Statistički podatci potvrđuju da u razvijenim zemljama oko 50 posto bolesnika nije ustrajno u uzimanju propisane terapije kod kroničnih bolesti, što dovodi do lošijih ishoda liječenja i pojave komplikacija. Analitičari kao vodeći uzrok toga problema navode nedostatak ustrajnosti. Upornost/dosljednost/ustrajnost definirana je kao sposobnost pacijenta da ustraje u uzimanju lijekova u vremenu koje je propisao liječnik, što može biti od određenoga broja dana do uzimanja lijekova cijeli život.

Navike u stilu života stvaraju se od djetinjstva i ne nastaju preko noći pa se preko noći ne mogu ni riješiti bez ustrajnosti

Ustrajnost je i razina do koje pacijent slijedi upute dogovorene s liječnikom, medicinskom sestrom ili drugim zdravstvenim djelatnikom. To može osim uzimanja lijekova biti i pridržavanje higijensko-dijetetskih mjera, fizičke aktivnosti i vježbe, promjene stila života i slično. Istraživanja pokazuju da su najčešći razlozi za neuzimanje terapije koje su navodili pacijenti bili zaboravnost, drugi prioriteti, odluka da se doza preskoči, strah od pomisli da lijekovi izazivaju ovisnost ili da su otrovni, nedostatak informacija i emocionalni faktori.

Lijekovi se trebaju uzimati prema preporuci

Lijek je efikasan samo ako se uzima na način kako je propisan, u količini, razmacima i duljini trajanja. Među vodećim vrstama neuzimanja lijekova na propisani način su antibiotici. Pacijenti često nakon što prestanu akutni problemi prestaju s uzimanjem antibiotika, što je izrazito štetno jer na taj način utječu na pojavu rezistencije (otpornosti) bakterija na antibiotik. Bakterija se u takvim situacijama prilagođava nepovoljnim uvjetima i stječe sposobnost rasta i razmnožavanja unatoč prisutnosti kemijskih tvari koje bi ju trebale ubiti i na taj način antibiotici postaju slabije djelotvorni ili nedjelotvorni.

Podatci iz istraživanja ustrajnosti pacijenata u liječenju depresije pokazuju da 68 posto pacijenata prekine uzimati lijekove tijekom prva 3 mjeseca

S druge strane postoji problem kod uzimanja terapije koja je dugotrajna i u nekim se slučajevima treba uzimati cijeli život. Jedan od takvih primjera su antihipertenzivi (lijekovi za snižavanje krvnoga tlaka). Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije već oko 6 mjeseci nakon početka terapije oko 20 posto pacijenata prestaje uzimati lijekove, a kao razlog navode da su dobro i da im se »tlak stabilizirao«; 50 – 70 posto njih uzima lijek prema vlastitoj procjeni, a ne prema preporuci stručnjaka.

Navike ne nestaju preko noći

Da bi se postigao određeni rezultat u očuvanju zdravlja ili liječenju bolesti, uvijek je potrebna ustrajnost. Primjer za to razne su »dijete« za skidanje viška kilograma, odluke o vježbanju, prestanku pušenja i slično, od kojih se odustane na prvoj zaprjeci ili ako nema brzo vidljivih rezultata. Takvim obeshrabrenjima često pridonose i razni senzacionalistički medijski članci u kojima se nude tretmani i lijekovi koji su instantna rješenja bez ulaganja truda za rješavanje problema. Navike u stilu života stvaraju se od djetinjstva i ne nastaju preko noći pa se preko noći ne mogu ni riješiti bez ustrajnosti. Tako na primjer navikavanje na okuse slatko, slano, kiselo i gorko nastaje od najranijih dana i način prehrane utječe na okusne pupoljke na jeziku.

Dugoročno uspijeva oko 10 posto osoba ustrajati kod donošenja odluka o promjeni stila života, a istraživanja pokazuju da oko 50 posto njih ne ustraje ni mjesec dana

Stoga će djetetu koje je naviknuto na jako slatko ili slano sve što je manjega intenziteta biti manje ukusno. I stoga ne može se očekivati da će bez ustrajnosti u starijoj dobi usvojiti nove navike poput manje slane hrane ili ukidanja slatkoga iz prehrane. Slično je i s drugim navikama poput uzimanja kave, pića, pušenja, određene vrste hrane, na primjer »brze hrane«, ali i drugih vrsta namirnica. Te navike utječu na funkcioniranje središnjega živčanoga sustava koji teži za naučenom ugodom koju stvara određena tvar ili okus te njihovom eliminacijom javljaju se smetnje poput glavobolje, razdražljivosti, smanjenoga raspoloženja i slično.

Stoga odluke o promjeni navika nisu vezane samo uz psihičku, nego i fizičku razinu funkcioniranja organizma koja može donijeti nelagodu. Upravo iz tih razloga često se prekrše određene odluke pa je ustrajnost jedini način za izlazak iz takvoga kruga. Pozitivni primjeri ustrajnosti mogu se vidjeti na primjer u osoba koje su nakon bolesti ili prometne nesreće svojom ustrajnošću, unatoč teškim naporima, uspjele poboljšati svoju oštećenu pokretljivost i postići samostalnost upornim vježbanjem, promjenom stila života i uključivanjem u svakodnevni život unatoč velikim ograničenjima. Takvih primjera ima mnogo, a zajedničko im je manje rizika za zdravlje i bolja kvaliteta života.

MENTALNO ZDRAVLJE • Spremnost za izlazak iz zone komfora

Ustrajnost je povezana i s mentalnim zdravljem jer je temelj za razvijanje samokontrole postignuća i osjećaj samopouzdanja. Ustrajnost u donesenim odlukama ponekad nije lagana, no ona donosi pozitivne rezultate. U području istraživanja ustrajnosti poznata američka akademkinja i psihologinja Angela Duckworth govori o pojmu »grit« koji znači odvažnost i ustrajnost za dugoročne i smislene ciljeve. »To je, kako navodi autorica, sposobnost ustrajati u nečemu što je izazov i kada postoje zaprjeke.« U knjizi »The Power of Passion and Perseverance« (Snaga strasti i ustrajnosti) autorica ističe: »Ustrajnost je posjedovanje izdržljivosti!« I kao što športaši ne ruše rekorde preko noći, a tvornice se ne izgrade za jedan dan, tako se ni promjene ne događaju u zoni ugode. Stoga, govoreći o ustrajnosti na području zdravlja, važno je naglasiti da promjene treba aktivno stvarati, ne bježati od njih, nego iskušavati nova iskustva i biti spremni na mogući izlazak iz »zone komfora«. To je ulog za dugoročni benefit u kvaliteti života.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA