, a sve manje domaće izume. Ne svojom krivnjom, naravno.
NEMET: Kad se pokuša dogovoriti potpora sa stranom agencijom za plasman inovacije i pohvali se priznanjima s izložaba inovacija, najčešće suradnja prestaje, jer prvo što se s njima potpisuje jest ugovor o šutnji. Inovacija je povjerljiva kategorija, sve dok se ne pojavi na tržištu. Nositi i besplatno nuditi inovacijske ideje po bijelom svijetu u pravilu bez inozemne patentne zaštite nespojivo je s poslovnom logikom. Na žalost, inovacijska djelatnost u nadležnosti je obrazovanja i športa, koje uspjeh mjeri natjecanjima i medaljama, pa takvo valoriziranje prenosi i u područje inovacijske djelatnosti. Riječ je, kao i uvijek, o nekompetentnosti institucija ili osoba koje »kroje« politiku djelatnosti. Treba reći da je očita razlika u pristupu na primjer u našem Županijskom uredu za poljoprivredu i poduzetništvo, koje jedino izdvaja određena sredstva neposredno onima koji inovacije stvaraju – inovatorima osobno, a ne njihovoj organizacijskoj nadgradnji. No sredstva za tu namjenu razmjerno su skromna. Organizacijska nadgradnja s druge se strane orijentira na projekte koje financijaši potiču – dakle uglavnom izložbe i rad s djecom. U dosadašnjih 30 godina takvih prioriteta u djelatnosti nismo iskusili nikakav komercijalno ili gospodarski opipljiv rezultat. O financiranju odlučuju osobe i povjerenstva koji nikad nisu »cvikali« karticu u kakvu proizvodnom poduzeću, nisu projektirali ni razvili ni jedan proizvod. Dakle, opet je riječ o nekompetentnom odlučivanju. Iz svih godišnjih planova saveza inovatora očito je da se uz troškove same administracije preferiraju samo sajmovi i izložbe, a od komercijalizacije inovacija ne ostaje ni prvo slovo »K«. Djelatnost organizacijske nadgradnje orijentirana je na biznis s izložbama, a ne na uvođenje inovacija u gospodarsku primjenu. Dakle politika razvoja djelatnosti je pogrješna. Ne kažemo da je rad s djecom pogrješan, naprotiv, ali to je područje izvanškolskoga obrazovanja koje kao takvo treba biti financirano, a ne otimati nejaka sredstva navodno namijenjena inovatorima.
NEMET: Najčešće u nekom zaboravljenom zakutku. Nakon prve dvije, tri medalje koje su ugodna hrana sujeti, i najuspješniji inovatori uviđaju besmislenost prikupljanja medalja. Svaki bi inovator radije prodao ili komercijalizirao jednu inovaciju nego svake godine dobio dvadeset medalja, a da ne spominjemo usporedbu društvene koristi.
NEMET: Na početku našega djelovanja osnovali smo prvu i koliko znamo i do danas jedinu udrugu inovatora pri sveučilištu, i to pri riječkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Članovi ITEF-a bili su fakultetski profesori, a namjeravalo se naravno kasnije uključiti i studente. Osnivačka skupština prošla je s prilično entuzijazma, i imali smo dojam da je ideja na fakultetu dobro prihvaćena. Mišljenje »nadležnih« je bilo: »Pa što ćemo mi financirati fakultet«, tako da financiranje udruge nije odobreno i priča je završila gašenjem udruge.
NEMET: Kroz dosadašnju djelatnost od osnivanja bilježimo 90 postupaka zaštite, većinom patentom. Od toga je 15 trenutačno aktivnih, neke su inovacije još u postupku ishođenja, ostale u održavanju patenta. Postupci obuhvaćaju stručnu potporu u zaštiti inovacija, inženjerske usluge u izradi tehničke/konstruktivne dokumentacije te izradi ili pomoći u ispitivanju prototipova ili smanjenih modela, s nastojanjem u smjeru komercijalizacije preko promidžbenih aktivnosti, tj. pripreme papirnatih ili foto-video promidžbenih materijala, internetskih ponuda, nastojanja na otvaranju inovatorskih internetskih trgovina, a na zahtjev i trošak autora i ekonomskih provjera isplativosti inovacijskih projekata. Izvedeno je više industrijskih prototipova u izložbenoj kvaliteti, od kojih su mnogi vidljivi na našoj uvodnoj stranici http://inovatori.hr, a neki i u radu ili uporabi na www.youtube.com/c/iPCRijeka. Zbog ograničenih sredstava u 2018. zbog administrativnoga propusta nismo financirani, a u 2019. primili smo 3850 kuna. Realizacija se svodi na tri male nulte serije, koje smo rabili za stjecanje iskustava u internetskoj prodaji. Financirane su iz nagrade, tj. poticaja Primorsko-goranske županije za komercijalizaciju izravno autoru.
NEMET: Uz osnovnu teškoću – nedostatak sredstava – inovatorima je problem i proces komercijalizacije. U pravilu inovatori nisu menadžeri, ne snalaze se na tržištu, nemaju poslovne kontakte ni znanja za postavljanje proizvoda na tržište, teško mogu sagledati brojne pravne aspekte u komercijalizaciji i trženju. Nemaju sliku o brojnim »sporednim« pratiteljima lansiranja proizvoda, dakle certifikatima, postupcima u prodaji, isporuci, naplati itd.
Prva je uobičajeno nepremostiva zaprjeka – visoka cijena inozemne zaštite, bez koje plasman u inozemstvo lako postaje plijenom stranih i moćnih kompanija kojima nije moguće konkurirati. U novije vrijeme pokazuje se mogućnost plasmana, barem u manjem opsegu internetskom prodajom, no i u to se treba »upucati«. Problem je i visoka cijena prijevoza, osobito na udaljenija odredišta, i niske cijene robe s istočnih tržišta. Primjerice, prijevoz kineske robe subvencionira država pa Kina često nudi besplatan prijevoz, a za jeftiniju robu prijevoz često premašuje vrijednost robe. Carinski »biseri« hrvatskoga zakonodavstva mogu zagorčati dobavljanje sirovina. Neke ugradbene sirovine ili elementi po razumnim se cijenama ne mogu dobaviti u maloj količini, a ako i mogu, cijena je znatno veća nego kod velikih narudžaba. Postoji dakle niz popratnih teškoća koje propisuju nekompetentne osobe i koje o tome odlučuju, a ne štite hrvatske inovatore i ne realiziraju njihove inovacije.
NEMET: Ponosimo se dobrim prosjekom uspješnih postupaka zaštite. Polovica patentnih prijava kojima smo davali potporu završila je ili završava ishođenjem patenta, a hrvatski je prosjek oko 25 posto. Ostatak su postupci od kojih su autori odustali u nekoj fazi. Gotovo da nema postupka koji je odbačen rješenjem Državnoga zavoda zbog pogrješaka u postupku ili da nije u skladu sa zakonom propisanim karakteristikama koje izum treba imati kako bi mogao dobiti zaštitu patentom.
NEMET: Pokušali smo dogovoriti organiziranje susreta, tj. prezentaciju raspoloživih inovacija poduzetnicima, odnosno obrtnicima s područja regije s Hrvatskom gospodarskom komorom, Obrtničkom komorom i Udruženjem obrtnika. Prijedlog je ostao bez odgovora u svim trima institucijama. Nije uspjelo čak ni zakazivanje razgovora o toj temi.
NEMET: Neke su sredine u tome uspješnije od naše, koja se smatrala »kolijevkom domaće inovacijske djelatnosti«. Primjere znamo: karlovačka puška i pištolj, kacige i ostalo, no ne znamo detaljnije u kojim su uvjetima ti projekti uspjeli.
NEMET: Osobno nemam takav dojam, dapače imam dojam da se članstvo svelo na djecu i umirovljenike. Iznimka su novije tehnologije – STEM, robotika i softverska rješenja, no pitanje je koliko su to inovacije za komercijalnu primjenu, a koliko zabava i hobi. No i ako su hobi, to je izvrsno jer može prerasti u tržišno interesantan razvoj. Koliko znam, i tu zaostajemo primjerice za susjedima u Sloveniji, gdje je programiranje mikrokontrolora već odavano hit. Jasno, to treba poticati, to je tehnologija budućnosti.
