PREDUVJET DRUGIH NOVIH I VEĆIH MILOSTI Askeza je potrebna, ali nije dovoljna

Foto: Siciliani-Gennari/SIR | 40. obljetnica završetka Drugog vatikanskog koncila

Da bi živio po Duhu, čovjek mora krotiti tijelo, mora biti spreman na odricanja, mrtvenja, umiranja vlastitoj samovolji. Ipak bez Božje milosti sav čovjekov trud oko duhovnoga života bio bi uzaludan. Jer čovjek ne može svojim vježbanjem, mrtvenjem i odricanjem napredovati u duhovnom (nadnaravnom) životu, nego se on askezom pripravlja, oraspoložuje za Božje djelovanje. Askeza je potrebna, ali nije dovoljna. Bog je taj koji ima inicijativu: i početak i napredak duhovnoga života djelo su Božje. Čovjek se dakle askezom pripravlja kako bi zadobio milost te kako bi ona (milost) pala na plodno tlo. Nadalje suradnja s primljenom milošću (askeza) preduvjet je drugih novih i većih milosti.

Temelj bilo koje askeze – a istodobno njezin limit – stoji u općem principu da je Bog želio čovjekovu suradnju u djelu vlastitoga spasenja. Budući da se čovjek rađa s istočnim grijehom, u njemu postoji stalna sklonost prema grijehu i zlu. Stoga II. vatikanski koncil, nakon što je istaknuo da je čovjek stvoren na sliku i sličnost Božju, dodaje: »Čovjek je razdijeljen u samom sebi. Zato sav ljudski život, bilo pojedinačni bilo skupni, pruža sliku borbe, i to dramatične, između dobra i zla, između svjetla i tame« (GS 13). Pod tim vidikom kršćanski život uključuje neprestanu askezu, to jest borbu protiv grijeha i trud oko očuvanja milosti.

Dakle, da bi se živjelo u Duhu i da bi se napredovalo u duhovnom životu, potrebna je askeza. Ipak mora se imati na umu da sama askeza ne bi ništa postigla bez Božje milosti, bilo sakramentalne bilo mnogih drugih koje Bog dijeli. Stoga treba reći da duhovno izrastanje ne ovisi izravno o asketskom naporu niti je proporcionalno njemu. Asketski napor je potreban, no Bog je taj koji ulijeva i daje da rastu vjera, nada i ljubav, bitne sastavnice duhovnoga života.

Primat Božje inicijative na početku i tijekom razvoja duhovnoga života isključuje svaku napast pelagijanizma, tj. nauka koji u čovjeku vidi moć napredovanja u kršćanskom životu. »Nije to devijacija samo prošlih vremenâ, nego i danas; ona je – primjećuje Tullo Goffi – prisutna u mnogim suvremenicima koji izdižu čovjekovu slobodu i ne poimaju drugoga spasenja osim onoga koji bi čovjek mogao ostvariti sam vlastitim snagama.« Tomu u određenoj mjeri pridonosi i moderna (humanistička) psihologija »u kojoj prevladava sekularni humanizam« uspostavljajući »kult samoga čovjeka«. »I kršćanska poruka, ako se s takvom psihologijom udruži, riskira da se pretvori u obični humanizam lišen svake nadnaravne dimenzije« (Paul C. Vitz).

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2019.
Prethodni članak»ŠKOLA ZA ŽIVOT« BEZ NAPRETKA Ako je školski eksperiment (ispod)prosječan, ima li ga smisla provoditi?
Sljedeći članakSOPRANISTICA GABRIJELA DEGLIN, PRIGORKA ČIJA JE (DUHOVNA) PJESMA ODJEKIVALA I DALMACIJOM »Iako neki misle da sam puno dala mjestu i župi, znam koliko je župa dala meni«