Nedavno su dva visokoškolska učilišta Sveučilišta u Zagrebu – Katolički bogoslovni fakultet i Fakultet filozofije i religijskih znanosti – organizirala međunarodne simpozije u povodu 20. obljetnice enciklike »Fides et ratio« (»Razum i vjera«) pape Ivana Pavla II. Budući da u Hrvatskoj, za razliku od većega dijela znanstvene javnosti danas u svijetu, još uvijek prevladava tvrdi prosvjetiteljski odnos između razuma i vjere, koji ih međusobno suprotstavlja i kategorički isključuje jedno zbog drugoga bez mogućnosti bilo kakvoga susretanja i dodira, nakon izlaganja na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti zamolili smo francuskoga dominikanca o. dr. Serge-Thomasa Bonina, dekana Filozofskoga fakulteta Papinskoga sveučilišta sv. Tome Akvinskoga – »Angelicuma« – u Rimu, na kojem i predaje, da hrvatskoj javnosti približi u prvom redu stožerne točke u enciklici, koje govore o uvažavanju i isprepletenosti vjere/filozofije/teologije i razuma/znanosti, kao i o njihovu uzajamnom obogaćivanju i nadopunjavanju, posebice s motrišta i iz nauka sv. Tome Akvinskoga.
O. dr. Serge-Thomas Bonino je magister sacrae theologiae, što je najviši akademski stupanj u dominikanskom redu, doktor filozofije i teologije. Bio je urednik časopisa »Revue thomiste«, koji izlazi u Toulouseu, ravnatelj Instituta sv. Tome Akvinskoga sa sjedištem u Toulouseu i voditelj učilišta francuske dominikanske provincije u Toulouseu. Generalni je tajnik Međunarodne teološke komisije i predsjednik Papinske akademije svetoga Tome Akvinskoga. Autor je više knjiga i znanstvenih radova, koji su prevedeni na mnoge jezike, pa i na hrvatski.
DR. BONINO: Doista, intimna i plodna veza između vjere i razuma koju priziva enciklika nije utopija. Ona je konkretna povijesna stvarnost koju možemo prepoznati kod sv. Tome. Točnije, »njegova najveća zasluga bila je u tome što je učinio da se istakne sloga između razuma i vjere«, kako se to doslovce ističe u enciklici. I to u tolikoj mjeri da je Crkva u nauku Zajedničkoga naučitelja o toj temi prepoznala izraz vlastite vjere, kao što tomu primjerice svjedoči sadržajna ovisnost Konstitucije »Dei Filius« Prvoga vatikanskoga koncila o prvim poglavljima »Sume protiv pogana«, u kojoj Akvinac izlaže odnose između vjere i razuma: »Svjetlo jednoga i drugoga, to jest razuma i vjere proizlazi od Boga, dakle, oni se ne mogu međusobno suprotstavljati.« Unatoč tomu, to ostaju dva različita svjetla – odnosno dva različita načina spoznavanja. Filozofija, koju pokreće naravno svjetlo razuma, i teologija, koja nalazi uporište u nadnaravnom svjetlu vjere, ne miješaju se i stoga se mogu razvijati svaka prema vlastitoj metodi i u vlastitom smjeru. U enciklici »Aeterni Patris«, papa Lav XIII. već je naglasio trajnu valjanost toga razlučivanja između vjere i razuma: »Izvrsno razlikujući, kao što i treba, razum od vjere, [sveti ih je Toma] oboje ipak prijateljski združio te sačuvao prava jednog i drugog i pobrinuo se za njihovo dostojanstvo.« Tako su prema enciklici »Fides et ratio« u razmišljanju sv. Tome »zahtjevi razuma i snaga vjere pronašli najdublju sintezu koju je ljudsko mišljenje ikad doseglo, zato što je korjenito čuvao osobitost objave, a da nikad nije ponižavao put koji je vlastit razumu.«
Kod sv. Tome razum, slikovito rečeno, ne proždire vjeru svodeći ju na svoju vlastitu mjeru. No ni vjera ne čini filozofijsku racionalnost beskorisnom. Suprotno tomu, sv. Albert Veliki i sv. Toma bili su prvi učenjaci koji su priznali nužnu autonomiju potrebnu filozofiji i znanostima da bi se one, svaka u svojem području, prihvatile vlastitoga istraživanja. Imajući to u vidu, kod sv. Tome formalna i opravdana razlika između filozofijskoga razuma i vjere nikada ne prelazi u razdvojenost, koja bi bila smrtonosna. Akvinac je znao održati organsku vezu između teologije i filozofije u korist i jedne i druge.
