Nedavnim izglasavanjem dokumenta naslovljena »Otajstvo euharistije u životu Crkve« američki su biskupi barem formalno stavili točku na »i« u raspravi koja je posljednjih mjeseci dijelila katolike u SAD-u, a pitanje je aktualno diljem svijeta, premda možda s različitim naglascima.
Kad je nakon 60 godina za predsjednika SAD-a u osobi Joea Bidena ponovno izabran katolik, ta je činjenica za Crkvu možda više postala problem negoli razlog za slavlje. Biden je, naime, vjeran agendi svoje Demokratske stranke koja je »za izbor« (»pro chioce«), tj. zastupa i provodi opredjeljenje da država treba štititi i širiti mogućnosti pobačaja kao legitimnoga osobnoga izbora. Istodobno redovito dolazi na misu i pristupa pričesti. Budući da je to mnogim vjernicima neprihvatljivo, a druge dovodi u zbunjenost glede moralne prihvatljivosti pobačaja, biskupi su pokrenuli inicijativu da se izda dokument u kojem će se jasno reći da zastupanje javne prihvatljivosti pobačaja i pristupanje pričesti ne idu zajedno. No pothvat se pokazao težim nego što se činilo. Protiv je bio znatan broj biskupa, jasno i katolika diljem SAD-a. A da su protiv politizacije primanja pričesti, dali su na znanje Kongregacija za nauk vjere i papa Franjo.
Dokument je nakon žustrih rasprava i brojnih konzultacija i unošenja promjena ipak donesen, ali mu je naglasak bitno pomaknut: od konkretnoga pitanja koje ima svoju političku dimenziju okreće se samoj euharistiji te unutar toga načelno govori o problemu od kojega je krenula inicijativa. Sastoji se od dviju velikih cjelina. U prvoj se govori o »daru« euharistije, a u drugom o »odgovoru« na taj dar. Naznačena pitanja obrađuju se u drugom dijelu: narav euharistije je takva da zahtijeva primjeren odgovor, pri čemu odgovor može biti i neprimjeren.
»Osoba koja na dostojan način sudjeluje u euharistiji biva sve više i više osposobljena živjeti novi zakon ljubavi koji je Krist dao, upravo zato što Krist u oltarskom sakramentu daje sebe. Temelj naše osobne i moralne preobrazbe jest zajedništvo s njim, koje Krist ustanovljuje u krštenju, a produbljuje ga u euharistiji. (…) Kristova ljubav može prožeti sve naše odnose: s našim obiteljima, s prijateljima i bližnjima. Ona se može odraziti i na život našega društva u cjelini. Naš odnos s Kristom nije sužen na privatnu sferu«, kaže se u dokumentu.
Ljubav kojoj vjernike poučava Krist prisutan u euharistiji nadilazi granice zajednice vjernika i proteže se na sva ljudska bića, a posebno na ona kojima je ona najpotrebnija. Ta je euharistijska logika posebno važna za vjernike laike koji su pozvani uređivati svjetovne stvari prema »objektivnom općem dobru«, tj. u skladu s »Božjim planom«. Odgovore na pitanja vezana uz javnu, društvenu i političku sferu Crkva sustavno razvija u svojem socijalnom nauku. Taj prvi dio kulminira u rečenici: »Laici koji izvršavaju neki oblik javne vlasti imaju posebnu odgovornost oblikovati svoju savjest u skladu s vjerom Crkve i moralnim zakonom te služiti ljudskoj obitelji podupirući ljudski život i dostojanstvo.«
Znakovit je način na koji dokument pristupa pitanju pobačaja. On se ne tretira zasebno, nego ga se stavlja u širi kontekst. Započinje se s tvrdnjom Katekizma Katoličke Crkve: »Euharistija obvezuje u prilog siromašnih. Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanoga za nas, moramo u siromasima, našoj braći, prepoznavati Krista.«
Misao zatim slijedi poznate tvrdnje pape Franje o »kulturi odbacivanja« koja ljude promatra kao »otpad«, »posebno ako su siromašni i nemoćni, ako ‘još nisu korisni’ – poput nerođenih – ili ako ‘nisu više korisni’ – poput starijih«.
Pitanje kulminira citatom iz koncilske konstitucije »Gaudium et spes« gdje se – nakon što se navodi glasoviti redak iz 25. poglavlja Evanđelja po Mateju (»Sve što učiniste…«) – kaže da »sve što se protivi samom životu… – svi ti i slični postupci zacijelo su sramotni već sami po sebi, i dok truju ljudsku civilizaciju, više kaljaju one koji tako postupaju nego one koji nepravdu trpe«. Pritom se navode postupci »ubojstva bilo koje vrste, genocidi, pobačaji, eutanazija, pa i svojevoljno samoubojstvo; sve što nagrđuje integritet ljudske osobe, kao što su sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; sve što vrijeđa ljudsko dostojanstvo, kao što su neljudski uvjeti života, proizvoljna uhićenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem i mladežju; zatim nedostojni uvjeti rada…«
Nema sumnje da u ubijenoj nerođenoj djeci treba prepoznati samoga Krista; no Krist je prisutan i u drugim navedenim zatiranjima života. Mimo takvoga sveobuhvatnoga viđenja zaštite života, koje se često opisuje slikom Kristove donje haljine koja je bila satkana u jednom dijelu, mnogi vjernici smatraju da pobačaj, tj. činjenica da se majka iz bilo kojega razloga »rješava« djeteta pod vlastitim srcem, ima posebno nečasno mjesto u kulturi smrti. Po tom se pitanju razlikuju takozvani »liberalniji« američki katolici od »konzervativnijih«. O opredjeljenju za jednu od dviju opcija često ovisi hoće li katolik u SAD-u dati glas demokratskomu ili republikanskomu kandidatu.
Što se tiče pristupanja pričesti, biskupi zapravo potvrđuju tradicionalni nauk. Misao pape Franje da euharistija »nije nagrada za savršene, nego snažan lijek i hrana za slabe« američki biskupi spajaju s naukom o lakim i smrtnim grijesima. »Pojedinac ne smije slaviti misu ili primati svetu pričest u stanju smrtnoga grijeha a da nije pristupio sakramentu pomirenja i primio odrješenje«, kategorički kaže dokument. Takva osoba, »kao što Crkva neprestano naučava«, »ne samo da ne prima milost koju sakrament daje«, nego »on ili ona čini grijeh svetogrđa«. »Primiti Kristovo Tijelo i Krv u stanju smrtnoga grijeha je proturječje. Osoba koja je svojim činom prekinula zajedništvo s Kristom i njegovom Crkvom, a prima blaženi sakrament, djeluje nedosljedno jer traži zajedništvo koje istodobno odbacuje. To je protuznak, laž koja izražava zajedništvo koje je zapravo prekinuto«, stoji u dokumentu.
Nadalje, potvrđuje se izjava američkih biskupa iz 2006. godine u kojoj se kaže da »ozbiljno umanjuje svoje zajedništvo s Crkvom« onaj tko »u osobnom ili profesionalnom životu… svjesno i ustrajno« odbacuje »definirani nauk Crkve« ili »konačno učenje o moralnim stvarima«. Ide se i korak dalje te se navodi enciklika »Ecclesia de eucharistia« pape Ivana Pavla II., koji pak citira odgovarajući kanon (915.) kanonskoga prava. »Sud o milosnom stanju očigledno je na samom pojedincu budući da je riječ o preispitivanju vlastite savjesti. Ipak, u slučajevima izvanjskoga vladanja koje se ozbiljno, očito i postojano protivi određenoj moralnoj normi, Crkva, u svojoj pastoralnoj brizi… ne može se ne osjetiti izravno uključenom. U toj situaciji očiglednoga pomanjkanja pravilne moralne raspoloživosti pribjegava normi… prema kojoj se ne smiju pripustiti euharistijskomu zajedništvu oni koji ‘tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu’.« U sljedećim redcima dokument povjerava mjesnomu biskupu da »ispravi situacije koje uključuju javne čine koji nisu u skladu s vidljivim zajedništvom Crkve i moralnoga zakona«, tj. da štiti »integritet sakramenta, vidljivo zajedništvo Crkve i spas duša«.