DR. BONINO: Filozofija ne može doprijeti do svoje punine osim pod ravnanjem vjere u mjeri u kojoj milost ne otvara razumu samo nove horizonte, nego ponajprije također vraća ranjen razum njemu samomu. »Kao što milost pretpostavlja narav i usavršuje ju, tako vjera pretpostavlja i usavršuje razum. On, razum, obasjan svjetlom vjere, oslobođen je slabosti i ograničenja koja proizlaze iz počinjenoga grijeha«, kako to pojašnjava »Fides et ratio«. Samo u takvom povoljnom ozračju filozofsko razmišljanje može se u potpunosti razviti. Sveti se Toma pritom pojavljuje kao jedan od velikih kršćanskih teologa koji su se također istaknuli i kao iznimni filozofi, a ostavili su spise tako duboke spekulativne vrsnoće da ih s pravom izjednačujemo sa spisima učitelja stare filozofije, baš zato što su bili teolozi.
To nije nimalo začuđujuće znamo li da filozofija kod sv. Tome na uzoran način odgovara trima zahtjevima koje enciklika stavlja pred svaku autentičnu filozofiju: završetak u istini, metafizičku otvorenost i mudrosnu dimenziju. Pozivajući se na encikliku »Aeterni Patris«, enciklika »Fides et ratio« primjećuje da se »obnavljanje nauka Anđeoskoga naučitelja činilo papi Lavu XIII. najboljim putem da se »vrati ona uporaba filozofije koju je zahtijevala vjera«.
DR. BONINO: Prva stvar koju enciklika »Fides et ratio« zahtijeva od filozofije jest da izbjegava »rasuto tlo sveopćega skepticizma«, odnosno da prizna postojanje objektivne istine i mogućnosti da je ljudski um sa sigurnošću spozna. Jasno, Ivan Pavao II. svjestan je da vježbanje mišljenja zahtijeva teška posredovanja, počevši od posredovanja jezika, te da je to vježbanje u velikoj mjeri uvjetovano povijesnim i kulturnim okolnostima. Otud proizlazi nužna hermeneutika. No papa nije ništa manje uvjeren da ta uvjetovanja ne zatvaraju pristup spoznaji objektivne i univerzalne istine, koja je sami predmet proučavanja filozofije. Točnije, pozivajući se na vrlo poznat citat komentara Tome Akvinskoga (»O nebu«) na Aristotelovo djelo, enciklika smatra da »specifični prinos filozofijske misli daje da se u različitim mišljenjima o životu i u kulturama shvati ‘ne ono što su ljudi mislili, nego kakva je istina stvari’«. Taj su tekst neki neotomisti, opsjednuti historicizmom, nažalost rabili protiv povijesnoga studija djela sv. Tome. No sama praksa sv. Tome svjedoči da je proučavanje »onoga što ljudi misle« povlašten put za dospijevanje do objektivne istine. Unatoč svemu ostaje, kako navodi enciklika, da pokretač i krajnji cilj filozofskoga istraživanja mora biti spoznaja veritas rerum / istine o stvarima.
Čini se da smo možda i nehotice došli do glasovite Tomine definicije o objektivnoj istini?
DR. BONINO: U toj perspektivi »Fides et ratio« hvali »realizam« svetoga Tome, odnosno uvjerenje da čovjek ima sposobnost »postizanja spoznaje istine; to je spoznaja koja dolazi do objektivne istine pomoću podudarnosti stvari i uma, lat. adaequatio rei et intellectus, kako su to nazivali učitelji skolastike«. Zahvaljujući tomu realizmu, kojim »je uvijek potvrđivao univerzalnu objektivnu i transcendentnu istinu«, sv. Tomu može se s pravom nazvati apostolom istine, prema izrazu Pavla VI. iz apostolskoga pisma »Lumen Ecclesiae«. Anđeoski naučitelj umio je rasvijetliti, podjednako sadržajem i izrazom svoga naučavanja, dva temeljna svojstva istine. Prije svega, istina je objektivna; ona nije izraz ili odraz moje vlastite subjektivnosti, nego odgovara stvarnosti. Nadalje, istina vrijedi za sve; ona je univerzalna. Posljedično, istinu treba tražiti svagdje gdje se ona nalazi, po primjeru sv. Tome, duboko uvjerenoga da sve istinito, tko god to rekao, dolazi od Duha Svetoga, te je zato tražio istinu »gdje god se mogla pokazati«. On je želio odasvud, čak i iz najmanjkavijih filozofija, prikupiti i najmanju česticu istine. Želio je spasiti ono što će Jacques Maritain, jedan od najvažnijih katoličkih filozofa 20. st., nazvati »zasužnjenim istinama«, vadeći ih iz njihova izvornoga konteksta kako bi ih uklopio u određenu sintezu koja im daje njihovo puno značenje. Otud proizlazi njegova praksa intelektualnoga dijaloga, primjerice s arapskim i hebrejskim naučavanjem.
DR. BONINO: Realizam svetoga Tome omogućuje također da se zadovolji drugi zahtjev koji stoji pred svakom filozofijom koja je otvorena vjeri, a to je njezina navlastita metafizička dimenzija, odnosno njezina sposobnost da nadilazi iskustvene danosti tako da, tražeći istinu, može doprijeti do nečega apsolutno krajnjega i temeljnoga, što ne može biti ništa drugo doli sam bitak, navlastiti predmet metafizike. Prema mišljenju sv. Ivana Pavla II. velika napast moderne filozofije nalazi se u zatvaranju u beskrajno razmatranje o samom spoznajnom subjektu, pri čemu se zanemaruje njegova zadana otvorenost spram objekta, njegova sposobnost spoznaje onoga što je stvarno, kao i sposobnost da iz toga sabire smisao stvari i vlastitoga života. Um se ne ograničava na doticanje površine stvari; on se ne zaustavlja na pojavnostima, nego može prodrijeti do najdubljega otajstva stvari, odnosno do njihove same biti pomoću koje se stvari povezuju s Božjim apsolutom. Metafizika, kao filozofija bitka, svoj trajni poticaj nalazi u tome da se temelji na samom činu »bitka« (actus essendi), odakle se dopušta potpuno i sveopće otvaranje prema svoj zbilji, otvaranje koje nadilazi sve granice tako da se dosegne Onaj koji svakoj stvari daje njezino ispunjenje. Ta se metafizička otvorenost na poseban način vrjednuje u tomizmu. Stoga je tomizam »zaista filozofija bitka, a ne pukoga pojavka«.
DR. BONINO: Napokon, treći zahtjev upisan u svojstva autentične filozofije jest taj da ne napušta vrhunce radi krtičnjaka. Papa potiče filozofe na velikodušnost jer filozofija nema pravo zaobići temeljna pitanja o smislu i zadnjem temelju ljudskoga osobnoga i društvenoga života, kako bi se, pod izlikom poniznosti, povukla u sekundarne, puke sektorske probleme ili u proučavanje vlastite povijesti. U skladu sa svojom etimologijom, filozofija se ne može odreći traganja za mudrošću, odnosno sintetičke spoznaje krajnjega smisla stvari i života. Usredotočujući se na otajstvo bitka razmatrano u svoj njegovoj transcendentnoj širini, sv. Toma uspijeva obuhvatiti ukupnost stvarnoga u svjetlu prvih načela i uzdići se sve do spoznaje Boga kao subzistirajućega Bitka, ostvarujući tako mudrosni poziv filozofije.
DR. BONINO: Iako se filozofija sv. Tome okoristila svojom vezom s vjerom, teologija je također mnogo dobila u smislu da je Akvinac, kao teolog, svjedočio filozofijsku istinu. Zapravo, enciklika inzistira na tome da razumijevanje vjere ne može postojati bez filozofije koja i sama mora biti postojana: »Toma… pokazuje kako priroda, navlastiti predmet filozofije, može pridonijeti razumijevanju Božje objave. Vjera se, dakle, ne boji razuma nego ga traži i pouzdaje se u njega.« Sveti je Toma kritičkom pozornošću promatrao filozofijska kretanja svojega vremena i trajno se brinuo da u samom svom teologijskom promišljanju usavršava filozofijski instrument koji je primjenjivao.
No Ivan Pavao II. ne propušta podsjetiti da tomistička ravnoteža između vjere i razuma nalazi svoje najsigurnije uporište u »prvenstvu one mudrosti koja je dar Duha Svetoga i koja vodi do spoznaje božanskih stvari«. Upravo u vitalnom kontekstu otajstvene mudrosti filozofijska mudrost i teologijska mudrost mogu se razvijati i surađivati na najbolji način.
Naglasak koji enciklika »Fides et ratio« stavlja na važnost predaje tiče se sv. Tome na dvojak način. Prvo, on oživljuje aktualnost tomističke antropologije. Naime, nije sva antropologija u stanju objasniti odlučujuću ulogu predaje u intelektualnom i kulturnom izgrađivanju ljudske osobe. Suprotno tomu, kršćanska antropologija sv. Tome Akvinskoga, budući da ozbiljno uzima tjelesnu uvjetovanost ljudske spoznaje, sposobna je pomiriti dimenziju ukorijenjenosti i dimenziju otvorenosti koje zajednički definiraju strukturu tradicijske misli.
Nadalje, važnost koja se pridaje predaji u intelektualnom životu objašnjava upornost kojom Učiteljstvo pokazuje sv. Tomu ne samo kao častan, ali nadiđen, uzor usklađivanja vjere i razuma nego i kao uvijek aktualnoga učitelja sposobna uvesti one koji se uzdaju u »tomističku predaju« s njezinim različitim »školama« u umnost tradicionalne baštine kršćanske mudrosti. Naravno, Crkva ne preporučuje bilo koju pojedinačnu filozofiju na štetu drugih. Ona nastoji poštovati određeni teološki pluralizam koji je podjednako filozofijski i teologijski. Nije, dakle, točno predstavljati tomizam kao službenu filozofiju ili teologiju Crkve. Ipak, na temelju razboritoga rasuđivanja dozreloga kroz višestoljetno iskustvo koje nije lišeno pomoći Duha Svetoga, Crkva preporučuje studij sv. Tome kao konkretan, siguran i iskušan put ne samo za ulazak u primamljiv um baštine kršćanske mudrosti nego i kao put njezine aktualizacije u današnjem vremenu.
